Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Pod nadzorom srpskih vlasti – gdje nije bilo ratnih sukoba – događala su ubijanja, progoni i oduzimanje ljudskih i građanskih prava nesrpskom stanovništvu

 
 
Priopćenje Biskupske konferencije BiH na izjave patrijarha Irineja
Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, uputio je u ime svih članova BK BiH, 8. veljače 2016. pismo patrijarhu srpskom gospodinu Irineju kojim, u kršćanskom duhu i na temelju činjenica, reagira na izjave tijekom proslave „Dana RS-a“ u Banjoj Luci, 9. siječnja 2016. „Budući da su izjave Njegove Svetosti izrečene javno te da su ih prenijeli brojni mediji, članovi Biskupske konferencije na čelu s kardinalom Puljićem, uvjereni da sve ljude pa tako i sve kršćane samo istina može osloboditi, istina izrečena u ljubavi, smatraju da Pismo treba dati u javnost. Biskupi su također uvjereni da će ovo Pismo pridonijeti iskrenu kršćanskom dijalogu na ovim prostorima“, napisano je u popratnom dopisu uz spomenuto pismo koje prenosimo u cijelosti:
http://bkbih.ba/upload/image/Fotogalerije/Puljic/01.jpg
Vaša Svetosti! U ime Istine, koja nas, kao kršćane, obvezuje da je branimo i promičemo, te u ime iskrene želje da zajedno surađujemo na učinkovitu liječenju još uvijek nezacijeljenih rana iz nedavnoga rata i na izgradnji mironosne budućnosti za pripadnike Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve i svih naših sugrađana u Bosni i Hercegovini – obraćam Vam se u ime svih članova ove Biskupske konferencije BiH, dobronamjernim pismom s nadom da ćete ga na isti dobronamjeran način prihvatiti, kao potreban doprinos uspješnu otklanjanju najnovijih zbunjenosti i nesporazuma.
 
Svjesno sam pričekao da prođe određeno vrijeme od događaja na koji reagiram jer želim to učiniti trijezno i pravedno i u skladu s Godinom milosrđa koja je u tijeku u Katoličkoj Crkvi te u skladu s nastojanjem pape Franje koji je svojim posjetom u lipnju prošle godine pokazao posebnu ljubav prema svim ljudima u Bosni i Hercegovini koja je toliko krvarila u nedavnom ratu. O čemu se radi? Jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini Republika srpska proslavio je svoj entitetski praznik 'Krsnu slavu i Dan RS-a' 9. siječnja 2016., unatoč presudi Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine da je taj Dan, što god to značilo, neustavan.
 
U ovu manifestaciju, koja je uzrok velikim sporenjima u BiH, uključili ste se i Vi, kao vrhovni poglavar Srpske Pravoslavne Crkve. Nakon svete arhijerejske liturgije u Sabornoj crkvi Krista Spasitelja u Banjoj Luci, Vi ste, kao prvi duhovni vođa SPC-e, svojim izjavama, koje su prenijeli gotovo svi mediji (tiskani i elektronički) u Bosni i Hercegovini i okruženju izazvali kod mnogih naših sugrađana, napose vjernika katolika – ali i drugih vjernika – nevjericu, zgražanje i razočarenje. U tumačenje u obranu jedne političke i društvene činjenice – entiteta Republika srpska, koja je dio sadašnjega unutarnjeg ustroja Bosne i Hercegovine, a koji je dovršenjem krvavoga rata nastao slijedom međunarodnog Daytonskog mirovnog sporazuma – upustili ste se i Vi, kao duhovni otac svih pravoslavnih Srba.
 
Ono što je osobito šokiralo, povrijedilo i iznenadilo mnoge vjernike nepravoslavce, kao i sve druge istinoljubive naše sugrađane, navodimo kako je Vaš glas prenijela RTRS: "Danas Republika srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku srpsku, Bogom blagoslovenu, blagodaću Božjom osvećenu. I to je ono što garantuje njen život, njenu budućnost i budućnost njenog naroda. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božju istinu, i danas mnogi škrgući zubima na Republiku srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božije, to je večno i neprolazno. To Gospod podupire svojim prstom. A sve ono što Gospod podupire nikakva sila ovoga sveta ne može se odupreti tome. Nije uzalud sveti apostol Pavle rekao: ‘Ako smo mi sa Gospodom – a verujemo da je ovaj narod sa Gospodom – ko će protiv nas’. Zato se molimo Gospodu, da Gospod blagoslovi narod Republike srpske, da Gospod blagoslovi narod Srbije, srpski narod, ma gde se on nalazio, jer je to sveti narod, mučenički narod, narod koji je postradao za ime Hristovo. A takva žrtva ne može nikada izgubiti vrednost i cenu, ne samo pred Bogom, nego i pred ljudima. Zato se molimo Gospodu, da Gospod blagoslovi Republiku srpsku, Republiku svetoga Save, Republiku srpskoga naroda. I oni temelji na kojima je ona postavljena neka budu čvrsti da izdrže sva iskušenja veka ovoga i sveta ovoga. A Gospod je moćniji od svih iskušenja, pa se nadamo da će Republika srpska napredovati u Gospodu".
 
Politički entitet Republika srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti. Mi kršćani, poučeni objavljenom Božjom istinom, dobro znamo: Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno. To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti, kao vrhovnog autoriteta Srpske Pravoslavne Crkve. Samo je Bog vječan i neprolazan! Božja istina i pravda.
 
Izjavili ste da je "Republika srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj"? Teško da ikome s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom. Budući da pišem u ime Biskupske konferencije BiH, ne ću navoditi stradanja svih ljudi, iako su ona uistinu velika, nego ću spomenuti samo nekoliko činjenica u vezi sa stradanjima Katoličke Crkve na prostorima današnje Republike srpske napominjući da su ta stradanja bila još veća jer su se srpske oružane postrojbe, nakon Daytonskog sporazuma, morale povući s pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine koji danas pripadaju entitetu Federacije BiH.
 
Dopustite da Vas podsjetim na trogodišnje opsjedanje glavnog grada BiH Sarajeva od strana bivše JNA i srpskih oružanih formacija. Sve sam to i osobno proživio zajedno sa svim građanima koji su, bez presude i krivice, kažnjeni na svakodnevno granatiranje, ubijanje iz snajpera, ranjavanje, žeđu, glad, hladnoću… Prema crkvenim statističkim podatcima, s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140.000 katolika. Tako je npr. u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo gotovo 50.000 katolika koji su tijekom rata u golemoj većini protjerani pa ih je nakon rata ostalo tek oko tisuću.
 
U Banjoj Luci ubijena su 122 katolika
 
Posebno je bolna činjenica da su se ubijanja, progoni i oduzimanje ljudskih i građanskih prava nesrpskom stanovništvu, pa tako i katolicima, događali i u onim dijelovima koji su bili sasvim pod kontrolom srpskih vlasti i gdje nije bilo ratnih sukoba. Tako je na području banjolučke općine, u kojoj nije bilo nikakvih oružanih sukoba niti ratnih događanja i u kojoj su apsolutnu vlast imali srpski predstavnici, a Banja Luka je i moj rodni grad i rodni grad banjolučkoga biskupa Franje Komarice, ubijeno 122 katolika. A više od 90 posto tamošnjih katolika, te svećenika, redovnika i redovnica, uključujući i majku i najbližu rodbinu biskupa Komarice i moje najbliže, protjerani su iz svojih domova. Sve do sada se najveći broj tih prognanika unatoč njihovom upornom inzistiranju nije uspio vratiti i ostati u svojim župama i na svojoj očevini. Na području prijedorske općine ubijen je 151 katolik, među kojima i tamošnji župnik vlč. Tomislav Matanović i njegovi roditelji. Potpuno nedužnog župnika Matanovića policija Republike srpske držala je od 24. kolovoza 1995. u kućnom pritvoru odakle su ga u noći s 19. na 20. rujna 1995. odveli policajci Republike srpske i ubili zajedno s njegovim roditeljima.
 
Pred međunarodnim Domom za ljudska prava u Sarajevu vođen je 1997. godine sudski postupak u kojem je presuđeno da su vlasti Republike srpske odgovorne za nestanak obitelji Matanović, i da su dužne razjasniti njihov slučaj, što one nisu učinile do danas. Posmrtne ostatke ubijenog župnika vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja pronašao je u svome bunaru povratnik Bošnjak (musliman) na lokalitetu Rizvanovići-Bišćani kod Prijedora, tek 2001. godine, i nakon predaje od strane službenih vlasti crkveno i dostojanstveno pokopani na groblju u Prijedoru 24. studenog 2001. U župi Presnače pokraj Banja Luke policija i vojska Republike srpske ubili su pa spalili zajedno sa župnom kućom, 12. svibnja 1995. župnika i čuvara biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa vlč. Filipa Lukendu i redovnicu Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog sestru Ceciliju Grgić. Svetište je miniranjem potpuno uništeno. Vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli i duhovnik redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u tamošnjem samostanu, odveden je 16. lipnja 1992. iz župne kuće od četvorice uniformiranih muškaraca te nepoznatog dana i na nepoznatom mjestu ubijen. Jednako uniformirane osobe su sljedeće noći provalile u samostanske sobe te se cijelu noć užasno iživljavali nad tamošnjim redovnicama.
 
Unatoč dosadašnjim brojnim inzistiranjima kod lokalnih vlasti i međunarodnih institucija, još uvijek nisu vraćeni posmrtni ostatci ubijenog župnika, da ga vjernički pokopamo u svećeničku grobnicu, niti su pozvani na odgovornost oni koji su bez ikakva povoda i razloga odveli i ubili župnika. Vlč. Ivana Grgića, župnika u Ravskoj kod Ljubije, u noći između 7. i 8. studenog 1992. odveli su iz župne kuće vojnici Republike srpske na kraj župe, na 'kipe' rudnika Ljubija i mnoštvom metaka ubili.
 
Preč. Petar Jurendić, župnik u Mrkonjić Gradu, teško je fizički i psihički zlostavljan u lipnju 1992. od lokalnih paravlasti pa je od posljedica podnesene torture preminuo 2. studenog 1992. Vlč. Marko Šalić, župnik u Dragalovcima, podnio je višemjesečnu užasnu torturu u dobojskom zatvoru od svibnja do kolovoza 1992. te umro od posljedica torture 12. siječnja 1993. U noći između 6. i 7. svibnja 1995. u banjolučkom naselju Petrićevac, policija Republike srpske ušla je u franjevački samostan i uhitila sve redovnike i redovnice, a vojnici Republike srpske minirali su i potpuno uništili novoizgrađenu samostansku i župnu crkvu sv. Ante Padovanskog, a samostan spalili, pri čemu se ciljano i potpuno uništilo arhiv župe i samostana. Tijekom torture i paljenja samostana preminuo je osamdesetogodišnji fra Alojzije Atlija. Veći broj drugih svećenika i časnih sestara s područja Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije te Trebinjsko-mrkanske biskupije, podnio je razna i mnogobrojna zlostavljanja. Osobite torture doživjeli su u logorima srpske vojske župnici vlč. Zvonimir Matijević, vlč. Stipo Šošić, vlč. Ilija Arlović, fra Ivan Franjić i fra Jozo Puškarić.
 
Većina katoličkih crkava, samostana i drugih crkvenih objekata u potpunosti su uništeni ili teško oštećeni, a na prste bi se mogle nabrojiti katoličke crkve na prostoru Republike srpske koje nisu barem djelomično oštećene. Porušene su i opljačkane mnoge tisuće obiteljskih kuća. Posebno tužna činjenica jest da vlasti Republike srpske tijekom cijelog poratnog vremena nisu ništa poduzele da se brojne ratne nepravde isprave i da se brojni prognani katolici vrate u svoj rodni kraj, što im je jamčio Daytonski sporazum (aneks 7.), nego su na razne načine opstruirale njihov održivi povratak i svakako nastojale cementirati nepravdu, koju su učinile tijekom rata.
 
O stanju malobrojnih katolika u Republici srpskoj u poratnim godinama dovoljno govori činjenica da sam i osobno sa svećenicima, časnim sestrama i malobrojnim vjernicima, 23. travnja 1998. u Derventi doživio fizički napad i višesatno zarobljeništvo kada smo htjeli slaviti Svetu misu u kripti minirane župne crkve u središtu grada. Mons. Kazimir Višaticki, župnik i dekan u Bosanskoj Gradiški, ubijen je u svojoj župnoj kući 16. studenog 2004., nakon višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu.
 
Istina se uporno prešućuje i iskrivljuje
 
Za sve spomenute zločine i još puno više nespomenutih teških zločina, koliko je meni poznato, nitko nije osuđen na nekom od sudova Republike srpske. Naprotiv, istina se uporno prešućuje i iskrivljuje. Umjesto žrtava, štite se i pomažu zločinci. A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom. Ovi i mnogi drugi zločini počinjeni su u ime Republike srpske koja nije "postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika".
 
Nije riječ o svetim mučenicima nego o mučiteljima i progoniteljima drugih i drugačijih. Zato ta Republika ničim ne nalikuje 'arhiđakonu Stefanu' nego upravo onima koji su zatiskivali uši da ne čuju istinu pa su posegnuli za silom i nasiljem oduzimajući život prvomučeniku Stjepanu koji je istinska slika tisuća prognanih ljudi raznih vjera i naroda na ovim prostorima. Nazivajući 'Božjom pravdom' najužasnije zločine, Vaša je Svetost u velikoj pogibelji da na posebno bolan način nanese dodatnu uvrjedu svim žrtvama protekloga, nama nametnutoga rata, svim patnicima, koji su proživjeli razne torture i obespravljenost.
 
Vaša Svetosti, danas prijeti potpuni nestanak katolika na cijelom teritoriju bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska jer ih sada na tom prostoru živi manje od deset tisuća i to velikim dijelom starijih osoba. To predstavlja samo oko 6 posto od ukupnoga predratnoga broja katolika na istom prostoru. Također je, na žalost, smanjen broj članova Srpske Pravoslavne Crkve u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH odakle su tijekom rata mnogi prognani i ubijeni. Uništeni su i brojni vjerski objekti. Ubijeni su također i prognani brojni članovi Islamske zajednice u BiH i drugih manje brojnih naroda te srušene džamije i drugi vjerski objekti.
 
Može li biti Božje djelo, Božja istina i pravda da Pravoslavne Crkve nestane u jednom entitetu, a Katoličke Crkve u drugom, a nekih drugih na nekim drugim prostorima i to u istoj zemlji Bosni i Hercegovini? Zar se ne bi svi, a posebno mi kojima je povjereno pastirsko služenje, morali zauzeti za one slabe, nemoćne i obespravljene članove i svoje Crkve i svih drugih ljudi tražeći da se isprave nanesene im nepravde?
 
U Bosni i Hercegovini odavno je zavladala logika jačega i logika moćne većine dok iza onih manje brojnih, bez obzira o kome riječ, na žalost, nitko ne stoji. Dok te manjine većina pritišće, dotle ih se sjete iz vlastitoga naroda samo onda kada treba prebrojavati njihove žrtve da bi se opravdala nepravda učinjena drugima na nekom drugom prostoru.
 
Zar ne bismo trebali pozivati sve moćnike, pa tako i one iz svoga naroda, da govore i postupaju po istini i pravdi prema svima i da rade na ispravljanju počinjene nepravde? Zar smijemo, pozivajući se na neku nepravdu u prošlosti ili sadašnjosti na ovom ili nekom drugom mjestu, blagoslivljati nepravdu koja se danas čini nedužnim ljudima iz drugih naroda i biti potpora vlastodršcima koji tu nepravdu čine da bi se, pod krinkom ljubavi prema svom narodu, obogatili i gradili svoju vlast na pijesku ovozemaljštine umjesto na hridi Božje pravde?
 
Zar nam ne bi trebalo iznad svega biti važno spasenje njihovih duša koje su, zbog laži i nepravdi koje uporno čine te njihove nespremnosti na kajanje i popravak, u velikoj opasnosti da odu u vječnu propast? Ne pothranjuje li se takvim postupcima ekstremizam svake vrste i otvara prostor za neku novu nepravdu kada ojačaju (a možda budu i izmanipulirani) oni koji su sada slabiji? Ljudi u Bosni i Hercegovini puno su prepatili i u prethodnim ratovima i u nedavnom ratu, a i danas pate zbog toga što preko njih svjetski moćnici, ali i neki političari iz susjednih zemalja provode neke svoje uskogrudne interese što mi i ovdašnji ljudi nerijetko krvlju i nestajanjem plaćamo.
 
Uvjeren sam da bi i pravedni mir odavno bio izgrađen da nema onih koji podupiru rušitelje mira i nagrađuju razaratelje ove zemlje, a kažnjavaju žrtve rata. Pokazalo se i uvijek se iznova pokazuje da ima i rušitelja i graditelja, onih koji nam odmažu i koji nam pomažu. Bratski Vas pozivam i iskreno molim da nam pomognete izgraditi istinski i trajan mir među svim ovdašnjim ljudima i narodima, te našim Crkvama i vjerskim zajednicama, koji ne će biti utemeljen na bezakonju i sili jačega, na iskorjenjivanju drugih i drugačijih nego 'na istini Božjoj, na pravdi Božjoj', jer samo takav mir jest u Bogu utemeljen i može imati zdravu i zajamčenu budućnost kakvu svi mi priželjkujemo.
 
Vašoj je Svetosti dobro poznato ono Kristovo upozorenje iz Matejeva Evanđelja da je uzaludan trud graditeljima koji kuću grade na pijesku (7,26) nepravde i tuđih stradanja! Pomozite nam da izgradimo Bosnu i Hercegovinu kao kuću za sve njezine građane i za sve koji u nju dolaze kao prijatelji i gosti. Stanovnici ove zemlje to doista zaslužuju! Neka nam svima Gospodin Bog udijeli spremnost na pokajanje i svjetla svoga Duha da budemo doista u službi Njegove Istine, Pravde, Mira i Ljubavi! Moleći da nam Duh Sveti daruje obilje svoje mudrosti u životu i radu, najiskrenije Vas pozdravljam!
 

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski predsjednik BK BiH

 

"Sine Ilija ne zaboravi majku Mariju!"

 
 
Konačno je vrijeme da se prestane s političkim eksperimentiranjem uređenja Bosne i Hercegovine. Jer taj politički laboratorij „osnovan“ okupacijom Osmanlija daleke 1463. godine, za istraživanje sustava, režima, snage carstava i imperija, nekažnjeno počinjenje genocida i konfesiocida, je najstariji takav institut u Europi, ali vjerojatno i u svijetu. Gubitkom slobode i kraljevstva pred genocidnim projektom Osmanlija na putu turciziranja i islamiziranja Europe, Bosna i Hercegovina ulazi u crno razdoblje eksperimentiranja carstava, zajednica, imperija, režima, ideologija.
http://www.brodportal.hr/data/galerija/3865/139453808917.portyazo_torokok.jpg
Turski osvajač je gotovo pola tisućljeća nastojao poturčiti i islamizirati Bosnu i Hercegovinu, učiniti je ropkinjom i lice joj europsko izmijeniti. Velikim dijelom i uspijeva u tom genocidno konfesiocidnom zločinačkom planu i svim nedozvoljenim sredstvima je uspijeva učiniti sebi sličnom. Genocidno konfesiocidno joj ubija budućnost odvođenja u Istanbul muške djece porobljenog kršćanskog naroda, kako bi joj ubrzali nestanak, i u potpunosti joj izmijenili zatečenu europsku sliku, i izjednačili je sa svojom. Karavane konja koji nose po dva kršćanska djeteta u sepetima godinama su se protezale od Bosne do Turske. Bosna je u suzama roditelja koji dovikuju djeci, „sine Ilija ne zaboravi majku Mariju!“, i u potocima krvi nabijenih na kolac kršćana, i onih potkovanih od strane turski zlikovaca, koji su brutalnostima danka u krvi prvi u Europi, Bosni i Hercegovini, počinili genocid i konfesiocid.
 
No Bosna ne bi bila Bosna da ju je i tako brutalan okupator učinio ropkinjom. I nije je učinio. Bosna je očuvala svoj europski izgled, svoj kršćanski korijen, svoju hrvatsku kraljevsku, Katarininu krunu ostavljenu u Vječnom gradu da se čuva i preda kraljičinoj djeci, Sigismundu ili Katarini ako se ikad vrate iz turskog ropstva gdje su poput mnoge druge djece odvedeni na konjima u sepetima. Turski okupator, onaj isti koji je počinio i genocid nad dva milijuna Armenaca, je poražen, no nažalost ne i kažnjen za genocid i konfesiocid nad kršćanima u Bosni.
 
Nekažnjavanje turskog okupatora razlogom je neometanog nastavka eksperimentiranja uređenja i ustroja Bosne i Hercegovine. Na pomalo izmiješanom i šarenom beha prostoru  lako se nastavlja izmijenjivanje carstava, režima i ratova, zbog ćega zemlja nikako da doživi europski izgled kakav je imala prije turskog danka u krvi. Nitko od tih politički „znanstvenika“ nije joj dao i danas joj ne da, da bude europska, slobodna i demokratsko federalno uređena zemlja, u svojim nacionalnim i vjerskim bojama, u svojim nacionalnim državama, na principu na kakvom se gradi Europska unija.
 
Danas u daytonskom političkom laboratoriju pritisnuta čizmom bošnjačkog unitarizma i centralizma Bosna opet stenje. Bošnjačko političko silovanje Bosne unitarizmom i centralizmom eksperiment je koji je zasigurno osuđen na neuspjeh, kao i svi dosadašnji koji su pokušavani silom i brojem jačeg i brojnijeg naroda. Ni osmanlijska brojnost i brutalnost, a svaka prisila počiva na brutalnosti, ni velikosrpski ekspanzionistički secesionizam, kao ni velikobošnjački unitarizam isilovskih dimenzija, nisu i ne mogu Bosnu pokoriti i prisvojiti. Bosni nakon svih tih neuspješnih pokušaja uređenja po volji jednog ili dva, a ne tri, naroda potrebna je pravda. I samo na pravdi u kojoj će biti zadovoljena prava i sloboda, jednakost i pravednost, suverenost i konstitutivnost, sva tri njena naroda Bosna može opstati. Začuđuje stoga tolika bošnjačka upornost u nepravdi na planu unitariziranja, iako je ta antieuropska i antihrvatska politika bila i razlogom beha sukoba devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.
Budućnost Bosne i Hercegovine je u federaliziranju, ili regionaliziranju ustroju na kakvom počivaju i uspješno u miru i stabilnosti se razvijaju mnoge europske zemlje. Politički ulazak tako uređenih europskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu poruka je beha narodima, u prvom redu Bošnjacima i Srbima kao protivnicima federalizacije i regionalizacije, da zemlja ima budućnost jedino na temeljima na kojima su izgrađene i njihove države, i Europska unija u cjelini.
 
Čak i politički eksperiment iz Daytona koji je tronacionalnu zemlju podijelio na dva dijela, manji dio priznao kao nacionalno vjerski čisti srpski entitet, a veći definirao kao neku federaciju, udario je federalno regionalne temelje cijeloj Bosni i Hercegovini. Danas dvodjelno neodrživa, nestabilna i nemirna, prisiljava sve umiješane ćimbenike da se užurbano traži, nametne, riješenje pravednosti i za treću hrvatsku stranu, u tom beha loncu, u kojem se dvadeset godina kuva srpski etnički i vjerski čisti dio, federalni umotan u bošnjački vjerski unitaristički radikalizam, u kojem se poput snijega na suncu topi preostali hrvatski dio. Mješavina etnički čistog i federalno zamišljenog beha dijela politički je eksperiment kakav nije zabilježen u svjetskoj povijesti uređenja država. Time je daytonizam izjednačen s turskim osmanizmom, velikosrpskim secesionizmom koji počiva na genocidu, i velikobošnjačkim unitarizmom.
 
Sve je to razlog žurnog traženja pravednog riješenja položaja beha Hrvata u tom otomanskom, velikosrpskom, velikobošnjačkom i daytonskom loncu u Bosni i Hercegovini, koji malo, malo, pa kipi i prži uokolo. A za riješenje ovako neodrživog beha riješenja potrebno je samo malo dobre volje, europske demokratske kulture, pravde i i pravednosti, tih dva desetljeća krčkajućih i kipujućih radikalizama. Svijet ne treba izmišljati toplu vodu, ne treba se, i ne smije se  više eksperimentirati sa sudbinom  hrvatskog  naroda. Bosna i Hercegovina je umorna od političkih „znanstvenika“ i njihovih eksperimenata, zbog ćega je, kao najveća i jedina žrtva tih istraživanja kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, hrvatski narod pred biološkim nestankom na svom tisućljeće starom ognjištu.
 
Na europskim je zemljama da to sodomsko gomorsko opasno eksperimentiranje zaustave i Bosnu i Hercegovinu, danas jedinu čuvaricu njemačke marke, urede na način kako je to danas uređena Savezna Republika Njemačka. Znači rješenje ima za, ovako nepravedno i nametnuto neriješenje. Savezna Republika Bosna i Hercegovina triju saveznih država, Bošnjačke, Srpske i Hrvatske. Ili Savezna Republika Bosna i Hercegovina triju saveznih Regija, Bosanskobošnjačke, Bosanskosrpske i Bosanskohrvatske. Svako drugo rješenje ili je propalo ili će propast, a time propada i Bosna i Hercegovina. Njezino, a i propadanje sva tri njena naroda, gledamo već dva desetljeća u procesu političkog silovanja osmanizmom, velikosrpskim secesionizmom velikobošnjačkim unitarizmom i Holbrookovim daytonizmom.
 

Vinko Đotlo

Ponovno nabijanja kršćana na kolac i silovanje dječaka oklagijom

 
 
Bosna i Hercegovina je svakim danom sve više i više politički prljavija, sigurnosno nesigurnija, slobodno neslobodnija, cjelovito podijeljenija, tolerantno radikaliziranija, mirno nemirnija, u školstvu nepismenija, u mladima u školama sve brutalnija, muslimanskim školama iz islamskih radikalnih zemalja sve pretrpanija, a time i vjerskim islamskim  terorom ispunjenija. A u Daytonu su je, navodno, ustrojili i skrpili cjelovitu iz dva dijela, da bude politički čista, sigurnosna, slobodna, cjelovita i tolerantna zajednica tri njezina naroda, bez nazočnosti islamskih fanatika, mudžahedina i vehabija, koji su u zemlji tijekom beha građansko vjerskog sukoba za teritorij poćinili najbrutalnije zločine nad nemuslimanima, u prvom redu nad Hrvatima Srednje Bosne, i dijelovima Hercegovine. I možda bi u ovih gotovo četvrt stoljeća nemirnog mira to sve i bilo postignuto u dogovoru svojih naroda, koji su, prije muslimansko srpske tajne diobe zemlje, i živjeli u nekoj snošljivosti i toleranciji, da u Bosnu nisu pozvani, i došli, islamski vjerski radikalisti i teroristi, te da je nisu radikalne islamske zemlje pretvorile u baustelu punu gradnji džamija i islamski vjerski objekata. Većina tih novoizgrađenih vjerskih objekata centri su za obuku islamskih terorista, spremni svakog momenta, kada im se naredi i kad se vidi da su obučeni za to, početi pucati po beha „nevjernicima“ svjetskim ambasadama, hrvatskim povratnicima, policajcima i vojnicima.
http://cdn.tf.rs/2016/01/05/Mahir-foto-FB-21-620x350.jpg
Tolika raširenost tog vjerskog terorizma ulijeva i strah nekim euromuslimanskim institucijama, Islamskoj Zajednici BiH, i najavljuju ukidanje 64 paradžemata u Bosni i Herecgovini. Terorizam u ime vjere kakav ljudska povijest nije zabilježila, što i jest razlog da se slobodni svijet pita, je li uopće moguć suživot sa muslimanima. Kršćanofobija globalni razmjera, sa vrlo nesagledivim posljedicama diljem svijeta. Na kršćanima u svijetu, napose u muslimanskim zemljama, provodi se jedan sustavni i planski genocid. Polazište islamskog genocida nad kršćanima u Europi je u Bosni i Hercegovini, kako u njenoj dalekoj prošlosti iz perioda turskog danka u krvi, tako i u ovoj bližoj iz vremena džihad beha rata za teritorij. Dolazak  džihadista u rat u Bosnu i Hercegovinu, na poziv ratnog zločinca Alije Izetbegovića, i njegovi bližih suradnika, Mustafe Cerića, Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, Sefera Halilovića, te nekih drugih ratnih zločinaca iz redova zločinačke Armije BiH, zemlja je predata, ne samo u amanet Turskoj, već i radikalnim islamskim teroristima protiv kakvih se danas bori cijeli slobodni kršćanski svijet.
 
Predajom zemlje u ruke islamskih terorista, a preko njih i muslimanskim radikalnim zemljama iz koji se financiraju, otvoren je slobodan prostor za gradnju i muslimanskih škola sa vrlo opasnim školskim i terorističkim, programima obuke i edukacije mladih Muslimana, danas Bošnjaka. Kakve su to škole, koje u daytonskoj  Bosni niču kao gljive poslije kiše, kazuje jedna u njihovom nizu, ona za koju kažu da je turska, Bosna Sema, u „multi“ Sarajevu, glavnom gradu isto tako „multi“ Bosne i Hercegovine.
 
Ono što se, naime, dogodilo, i događa u toj i takvim školama naprosto je neshvatljivo europskoj kulturi i odgoju mladi. Podsjećaju ta barbarska događanja u tim muslimanskim školama na najcrnje vrijeme Bosne i Hercegovine iz perioda turske okupacije nabijanja kršćana na kolac. I u toj školi mladi se obućavaju za te gnusne i brutalne zločine, za koje se vjerovalo da su neponovljivi bilo gdje i bilo kada, a napose ne na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje su i bili turska praksa odnosa prema porobljenim kršćanima.
 
Danas se to, u Holbrookeovoj Bosni, ponavlja u „multi“ Sarajevu i koristi se kao sredstvo konačnog etničkog i vjerskog čišćenja kako Sarajeva, koje je u završnoj fazi tog zločina, tako i u cijeloj Bosni. Po uzoru na tursku genocidnu prošlost u Bosni i Hercegovini, u opet turskoj školi kako prenose mediji, djeca pravih Bošnjaka zagovornika i nasljednika turskog vremena, okalagijom siliju svoga vršnjaka, samo zato što njegova majka, Bošnjakinja, živi u vezi s nebošnjakom, nemuslimanom. Nabijanje kršćana na kolac i današnje silovanje dječaka okalagijom, zločini su iste brutalnosti i gnjusnosti, na istom beha prostoru, u dva različita povijesna beha vremena, obučavani i pripremani u istim turskim školama.
 
Tko ne zna svoju prošlost, ili mu se brani da je upozna, ona mu se u najcrnjem obliku vraća. Poslije takvog muslimanskog barbarstva dječak je završio isto kao i sve one beha kršćanske žrtve u vrijeme danka u krvi. Škola koja mlade obučava za tako nešto barbarsko, zločinačko, i terorističko, dio je onog cijelog brutalnog sustava isilovaca, koji djecu pripremaju za samoubilačke terorističke akcije, i šalju ih u terorizam balogoslovom Alah uekber. Dječak žrtva kojeg su nazivali kopilom, jer mu majka Bošnjakinja živi s Vlahom, nije samo žrtva škole Bosna Sema. On je žrtva islamističko-radikalne politike Mustafe Cerića koji je prvi nazvao djecu iz miješanih brakova kopiladima i vrlo pogrdnim imenima. Zbog toga je i Mustafa Cerić sudionik tog zločina nad djetetom, jer po njegovoj zapovijedi Muslimankama da svaka mora roditi najmanje 5 djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu, očito ovaj dječak nije bio rođen, po Ceriću, za Bosnu, a izgleda ako nije za Bosnu onda nije ni za roditelje. I stoga je ga trebalo uništiti. I uništili su ga.
 
U nizu drugih opravdanih razloga, pa i onih koji proistječu iz priznate i zajamčene konstitutivnosti  i suverenosti beha naroda, ovaj zločin  nad djetetom u muslimanskoj školi, u „multi“ Sarajevu, jedan je zasigurno od najjačih koji opravdava postojanje dviju škola, hrvatske i bošnjačke, pod jednim krovom. Teško je više vjerovati da će u buduće biti ti silnika, unutarnjih i vanjskih, koji će imati ljudskog morala i  političke hrabrosti, te bilo kakvim argumentom osporavati pravo postojanja dviju škola, pa ako treba i triju, pod jednim krovom. Svatko onaj koji bude i u buduće protiv takvih odvojenih škola, hrvatske i bošnjačke, zasigurno je i zagovornik i sudionik zločina nad dječakom u Sarajevu, i nad svim drugima koji će se, nažalost, događati u takvim školama u „multi“ beha gradovima.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Subota, 19/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1207 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević