Do 1918. uz Mađare, od 1918. uz Srbe

U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, kako pribaviti što veću korist. Materijalnu

Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom bunjevačkog pitanja u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.

Kao pripadnik hrvatskog nacionalnog korpusa u Republici Srbiji ne mislim riješiti gordijski čvor koji se zove „bunjevačko pitanje“, posebice ne ovdje u svojim otvorenim pismima, ali oko Bunjevaca u Republici Srbiji, ispravnije rečeno u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, moramo zauzeti ispravan i odlučan stav, inače će nas ova skupina vjekovnih mimikrijaša potpuno uništiti, jer je bunjevačko pitanje rak rana razdora među Hrvatima u Vojvodini (pisao sam o tome više puta). I ne treba proučavati ogromnu građu o tome, dovoljno je čitati „Bunjevačke novine“ i „Hrvatsku riječ“, časopise koji izlaze u Subotici. Prvi izdaju Bunjevci, a drugi „bunjevački Hrvati“. A ako pokušate saznati tko su Bunjevci naići ćete na nevjerojatno obimnu literaturu i dokumentaciju, ali poslije više godina, koje su vam potrebne da je proučite, svakim danom bit ćete sve zbunjeniji i sve dalje od odgovora na to pitanje.

Poslije jednog stoljeća u kojem Bunjevci i Hrvati žive zajedno u regiji koja je definirana kao Vojvodina, a koja je kroz to vrijeme, poslije Velike Narodne Skupštime 25. studenog 1918. godine u Novom Sadu, pripala Srbiji, danas u njoj imamo Bunjevce kao novi narod i to je sasvim jasna stvar. A ako pokušate saznati kako su nastali „bunjevački Hrvati“ doći ćete do još jednog gordijskog čvora. Pokušajmo ukratko. Bunjevci u Austro-Ugarskoj, govorim isključivo o prostoru Vojvodine, pod velikim pritiskom mađarizacije, već tada izražavaju dvojbu jesu li ili nisu Hrvati te se sve češće i odlučnije izašnjavaju samo kao Bunjevci i u to vrijeme većina ih je orijentirana promađarski. Promjenom vladara 1918. godine sve dalje su od Hrvata i bliže su Srbima, sada više nego prije Mađarima. U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, odnosno način da se manipulacijom i mimikrijom pribavi što veća korist. Vremenom ovo postaje karakterna crta ove etničke skupine u Vojvodini. Devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme progona Hrvata, posebice u Srijemu, Vojislav Šešelj kaže „da Bunjevce ne treba dirati jer su naši“! Bila je to za srijemske Hrvate sol na živu ranu. Nisu im oprostili Veliku skupštinu, a sada je bilo jasno da to nije bila zabluda, kako je neki „bunjevački Hrvati“ pokušavaju prikazati (pisat ćemo još o tome)!   

Beograd vješto koristi kolebljivost Bunjevaca, a Zagreb ne razumije, ili ne će da razumije, da Bunjevci u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) nisu isto što i Bunjevci u Vojvodini. I obije strane ih favoriziraju, što dovodi do potpune polarizacije među samim Bunjevcima, a apatije i osjećaja beznadežnosti među ovdašnjim Hrvatima, kojih je pored svega još uvijek skoro šezdeset tisuća! Tako se jedni Bunjevci u Vojvodini izjašnjavaju samo kao Bunjevci (oko desetak tisuća) i negiraju bilo kakvu pripadnost hrvatskom narodu, ne bi li imali što bolji tretman u državi u kojoj žive, a drugi se izjašnjavaju kao „bunjevački Hrvati“ (isto ih ima oko desetak tisuća). Ovi drugi su izračunali da pod tim imenom mogu sisati dvije sise. Nisu „čisti“ Hrvati pa će kao „bunjevački Hrvati“ u državi u kojoj žive biti favorizirani u odnosu na Hrvate, ali su dovoljno Hrvati da će ih Zagreb prepoznati kao Hrvate! I zaista, Srbija favorizira (i zapošljava) „bunjevačke Hrvate“ u odnosu na Hrvate i to koristi da prikaže kako brine o hrvatskoj nacionalnoj manjini „po najvišim europskim standardima“!

Nažalost, Hrvatska prihvaća takvo stanje i podržava (i financira) „bunjevačke Hrvate“ kao pripadnike svoje zajednice u dijaspori. To je dovelo do toga da su „bunjevački Hrvati“ sve krovne institucije vezane za ovdašnje Hrvate (koristeći silan novac s obije strane) smjestili u Suboticu i tamo zaposlili uglavnom „bunjevačke Hrvate“. U Subotici i okolici je više od polovice hrvatskih udruga u Srbiji i one odnose gro novca namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji, iako na tom prostoru ne živi ni četvrtina Hrvata, ali žive svi Bunjevci. Ostali Hrvati u Republici Srbiji se i po tom pitanju osjećaju poniženi. Sve ovo pokazuje da je stanje u hrvatskoj zajednici ovdje urušeno do krajnjih granica, ali u posljednjih nekoliko godina, kada sve u svoje ruke uzima jedan čovjek, velemajstor manipulacija Tomislav Žigmanov, preti potpuni krah. Naime, ovaj „hrvatski Bunjevac“ uspio je da svojim dugogodišnjim „radom“, praktično manipulacijama, eliminira sve svoje neistomišljenike i oko sebe okupi samo svoje poltrone, uglavnom „bunjevačke Hrvate“ i „domaće izdajnike“.  

Tomislav Žigmanov je zastupnik ovdašnjih Hrvata u Skupštini Republike Srbije, predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke, Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glavni i odgovorni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i sve i svašta drugo kada je u pitanju politika i kultura ovdašnjih Hrvata, ali nikada nije u Skupštini Republike Srbije govorio niti o jednom problemu ovdašnjih Hrvata, kao ni njegov prethodnik Petar Kuntić!!!

Politolog Darko Baštovanović ovo naziva „snažnim kohezijskim elementom ovdašnjih krovnih hrvatskih manjinskih institucija“! To je točno jer je jedina hrvatska institucija ovdje Tomislav Žigmanov! Budući ne mogu na ništa utjecati jer su praktično dvostruko diskriminirani, jednom kao Hrvati od većinskog stanovništva (uz Albance ovdje najomraženiji pripadnici neke nacionalne manjine) i drugi put od „bunjevačkih Hrvata“, odnosno od Tomislava Žigmanova i njegovih poltrona, apatija je potpuna i došlo je do potpune nezainteresiranosti većine ovdašnjih Hrvata. Najnovija predsjednica HNV-a Jasna Vojnić, koju je ustoličio Tomislav Žigmanov, kaže za „Večernji list“ da u Beogradu ima 7.000 Hrvata ali tamošnji intelektualci ne rade u interesu hrvatske zajednice!!! Tomislav Žigmanov za petnaestak godina svog „HRabrog i napornog rada za dobrobit svih Hrvata u Srbiji“ nije uspostavio kontakt niti s jednim takvim intelektualcen u Srbiji, naprotiv ignorirao ih je do uvrede.

U ovakvoj situaciji, kao samo jedan primjer stanja u hrvatskoj zajednici ovdje, dovoljno je da navedem manifestaciju starog hrvatskog narodnog običaja u vezi poljskih radova od sjetve do načina spravljanja kruha. Pod nazivom „Dužijanca“ to je najveća javna svečanost Bunjevaca u Subotici, ali je i najveća javna svećanost „bunjevačkih Hrvata“ pod istim nazivom i također u Subotici. I jedni i drugi smatraju je svojom i u suštini su iste, ali je groteskno i smješno (ustvari žalosno) kako se prezentacija ovih dviju manifestacija i procesije kroz ulice Subotice izbjegavaju sresti u prostoru i vremenu (pisat ćemo još o tome)! Ako  bunjevačka „Dužijanca“ nema veze sa Hrvatima, onda ista takva „Dužijanca“ „bunjevačkih Hrvata“ ne može biti hrvatska,  a simptomatično je da ni jedna ni druga nemaju hrvatskih obilježja (zastava i sl.). No i takvu „bunjevački Hrvati“ je uspješno prodaju Zagrebu, kao i Štefanovićevu dječju operu „Šumska kraljica“ na srpskom jeziku!!! Čak za to od tamo dobijaju pohvale i nagrade (i novac).

U Somboru Hrvati slave „Dužionicu“, a srijemski Hrvati nisu u svojoj tragediji, pa još ignorirani od „bunjevačkih Hrvata“, uspjeli ni uobličiti iste takve običaje u manifestaciju. U Srijemskoj Mitrovici žene od slame prave bolje stvari od slamarki iz Tavankuta, ali našim novcem je Tomislav Žigmanov uspio od ovog umijeća „bunjevačkih Hrvatica“ iz njegovog rodnog mjesta napraviti brend (biznis), dok su srijemske žene ostale potpuno anonimne jer im rukotvorine nisu od tavankutske slame! Srijemske jabuke su glupave dok su one iz Tavankuta toliko pametne da imaju svoj festival. Od srijemske vatre je ostao samo pepeo i Srijemci nemaju što „priskakat“, srijemski Hrvati odavno ne mogu jesti devet puta na dan, pa im sve to ne mogu biti kulturne manifestacije kao što su u „bunjevačkih Hrvata“.

Tako odjednom Tavankut postaje kulturni i svaki drugi centar Hrvata u Srbiji, umjesto da to bude Srijemska Mitrovica, Ruma, Zemun ili Petrovaradin s rodnom kućom bana Jelačića! Uzgred, u tom istom Tavankutu postoji i kulturna udruga Bunjevaca, tako da je on kulturni centar i tog naroda! Tako stoje stvari u svakom segmentu kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, jer koncentracija svih ovdašnjih institucija u Suboticu, u kojima su u većini zaposlneni „bunjevački Hrvati“ (čitaj ljudi Tomislava Žigmanova) donosi negativnu selekciju na svim poljima kada je u pitanju kultura i politika ovdašnjih Hrvata.

Zato, prije svega, hrvatske institucije ovdašnjih Hrvata treba premjestiti u Beograd (kao što su srpske u Zagrebu) ili Novi Sad, u cijelosti otkupiti rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu i pretvoriti je u Hrvatski kulturni centar za sve Hrvate u Republici Srbiji te tu zaposliti Hrvate i tretirati sve Hrvate u Republici Srbiji jednako. Pravo je svakog pojedinca da se izjasni onako kako se osejća. Kada  „bunjevački Hrvati“ ili neki drugi „Hrvati“ ovdje budu narod, neka se tako izjasne, ali će Hrvati, koliko god ih ostane, sigurno sakupiti 10.000 potpisa za svog pravog, legitimnog i moralnog predstavnika u Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Hrvate u Republici Srbiji u ničemu ne mogu predstavljati oni čiji su djedovi glasovali za pripajanje Baranje Srbiji. Pokazalo se to tjekom jednog stoljeća.

Branimir Miroslav Tomlekin