Zapovjednik jedinice Hrvatske flotile lovaca podmornica. Sudjelovao u tajnom osiguranju slobodnog prolaza brodova sa židovskim izbjeglicama
Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…
Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.
Ovdje ću vas upoznati s jednim članom slavne hrvatske obitelji Mažuranić. Banov nećak i krsno kumče Ivane Brlić-Mažuranić bio je Božidar Fedor Mažuranić ‒ časnik hrvatske ratne mornarice, pisac, ilustrator, čovjek svestrana znanja, a povrh svega dobar čovjek i domoljub.
Fedor (krsno ime Božidar) rođen je 1920. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Karlovcu i Zagrebu. Godine 1937. stupio je u Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku i 1940. promaknut je u prvi časnički čin, a 1941. prijavio se u hrvatsku ratnu mornaricu.
Zajedno sa svojim bratom Josipom Franjom bio je pripadnik Hrvatske pomorske legije koja je sudjelovala u borbama na Crnom moru protiv sovjetskih komunističkih snaga. Među raznim dužnostima, bio je i zapovjednik jedinice Hrvatske flotile lovaca podmornica, a 1944. sudjelovao je u tajnom osiguranju slobodnog prolaza brodova sa židovskim izbjeglicama iz Rumunjske u Tursku. Kao poručnik fregate dočekao je kraj rata u Trstu i, zajedno sa suprugom Irenom i mnogim drugim Hrvatima, završio 1945. u izbjegličkim logorima u Italiji, te potom (1947.) dospio u Argentinu.
Mažuranić je bio jedan od djelatnijih domoljuba među Hrvatima u Argentini, posebice na kulturnom polju. Vodio je i uređivao časopis Hrvatska mladež, a kako je bio poliglot, to je radio na četiri jezika. Objavio je knjigu Hrvati i more i napisao još neobjavljenu knjigu Argentina, životni put jedne zemlje novoga svijeta. On i njegova obitelj bili su veoma djelatni tijekom Domovinskog rata, posebice u pisanju raznih priloga na stranim jezicima, tumačeći prava Hrvata na samoobranu i samostalnu državu.
Godine 1998. došao je trenutak koji je desetljećima željno čekao: vratio se za stalno u domovinu, zajedno sa suprugom i sinom Teodorom Darkom, inženjerom elektrotehnike i posljednjim muškim potomkom obitelji Mažuranić. I poslije povratka u Zagreb, Fedor Mažuranić nastavi je raditi na kulturnom polju. Među ostalim, napisao je podosta članaka u časopisu Matica i bio recenzent za španjolski jezik Hrvatskog iseljeničkog zbornika, što objavljuje Hrvatska matica iseljenika. Umro je 2010. u Zagrebu u devedesetoj godini života i pokopan u grobnici obitelji Mažuranić, a svoju ljubav i revnost za Hrvatsku prenio je i na sina Darka.
