Nešto nije u redu s pogledom u stvarni svijet ili s državom kakvu imamo
(Po svemu sudeći naš društveni i politički kadar jedino je sposoban ponuditi napredak postavljanjem osobnih interesa kao socijalni imperativ)
Što je u životu radio ex ministar Željko Jovanović da bi mu se povjerio resor ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta? Čime se to proslavio Boris Jokić da bi u cjelovitu obrazovnu reformu od znanosti napravio sprdnju, a od obrazovanja nastojanje u kojem se nedostatak odgoja u svakom nastavnom predmetu zamjenjuje predmetom građanskog i zdravstvenog odgoja? Ako nije u pitanju subverzija onda je svakako eksperiment kojim politika građane smatra budalama ili pak političari misle, da parafraziram Marka Twaina, ozbiljno.
Sve politike koje nude reforme za bolju budućnost još nitko nije doživio kao ostvarenje, niti će je društvo, kao cjelina, doživjeti. Planeri bolje budućnosti protivnici su istine koja pripada svima, a umjesto istine se koristi kao politika laži i obmana uz vjerovanje da postoji društvo znanja i doživotno obrazovanje. Ne postoji bolja budućnost, niti postoji društvo znanja! Pouzdano znamo da postoje brojni beskorisno i skupo školovani ljudi s diplomama koje su im bile posljednji domet što većini do umirovljenja jamči znanje koje prkosi istini ili spoznaji suvremenih dostignuća. Sad, kad od obrazovne reforme, očekujemo školovane informatičare u Hrvatskoj nedostaju kuhari i građevinski radnici. Kuhari, tesari, zidari i lopatari se traže, a ne informatičari. Da bi se zaposlili građani Hrvatske morali bi biti za svoj rad puno bolje plaćeni u svojoj zemlji da ne bi taj isti posao našli u nekoj drugoj zemlji gdje je rad isplativiji. Zato se nemojte iznenaditi vremenu u kojem će u nas građevinski radnici dolaziti, recimo za potrebe izgradnje mosta do Pelješca, iz zemalja u kojima nije u pitanju zarada za život nego nužda preživljavanja. S njima će se pojaviti kultura na kojoj su odrastali ne da bi zarađivali nego živjeli sa svim neizvjesnostima njihova prilagođavanja u državi, kakva je naša, bez odgojnih vrlina discipline reda, rada i odgovornosti.
Tko kaže da nam je potrebna reforma obrazovanja naglaskom na informatiku? Naši učenici redovito osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima u brojnim područjima neovisno o obrazovnom sustavu iz kojeg su izrasli. Osvajaju medalje u informatici koja je, navodno, primarna za budućnost naših očekivanja. E, sad se ne zna čija su očekivanja bitna? Zar onih što se sudaraju s informatičkom ili s Gutenbergovom galaksijom? Očito su u pitanju interesi stručnjaka. Jedni žive od pisanja udžbenika, a drugi od postotka nabavljene informatičke opreme? U obje je kategorije teško prepoznat stupanj općeg i posebnog obrazovanja jer, navodno, uskoro bez informatike se ni autom nitko neće voziti vele zagovornici čija se djeca bolje služe mobitelom nego li oni informatikom. Pristalice Gutenbergove galaksije trude se da ono što oni znaju o piscima ili o literaturi domoljubnih zanovijetanja prohujalih vremena ne oduzme netko tko zna nešto više o suvremenicima. Zar da bi zaboravili žrtve domovinskog rata za slobodnu Hrvatsku? Ući li netko našu mladost da branitelji nisu dali živote i dijelove tijela za obranu države nego za svoju domovinu? Zar će njima danas suditi ili njihove žrtve provjeravati samoprozvani antifašisti? Antifašisti kakve imamo ne bore se samo protiv anonimnog neprijatelja nego protiv istine o Jasenovcu i o Bleiburgu i drugim stratištima Drugog svjetskog rata i poraća, a osobito za slobodu Hrvatske kako bi se jednako oslobodila fašizma i komunizma.
Ostavimo prošlost i vratimo se zemlji, domovini ili državi kakva je naša, kojoj trenutno nedostaju kuhari. Na tržištu su bolje plaćeni čak i od liječnika opće medicine koji su se skupo i dugo školovali za razliku od kuhara koji kad presole ili zapapre jelo gost mora pojesti što je platio ili ostaviti jelo. Nedostaje nam radna snaga čije kvalifikacije ne ovise o informatici nego, da vulgariziramo, o lopati i drugim manipulativnim alatima bez kojih nisu u stanju opstati ni najnaprednije zemlje svijeta. Tko ne vjeruje neka pita gospođu Merkel. Nešto nije u redu s, kako se to kaže, pogledom u stvarni svijet i u državu kakvu imamo.
Naš društveni i politički kadar jedino je sposoban osobne interese proglasiti odlučnim za društveni napredak u kojem nikad nije postavljen odgoj kao socijalni imperativ neusporedivo korisniji od bilo kakvog obrazovanja. Nisu li škole i obrazovni sustav, u tom smislu, dobro razgranata mreža brojnih osobnih interesa što u reformi obrazovanja nalaze zagovornike promjena koje umjesto izmišljene bolje budućnosti nude rasprave s kadrom što je školovan ili je stekao svoje titule i doktorate bez bilo kakvih odgojnih vrlina civiliziranog i naprednog svijeta. Umjesto odgojnog imperativa nedostatak je popunjen beskorisnim intelektualnim dodacima u nastavnom osoblju sociologa, pedagoga i psihologa. Nisu li baš oni degradirali odgojni autoritet nastavnog kadra da bi svi za svoje jadno plaćeno radno mjesto imali jedinu kompenzaciju u relativno maloj satnici i dugom godišnjem odmoru što se poklapa školskim ljetnim i zimskim raspustom. I da apsurd bude veći baš ti i takvi najveći su kruhoborci za reforme u kojima je odgoj samo puka poštapalica za ništa praktično i ništa društvu korisno.
Obrazovni sustav bez odgoja golemi je prostor u kojem učenici osnovnih i srednjih škola do svojih diploma dolaze nekom vrstom parade izgubljenog vremena o čemu osobito svjedoče maturanti kako bi javnosti predstavili se „norijadom“ ili onim što su nedostatkom odgoja propustili. Daroviti napreduju neovisno o obrazovnoj reformi i unatoč kritiziranom sustavu koji ih je iznjedrio, a svi ostali površnim znanjem u kojem je sposobnost prepisivanja tuđih uradaka vrhunac i domet inteligencije kojom se ne postiže stručnost nego vještina što se prenosi u život i radno mjesto kojemu ono služi a ne ONI radnom mjestu kojemu nije bitno zaposlenje nego uhljebljenje.
Zna li se koliko imamo učenika što polaze osnovnu, pa srednju školu da bi onda studirali i stekli diplome za poslove koji nikome nisu potrebni. Odavna svjedočimo o pravnicima suspektnog pravosuđa i o ekonomistima nakaradnog gospodarstva. O obje struke u tisku i na TV dociraju znanstvenici bez dometa. Svjedočimo o obrazovanim slučajevima koji za cijelo vrijeme svojeg školovanja pokazuju svojim nastupima osobni nemar odijevanja, ponašanja i komuniciranja, a osobito u nemaru razvrstavanja otpada koji umjesto reciklaže pretvaraju u smeće; ono nije samo biološko, kemijsko, radioaktivno i fizičko nego je političko i stručno. Nisu naši jovanovići, jokići i njima slični doktori znanosti pali s neba niti su naši brojni kolumnisti osobni uzor kojeg bi valjalo slijediti. Iznjedrio ih je sustav u kojem je dominirala inteligencija snalaženja uz pomoć doskočica i verbalne artistike. Znači li to da iz predmeta građanskog odgoja možeš biti visoko ocijenjen, a u životnoj praksi nisi u stanju ući u prometalo naprtnjačom u ruci nego s njom na leđima[1]). Znači li to da iz zdravstvenog odgoja možeš dobiti peticu i spolnu bolest? Pa nije spolni, zdravstveni ili bilo koji odgoj nastavni predmet niti je kondom ili gutanje pilula protiv začeća obrazovni sadržaj koji se spoznaje obrazovanjem nego životnim okruženjem i iskustvima vršnjaka udaljenim od nastavnika zaduženog da tumači onaniju kao znanstveni ili stručni fenomen umjesto fakt hormonalne distribucije, a ne njene socijalne disfunkcije. Zar je predmetu potreban tumač jednog, recimo, impotentnog nastavnika ili frigidne nastavnice?
Obrazovni sustav s odgojem koji je samo u naslovu (odgoj i obrazovanje) ne školuju se nego se proizvode stručnjaci s diplomama koje do kraja života jamče kvalificiranost bez imperativa discipline reda, rada i odgovornosti.
Jesmo li sposobni u CKR-u (Cjelovitoj kurikalnoj reformi) prepoznati manipulaciju i laž kao oblik vjerovanja, a ne provjeravanja koje će se svesti u konačnici da su nam potrebni kuhari, a ne informatičari. Naravno, ni kuhari neće biti trajno deficitarni kadar jer će, vrlo vjerojatno, uskoro roboti pripremati jelovnike naprednijima, ali nikad svima što planeri „bolje budućnosti“ nisu predvidjeli svojim nastavnim programima.
Inzistiranje na znanju je najveća moguća podvala koja se nudi u ime obrazovanja koje zanemaruje život i istinu koja se živi sada i ovdje i koja pripada svima. Stoga su laž i obmana najbolje sredstvo kojim se osobito služe mediji kako bi nečija osobna uvjerenja proglasili vjerovanjem, umjesto provjeravanjem. Ljudi sve više postaju robovi vjerovanja umjesto slobode življenja. Znanje nije moć; ono je lakrdija ako nije sposobno živjeti istinu, a ne vjerovati u nju.
Suvremenici, prosvjetni djelatnici uz medijsku hajku vjeruju da je izlaz iz krize ili put socijalnog napretka u cjelovitoj kurikalnoj reformi. Zar baš sad kad nam, da budemo cinični, nedostaju kuhari za potrebe dinamičnog i toplog ljeta koje će puniti restorane puna dva mjeseca da bi ostatak godine kuhare ostavio bez posla kao što će i radnike mosta do Pelješca nakon završetka radova prepustiti tržištu rada.
P. S.
U kolumni Velimira Gašparića (2011.) naslovljenoj: „Robovi znanja i istine“ piše: „…istina se ne može posjedovati, jer istina pripada svima. Istina je život, stvarnost, ono što jest, bez obzira u što, u koga mi vjerovali, istina će uvijek biti istina. Stoga trebamo istinu, ne znanje jer istinsko znanje potiče od istine. Ako tražite znanje možete biti zavedeni, prevareni, pa tako umjesto znanja možemo steći tek novo vjerovanje.“ Nedavno je u lipnju ove godine HAZU organizirao okrugli stol na temu znanosti i reformskih zabluda kojem je predsjedavaoi akademik. J., Barbić. O odgoju ni slova unatoč činjenici da je interpretacija sadržaja „stola“ u Večernjem listu od 05. kolovoza široko obradila kritički osvrt. Naravno bez mjesta i uloge odgoja o kojem je bilo riječi u raspravi.
Bilješka:
[1] Naši učenici kad ulaze u prometalo naprtnaču skidaju samo kad njima smeta, odnosno, kad sjedaju. Što naprtnjača drugima smeta nije ih briga. O ustupanju mjesta hendikepiranim i starijim osobama da i ne govorimo.