Prošlo je 27 godina od pokolja Hrvata u Grabovici

Kako i tko može graditi neku zajedničku BiH na tolikoj i nepravdi i na još većim zločinima?

Srijeda, 9. rujna 2020. godine, još jedan obilježeni datum sodomsko-gomorskog stradanja hrvatskog naroda u vjerskom beha sukobu za teritorij, za islam kao vjersku dominaciju, i vladavinu nad kršćanima na tom predziđu kršćanstva. Dvadeset i sedma obljetnica nekažnjenog muslimanskog zločina u Grabovici, i bošnjačkog nagrađivanja poznatih im zločinaca, nepobitan je dokaz svireposti i brutalnosti pripadnika takozvane Armije BiH. No isto tako to pokazuje vjerski fundamentalizam, kakav uvijek i svugdje iza sebe ostavlja islamska vjerska vojska, kako ona u vrijeme turske okupacije Bosne, i ona isilovska na Bliskom istoku. Još jednom se potvrdila, u Grabovici, a svi prostori kroz koje je prošla islamska ABiH su Grabovice, muslimanskom zločinima ubijanja četverogodišnje katoličke djevojčice i osamdeset trogodišnjeg katoličkog starca. Načini na koji su mučeni i kasnije ubijani nekažnjene, i danas visokorangirane u bošnjačkom društvu, poznate počinitelje tih monstruoznih barbarskih zločina, izopćuju iz ljudske civilizacije, pokazujući suvremenom svijetu sunčevu udaljenost između muslimanskih vjerskih monstruma mesara i hrvatske katoličke nemoćne žrtve. Između na isilovski način ubijene četverogodišnje Mladenke Zadro i osamdeset trogodišnjeg nemoćnog starca, još su 31 civilna katolička žrtva islamskog krvavog pira zapjenušenih islamista u Grabovici.

A Grabovica je samo jedno selo u nizu stradalničkih hrvatskih mjesta u kojima je vjerska muslimanska armija počinila masakrirajuće zločine nad katolicima, koji su preteča kasnijih isilovskih koje svijet već godinama gleda, ne samo na Bliskom istoku, već i na ulicama europskih gradova. I Dan sjećanja na hrvatske žrtve kršćanofobične muslimanske armije BiH je samo jedan od onih 365-godišnjih, budući da svaki dan u godini ima svoju Grabovicu i hrvatske žrtve. Muslimansko masakriranje hrvatskih civila, djece i starih, silovanja žena i djevojčica, torture s ciljem prisilne islamizacije zarobljenika, još uvijek je, a nažalost tako će i ostati, nekažnjeni zločini u muslimanskom procesu koji i dalje traje kroz Udruženi Zločinački  Pothvat. Traje i trajat će sve dok bosanskohercegovačko pravosuđe, zajedno s Haaškim sudom, šuti nad tolikim muslimanskim planiranim zločinima.

Preko toliko ubijene djece, stari i nemoćni, silovanih djevojčica i žena, samo njihovi počinitelji, planeri i nalogodavci svijetu govore o mogućnosti suživota hrvatskih žrtava i muslimanskih mesara. Svaki bošnjački govor o cjelovitosti Bosne i Hercegovine, i istovremeno skrivanje poznatih počinitelja tako strašnih zločina nad nedužnom djecom i starima, nastavak je počinjenog masakra i zločina u miru. U danas posve Hrvatima praznoj Grabovici okupljeni preživjeli članovi žrtava, prijatelji, poznanici i prognani susjedi, na podignutom spomeniku kraj ispisanog imena jedne žrtve vidi se kako je razapeta na križ, i kako joj se zlikovci približavaju isilovski joj odsijecaju glavu i kasnije je, na poznati turski način konfesiocida nad porobljenim katolicima, nabijaju na kolac.

Kraj imena druge žrtve vidi se kako je Alijini isilovci siluju pred mužem kojeg prisiljavaju da gleda prije negoli i njega živa nabiju na kolac. Slike su to turskog seksizma nad kršćankama katolkinjama kada su si uzimali pravo prve bračne noći sa udatom curom. Vidi se i slika pored imena jedne žrtve kako je, kao ovcu za Kurban Bajram, kolju, pokazujući preživjelim kršćanima i svijetu, sliku zločinačko islamističke uređenosti buduće beha zajednice. Na velikom spomeniku koji je popunjen sa trideset i tri imena vidi se kako muslimanski isilovci dugo muče jednu žrtvu, i na kraju je spaljuju, brišući joj trag kao i onim ostalim osamnaest za kojima se i danas traga, pored živi i poznatih i planera masovnih zločina, i naredbodavaca i počinitelja unutar muslimanskog Udruženog Zločinačkog Pothvata. Pred slikom na kojoj se vide pripadnici vjerske muslimanske armije kako u zrak bacaju dijete i dočekuju ga na turske sablje, čuvane u djedovim i očevim škrinjama, desetljećima oštrene za ovaj planirani i počinjeni konfesiocid nad autohtonim katoličkim narodom u Katarininoj kraljevini, kojoj su djecu oteli i odveli u Tursku i prisilno ih islamizirali, čovjek se skameni, i posrami što živi, u bilo kakvoj zajednici, sa takvim ljudima, ako se za takve uopće može reći da su ljudi.

No u svom narodu, napose u krugovima političara, intelektualaca i vjerskih vođa, ti zlikovci ne samo da su ljudi već i nacionalni heroji, u osvajačkoj borbi za Velikog Alaha. U ušima okupljenih preživjelih hrvatskih žrtava odjekivali su uzvici muslimanskih džihadista "Alahu u ekber", i melodija pjesme koju su pjevali i tijekom masakriranja žrtava samo za to što su druge vjere, što su katolici. I sada 27 godina poslije nekažnjenog strašnog zločina u Grabovici čulo se muslimansko pjevanje "Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta", proširujući je stihovima "Turska je naša mati ovako je bilo, i Bosna i Hercegovina će ovako izgledati". Svi ti muslimanski pjevači i koljači iz skrovitosti su gledali buduće svoje žrtve, i registrirali za prvi odstrjel one koji su govorili istinu toga zločina i po imenu prozivali počinitelje i supočinitelje. A među njima su muslimanski heroji, počinitelji i supočinitelji zločina, planeri i naredbodavci koji znaju sve detalje tog krvavog pira ubijanja djece i stari, po Alijinoj naredbi kada je svojim zlikovcima naredio "ne rušite crkve ali učinite sve da nema više ikada tko u njih dolaziti".

Time je ratni zločinac Alija Izetbegović i njegovi ratni suradnici u zločinu, kazao ono što se danas događa sa crkvama i u Bosni i Hercegovini i u zemlji njihovih predaka u Turskoj, (Kavazović izjavljuje za muslimane Bošnjake "mi smo potomci Osmanlija") nasilno pretvaranje u džamije. Teroristička muslimanska armija BiH sve ratne zločine nad hrvatskim civilima, i one nad četverogodišnjoj djeci, kao i pokolj u Grabovici, i svim drugim Grabovicama, opravdava vojnim ciljem, etničkog i vjerskog čišćenja ovladavanja puta izlaska na more i lakšeg povezivanja sa džihadistima. I zato je u Sarajevu i isplanirana vojna akcija "Neretva '93", s ciljem etničkog čišćenja Hrvata s njihovih teritorija od Bugojna do Mostara. Svi muslimanski ratni zločini na tim prostorima, zajedno s Lašvanskom dolinom zlodjela su istih, i poznatih, zločinaca, planera i nalogodavaca. Sve hrvatske žrtve na tim prostorima, "nenaoružani" islamski zlikovci ubijali su iz neposredne blizine metkom u potiljak, Križančevo Selo, Maljine, Miletići, Buhine Kuće, Vitez, Brajkovići, Čukle, Grahovčići, Guča Gora, Travnik, Bugojno…, neke na kraju izboli noževima kako bi sakrili svoju naoružanost do zuba i kasnije mrtva tijela djece i stari masakrirali ili  pred njihovim kućama, u kućama, a neke i u porušenim i spaljenim crkvama.

Dok će još taj dan odjekivati jecaji preživjelih, roditelja za djecom i djece za roditeljima, već 14. rujna je bilo podsjećanje na hrvatske žrtve muslimanskih zločina u Uzdolu gdje su suvremeni kršćanofobisti poubijali 41 Hrvata i Hrvatice, 29 civila i 12 pripadnika obrambene vojske Hrvatskog Vijeća Obrane. I za taj zločin poznati počinitelji nisu odgovarali i zaslužno kažnjeni, već u osobama Sefera Halilovića, Dževada Mlaće, Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Selme Cikotića, pa dijelom i Željka Komšića koji nije napustio tu zločinačku armiju kada je čuo za sve te strašne zločine, hodaju zemljom kao nacionalni muslimanski heroji, živeći na leđima hrvatskih poreznih obveznika koji se guše u haračima što im ih nameće bošnjačka vlast. Zahvaljujući naftnim dolarima iz islamskih zemalja posuti po prostorijama Haaškog (ne)sudišta, čime je svjetska asocijacija najkorumpiranija međunarodna ustanova što je čini i najsramotnijom u današnjem vremenu, poznati muslimanski zlikovci nisu procesuirani ni u toj kući (ne)pravde. Kako i tko može graditi neku zajedničku BiH na tolikoj i nepravdi i na još većim zločinima. To mogu samo direktni počinitelji zločina u Bosni i Hercegovini, i indirektni u Haagu koji ih i danas neprocesuiranjem  i dalje čine.

Grabovica i sve druge razasute Grabovice diljem okupiranih hrvatskih teritorija nekažnjeni su velikomuslimanski ratni i poratni zločini na kojima je nemoguće graditi bilo kakvu Bosnu i Hercegovuinu, napose ne ovakvu unitarističko-centralističku i islamsku kakvu zagovaraju Bošnjaci. Grabovice hrvatskih sodomsko-gomorskih stradanja velikomuslimanske vjerske ideologije, nisu samo nekažnjeni muslimanski zločini već i Haaškog suda koji se prodao za šačicu Judinih srebrnjaka, i radi po onoj turskoj po kojoj se katolicima u Bosni i Hercegovini sudilo gotovo pet stoljeća, „kadija te tuži, kadija ti sudi“.

Vinko Đotlo