Na Podbrdu

Tu, u mome kraju, svijet će jednom znat

 

 

Na Podbrdu prostrt kameniti sag.

Tu ga od davnina predvidio Bog

Kao vječni znamen Prvijenca svog

I njegovoj Majci neizmjerno drag.

Tu koljeno klekne, ne sluteći bol.

Tu je kamen mekan, k'o tišina tih.

Tu se duša poji sa izvora svih,

Što utjehom teku u tu suznu dol.

 

Tu se srce Majke dariva k'o dar.

Tu je zlobnost često doživjela lom.

Tu se Božja Ljubav u raskošju svom

Pretvara u Milost i nebeski čar.

 

Tu sa krunicom se plete vijenca splet,

Da svijetlošću Sunca iskorijeni mrak.

Tu će skoro biti uspostavljen znak,

Kojem će se divit smalaksali svijet.

 

Tu, u mome kraju, svijet će jednom znat,

Proplakat će kamen, plačuć na sav glas,

Da se milost Božja izlije na nas,

Da čovjeku čovjek pokaže se brat,

 

Da prestane jednom i zloba i hir,

Da nam ljubav Majke mjesto sunca sja,

Da sam u tu milost uključen i ja

I da nas za vijeke zaogrne mir.

 

Mnogima će tu se otvoriti raj.

Na kamenom sagu procvasti će cvijet.

Tu, gdje mnogi grješnik postati će svet,

Tu će se ublažit mnogi uzdisaj.

 

Tu će Hrvat moći biti svoj na svom.

Tu će svaka stopa slijedit Božji put.

Tu trobojni barjak bit će uzdignut

Za hrvatsku sreću, ponos i za Dom.

Žarko Dugandžić