Hrvatska kao južna europska pokrajina

Sve više vjerujem Davoru Domazetu-Loši

Ovaj tekst ću započeti izjavama naše europarlamentarke Ruže Tomašić, koja je avionom, ako je trebalo i pješice, pristigla na veliki zagrebački prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.“Mi tamo imamo skoro nikakav utjecaj na donošenje velikih odluka. Tu i tamo kakvi amandmani, ali sve je to slabo. I Juncker je, kakav bio da bio, samo nečiji glasnogovornik. Kada je Domazet-Lošo pisao knjige o Komitetu 300 i gospodarima kaosa, tome nisam pridavala veliku pažnju. Hrvatskoj se sprema uloga, ne države, nego južne europske pokrajine.“

Davor Domazet-Lošo

Ruža Tomašić je naš biser. U datom povijesnom trenutku, kao naše dijete iz Kanade, s nekakvim policijskim iskustvom našla se kao stručna i povjerljiva osoba u osiguranju predsjednika Tuđmana, i u jednom trenutku mu spasila život od njegovog suradnika, pipka zloglasne i dan danas neumrle jugotajne službe, Josipa Perkovića. (Branko Šerić-Panta, obavještajac, novinar, i komunikolog.) Ona je i svjedok zločina spomenuth službi nad Antom Paradžikom (Dražen Keleminec). Sada ću citirati još jednog našeg bisera novinara Damira Pešordu. „Mislim da glavni problem Istanbulske konvencije nije rodna ideologija nego činjenica što se njome daje još jedna batina za discipliniranje neposlušnih nacija u ruke nadnacionalnoj moći.“

O ovim dvjema sintagmama – južnoj pokrajini i batini za discipliniranje, želim reći nešto više, jer su to i moje sintagme, koje sam zajedno s drugima, gledajući dalekovidno; i govorima i tekstovima i stihovima bacao iz krovova, da ih vjetar odnese do svakog kutka domovine. Povijest na kraju svakoga prikaže onakvim kakav je on bio i kakve je poteze povlačio. Ljudi žive i poslije svoje smrti. Zar ne. Mene kao malu kap u velikom nacionalnom slapu (Cesarić) svi današnji negativni trendovi niti najmanje ne mogu iznenaditi jer sam ih skoro sve svojim zdravim narodnim očima daleko predvidio, i na njih, koliko sam mogao ukazivao, tako da danas kao da nemam što više reći.

– JUŽNA POKRAJINA

Još prije 15 godina sam u mikrofon na glavnom zagrebačkom trgu grmio. Nad našu Hrvatsku su se nadvili crni gusti oblaci. EU globalistički, EU imperijalistički i EU okupatorski. Kiša već pomalo sipi i s njom se spuštaju šareni špijunski davždevnjaci koji preplavljuju medije, političke stranke i sve institucije društva. Poslije kiše koja se iz tih crnih gustih oblaka bude ispadala, u Hrvatskoj ne će trava rasti i cvijeće cvjetati, nego će Hrvatska i Hrvati nestati. Južna evropska pokrajina će biti napučena s multikulti raslinjem pristiglim sa svih strana, ali će jedno vrijeme zadržati ime Hrvatska, da se Vlasi ne dosjete.

– BATINA ZA DISCIPLINIRANJE

Tko se bude počeo buniti, ksenofob će i rasist biti. Za vrat hvatat svakog terorista, odluka je Komiteta trista. Gdje ne ide batina globalna, u rezervi ima kriminalna. Uz nju visi zločinačka šiba, neslomljive njom šibati triba. A batine genocidne marke, od uspravnih prave pokornjake.

Na kraju sam završavao ovako.

Sve što pišem vjerovat ne mogu,

istina mi nanosi tegobu.

Još vjerujem moj narode u te,

da ćeš pronać do izlaza puta.

Borba za nacionalnu slobodu traje vječito. Zar ne? A one, koji dugo vremena nisu vidjeli što će se dogoditi, a danas su i oni progledali, ja za njih kažem, da su zaostajali za nama ko baba za misarima.

Žarko Marić