Valerijanov memorandum službeni dokument SPC-a

Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. lažno optužio Hrvate

Nakon pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941., Jugoslavija se svrstala uz Njemačku. Dana 27. ožujka 1941. izvršen je vojni udar u Beogradu, a 6. travnja 1941. Njemačka napada Jugoslaviju, njemačka vojska ulazi u Zagreb, a general Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1941. godine. U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941. marionetska i profašistička srpska država pod vodstvom Milana Nedića, koja je bila u savezu s Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „židovsko pitanje“ u kolovozu 1942. godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20.000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.

Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim.

Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana. https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti. Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Nijemcima. Ovo navodim kao usporedbu s Katoličkom Crkvom i bl. kardinalom Alojzijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova. Stoga u usporedbi ponašanja SPC-a i Katoličke Crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno katoličkih svećenika, a koliko pravoslavnih.

Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, tzv. svetac SPC-a, a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog. Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane velikosrpske politike i njenog prirepka SPC-a.

Je li ijedan patrijarh SPC-a osuđen kao što je to bl. kardinal Alojzije Stepinac bio od strane komunističkih vlasti?Nije, jer su pravoslavni popovi  napredovali  u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnički pokret je rehabilitiran, a kako i ne će kada je to ustvari bila Srboslavija! SPC je bio glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Zločin u Bjelovaru, travanj 1941., Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga podrijetla, napisao je, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. 4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 6. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”. Nedaleko Gospića četnici su nakon proglašenja NDH poklali bezbroj katoličkih obitelji i zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.

SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Zločin četnika 27. srpnja 1941. u selu Brotnja. Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19 i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Početkom kolovoza (1. i 2. kolovoza) 1941. četnici su u Boričevcu ubili 11 staraca i 44 žena i djece, a selo opljačkali i spalili. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

Dana 27. srpnja 1941. srpski ustanici su izvršili strašan pokolj Hrvata u Drvaru i Grahovu.Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan s katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak s hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara. Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Komunističko-četnička propaganda je te žrtve nakon 1945. godine proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima. Time se je želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin Srba.

Dana 27. srpnja 1941. srpski pobunjenici su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Župnika Jurja Gospodnetića su nabili na ražanj te ga živog ispekli pred njegovom majkom.Jugoslavenska i srpska historiografija ustašama je uvijek pripisivala primat u početku zločina 1941. zanemarujući prethodne uzroke. Tako je NDH umjesto posljedice pretvorena u uzrok.

Ipak,slijed je tragičnih zbivanja drukčiji te je moguće razotkriti model primarnosti srpskoga zločina, koji se nastavlja na represivno velikosrpstvo u Kraljevini Jugoslaviji. O tome, na primjer, svjedoče zbivanja kod Bjelovara. Naime, malo je poznato da je 8. travnja 1941. u tom gradu (dakle prije Zagreba) proglašena NDH. Tada je konjanički puk jugoslavenske vojske Dušan Silni pokušao spriječiti stvaranje nove države, a u Donjim Mostima ubijeno je jedanaest Hrvata (prve civilne žrtve). Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskog kotara Srbi i četnici ubili su 99 osoba, među kojima je bilo devetnaest žena i sedamnaestero djece. Osim toga paljene su hrvatske kuće. Kao očit odgovor 27. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno je 184 ili više srpskih seljaka. Takva slijeda nema u komunističkoj, posebno srpskoj, historiografiji. Osim toga događaji prije 27. travnja predstavljeni su kao „neki incident“.Hrvati su, dakle, kao žrtve manje vrijedni.

Lili Benčik