Bizarni romani koji su u Izraelu 1950-ih i 1960-ih spojili pornografiju i holokaust
Ako može postojati izbor za „Miss holokausta“, zašto ne bi bilo i pornografskih fantazija o navodno „najvećem zločinu u povijesti čovječanstva“. Holokaust je fenomen koji je tijekom desetljeća eksploatiran na niz često bizarnih načina od strane onih koji sebe smatraju „najvećim žrtvama“ tog događaja, kojeg mnogi opravdano dovode u pitanje. U pogledu te eksploatacije pripadnicima „odabranog“ naroda nije nedostajalo mašte te su tijekom 1950-ih, kreirali serijal džepnih knjiga s bizarnim i morbidnim spojem zarobljeništva u logorima i najopscenije pornografije.
Pod nazivom „Stalags“, dotični džepni romani predstavljali su eksploataciju holokausta uz bizarne pornografske detalje te silovanja, čime se hranila uglavnom mlađa publika tadašnjeg Izraela.
Zanimljivost je da ova horror fikcija nije uključivala Židove kao protagoniste, jer bi to navodno stvorilo još veći tabu. Naprotiv, svi akteri bili su nežidovi, odnosno saveznički vojnici i ženske čuvarice logora. Sam naziv „Stalags“ potječe od njemačkog naziva „Stammlager“ koji je označavao logorske komplekse tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, a u kojima su se nalazili isključivo ratni zarobljenici, odnosno časnici i vojnici neprijateljskih vojski.
U ovim fiktivnim pričama je zarobljeništvo savezničkih vojnika svedeno na pornografske bizarne situacije u kojima su ih mučile sadističke ženske čuvarice, pripadnice SS-a. Svaka od priča završavala bi brutalnim osvetama zarobljenika koji bi silovali i ubili čuvarice. Primjer naslova takvih bizarnih priča je recimo I Was Colonel Schultz’s Private Bitch („Bio sam privatna kuja pukovnice Schultz“).
Romani i fikcije ovakvog bizarnog tipa započeli su knjigom pod nazivom The House of Dolls („Kuća lutaka“), objavljenom 1955. Knjigu je napisao Yahiel De-Nur pod pseudonimom Ka-Tsetnik, jedan od brojnih „žrtava holokausta“. Tema njegove fikcije svodila se na fantazije o tome kako su čuvari konc-logora prisiljavali ženske zatvorenice na prostituciju. Iako je knjiga bila u potpunosti fikcija i izmišljotina samog autora, njeni dijelovi smatrani su istinitim. Ubrzo nakon toga izraelski izdavači započeli su s plasiranjem čitave serije knjiga džepnog izdanja u kojima su se iznosila svjedočanstva navodnih „žrtava holokausta“ o navodnim zlostavljanjima u logorima, posebno seksualnim. Takve događaje danas čak i službeni povjesničari svrstavaju uz bok propagandi o sapunu od ljudskog sala i sjenilima za lampe od ljudske kože.
Knjige ove tematike prodavale su se na kioscima, a mnoge od njih u to doba bile su bestseleri. Prema Ariju Libskeru, židovskom autoru dokumentarnog filma o toj pornografizaciji holokausta, „slike holokausta koje sam ja vidio, dok sam odrastao ovdje, bile su one golih žena.“ Ipak, početkom 1960-ih, oko dvije godine nakon objave prve od takvih knjiga, izraelski sud optužio je izdavače za širenje pornografije te su knjige ubrzo zabranjene. Na cijelu situaciju je posebno utjecalo famozno suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961. Unatoč toj zabrani i pokušajima da se neka izdanja u potpunosti fizički unište, dio ove morbidne literature i danas se može naći na internetu, budući da i po tom pitanju postoji kolekcionara. Spomenuti Ari Libsker objavio je 2008. dokumentarac pod nazivom „Stalags“ koji je opisao razdoblje popularnosti ovih knjiga i njihov fenomen.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više