Edouard Boubat, fotograf ljudskosti

Savršenost kompozicija, spontanost, čistoća tonova

Edouard Boubat (1923. – 1999.), Parižanin studirao je fotogravuru od 1938. do 1942. Sudjelovao je u reviji Realite (Stvarnost) od 1957. do 1970., gdje postaje glavni protagonist "francuske humanističke fotografije". Slavni pjesnik Jacques Prevert je za njega rekao "U zemljama najudaljenijim Boubat je tražio i našao oaze. On je dopisnik mira. Baboutove oči su škrinja u kojoj je sakriveno blago dalekih zemalja pisao je književnik Tahar ben Joulon, dodajući stvari koje mi se ne sviđaju, iako su zvučne.

Marguerite Duras, Fernando Arrabal, Robert Doisneau su kazali lijepih riječi, ali nas zanima što kaže sam Boubat. On kaže da je život ranjivost, kaže da "ponekad zavidi slikarima koji provode nad buketom cvijeća cijelo jutro, pa i duže. Fotograf je kao oblak, gura se naokolo, posve ovisan o vanjskom svijetu. To ponekad doživljavam kao bol i grješku."

Kad bismo doživjeli Boubata kao epikurejca koji blazirano uživa u ljepoti i neponovljivosti trenutka bili bi u krivu. On je mnogo više nego pjenušavi galski duh, puno više nego rafiniranost i erudicija, puno više nego izvježbani um profesionalca koji ima ideje jače od dalijevskih, kompozicije čišće od japanskih crtača i Bruegelovskih lovaca. Savršenost kompozicija, spontanost, čistoća tonova koje (iako sam kolorist i pristaša šarenila) priznajem da može dati samo crno bijela fotografija nisu glavne – kroz slike izlazi na vidjelo čovjek, Edouard Boubat.

Svakodnevni prizori se pretvaraju u nadrealističku poeziju lišenu banalnosti, kompletna zrelost osobe se vidi u božanskoj običnosti, u licu i očima djeteta i starca, u tijelu žene nalik oblutku voluminoznom kojemu suprotstavlja teksturu pješčane plaže sa naborima i sjenama; tu su i duhovitosti, ekscentričnosti, gipkosti mačke, igri svjetlosti i sjena, geometrizmu koji stvara haiku fotografije – lucidnost koja sa malo kaže puno. Boubat veli za mene je fotografija kao istraživanje, ili hodočašće, ili lov. Volim slikarstvo, volim glazbu, ali fotografija je ono što mi dopušta da izađem iz sebe.

Teo Trostmann