Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista

Kolo sreće i života se stalno okreće. Tko bi doli, sad je gori i obrnuto. To okretanje se ne osjeća, sve dok na ne dođeš u točku maksimuna ili minimum, naročito minimuma. Tad se na tebe svale sve nedaće. Ubiju te u pojam. Ne znaš što ti se dogodilo. Nemaš snage pokrenuti zamašnjak prema gore. To je zapravo prirodni zakon koji se prenosi na društvo po simbolici sna o “sedam debelih i sedam mršavih krava koje sve pojedoše debele krave”, i o “sedam šturih klasova koji gutaju sedam debelih klasova”. Prema Bibliji takav san je usnio faraon, a mudri Josip, uz Božju pomoć mu je objasnio taj san. Nakon sedam plodnih godina, dolazi sedam sušnih godina. Da ne dođe do totalne propasti države i naroda, bilo bi dobro i mudro, u vrijeme sedam plodnih godina pripremiti za sušne godine, kako ne bi oskudijevali i propali.

Mi ne znamo što naš faraon sanja. On to nikome ne govori. Ni od koga ne traži savjet. Vjeruje samo sebi. Možda je to dobro Čovjek je shvatio da ga svi lažu,a mnogi mu rade o glavi. Osim toga, osim ponekog mladca (poliglota), uza se nema nikog tko bi bio nalik mudrom Josipu iz Biblije, da ga ispravno i dobronamjerno savjetuje. Prema nekim podacima 1990. godine nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj je bilo 300.000 aktivnih komunista, 130.000 Udbinih agenata i suradnika KOS-a, a 25 posto građana nije željelo samostalnu Hrvatsku. Prema znalcima spomenuti građani su razmjerno raspoređeni u sve društvene  i političke strukture, posebice u vrhove  svih stranaka. Trebalo je imati kontrolu. To su najbolje mogli provoditi provjereni kadrovi.

U prvo vrijeme, dobro zamaskirani, naročito svojim novootkrivenim vjerskim ponašanjem i obnašanjem, nisu bili vidljivi i prepoznatljivi, ili se to tako činilo. Svi smo glumili kako to ne vidimo, naročito stranački lideri. Naime, moja strina najedanput više nije htjela ići u crkvu, a do tada je stalno tamo visila, s krunicom u ruci. Kad smo je pitali zašto više ne ide u crkvu, ljutito nam je odgovorila: “Sad su tam parizani. Nemam si de sesti. Da baš i imam gde sesti, neću biti s tim tatima nigde, a kamoli v crkvi i pri meši.” S godinama su te maske padale. Međutim, globalna struktura (grušt) je postavljen. Praznine u toj piramidi su se popunjavale, s platforme demokracije i pod egidom odlučivanja naroda. Kaj god! Znamo kako je to išlo, u velikim i malim sredinama, potpomognuto znatnim brojem “turista”, dovažanih stotinama autobusa iz susjedne nam države.

Kako bilo da bilo. Sad imamo što imamo. Da bi se dobila prava slika svega dovoljno je gledati sjednice Sabora, slušati istaknute lidere i istaknute članove pojedinih političkih stranaka. Istina, neki od njih ne znaju govoriti standardnim hrvatskim jezikom. Bože moj. Što sad? Uskoro velika većina mladih to više ne će znati, jer će se tako obrazovati i odgajati. Kome je više važan i bitan materinji jezik? Ionako smo ga već unakaradili, opoganili i onečistili mnogim turcizmima, germanizmima i  anglizmima prilagođenim našoj gramatici, bolje rečeno pojedinim narječjima, od vlaškog, preko zagorskog do međimurskog, uz slavonsko otezanje i čakavštinu, začinjeno jakim bosanskim naglaskom, zbogjake plemensko regionalne svijesti.

Činjenjem i nečinjenjem stvorili smo sustav koji gererira izokrenute vrijednosti, kao odgovor na primare i sekundarne potrebe, utilitarnu i lukrativnu motivaciju (unutarnju i vanjsku, kako pojedinaca, tako i pojedinih interesnih skupina i političkih stranaka, sasvim svejedno na kojoj su strani ili u centru, kojeg zapravo niti nema. Iz tih potreba i motivacija okretanjem kola sreće, ili pak zakonima Prirode, dolazi malo pomalo do većih promjena na našoj političkoj sceni. One male pretumbacije unutar pojedinih stranka, između dvije ili više njih, razna prebjegavanja s lijeva na desno, dijeljenja, nova konstruiranja, preslagivanja, u smislu “sve za vlast, vlast ni za što” (Hrvatska je tu nebitna), dovela su toga da je desnica jako fragmentirana, čak u istoj stranci, dok se ljevica okuplja, svjesna da je svezani snop pruća, čvršći od jednog jedinog pruta.

Čini se da su pojedini stranački lideri suspregnuli svoj ego. Vođa će se s vremenom sam nametnuti, odnosno iskristalizirat će ga njegova djela, ponašanje, javni nastupi, program rada i viđenje sebe kao lidera. Ako ne stavlja sebe ispred drugih, naročito naroda i države, svi će ga prihvatiti, naročito u vremenu vidljivom i prepoznatljivom, gdje je evidentan nedostatak pravih, poštenih iskrenih demokratskih i hrabrih lidera, izraslih iz naroda, a ne postavljenih izvana od raznih pretendenata na ovaj prostor, bilo strateški ili geopolitički. Dosta je bilo toga da nas drugi iskorištavaju, da budemo na crti obrane nekoga od nekoga i nečega, Istoka od Zapada, kršćanstva od svega i svačega, Europe od migranata, Eura od dinara, denara, lira, drahmi, leva, leka…

Malo nas je, al’ nas ima. Vrijeme je da se većina dobro poznatih “starih” lica, pogotovo onih iza kojih se vuku ružni dugački zaprljani repovi, povuku iz politike i ustupe svoja mjesta mladim obrazovanim i sposobnim ljudima, ničim opterećenim, koji neće prebrojavati ničija krvna zrnca, koji neće djecu koristiti za skupljanje političkih poena i dizanje osobnog rejtinga, koji neće jačati “metafiziku” kruhoborstva, čiji najveći domet i vrijednosni orijentir neće biti u “kubikaži” i “metraži”, visokomodnim izražajima, umjetnim dodacima, vitkim linijama, svakodnevnom mijenjaju važnih stavova, nekarakteru…, koji ne će živjeti po filozofiji: “u se, na se i poda se”, što je karakterizirala one gore nabrojene i sustavno se prenosila na odabrane podobne pojedince(ke). To se pokazalo i dokazalo. Bez obzira tko što govori, brani se, opravdava i na sve moguće načine želi dokazati svoje domoljublje, veliko hrvatstvo, rad, djelovanje i život  u katoličkoj vjeri. Sve od prije ga demantira samo po sebi.

Dobro je poznato tko je sve bio podoban u prošlom režimu i onoj državi. Zna se tko je imao određene privilegije, pogodnosti i mogućnosti. Nisi mogao dobiti stipendiju, makar bio najbolji đak, nisi mogao dobiti mjesto u studenskom domu, nisi mogao ići na razmjenu studenata, nisi mogao biti milicajac, sudac, raditi na općini, biti predsjednik omladine, sudjelovati u nošenju Titove štafete, nisi mogao niti predsjednik razreda, ukoliko si bio iz katoličke obitelji, koju su sistematski “ubijali” porezima, raznim nametima i stigmatizacijom. Pitanje je kako, zašto, zbog čega su neki bili podobni onda i sada. Svi znamo odgovor. Neke se stvari ne smiju reći, kako onda, tako i sada, ali ne će biti uvijeke. Vrijeme je da se tome i takvome stane na kraj. To znaju i toga su svjesni oni koji se ovih dana okupljaju pod zajednički ”krov” u smislu spašavanja Hrvatske i njenih građana. Ne za sebe, za svoje i za tuđina koji ih plaća.

Ankica Benček