Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Svaki odlazak Bakira Izetbegovića u Tursku znači novi progon kršćana na Bliskom istoku

 
 
U vremenu globalnog genocidizma koji mijenja vjersku sliku suvremenog svijeta, papa Franjo pri pohodu Torinskom platnu 21. lipnja 2015. spomenuo je dva još uvijek osjetljiva povijesna genocida u kojima je šutnjom i nereagiranjem sudjelovala svjetska zajednica tadašnjeg vremena. Naime, papa Franjo kaže kako su za „genocid nad Armencima u Turskoj za koji su europski saveznici (Njemačka, Austrougarska Monarhija) znali, ali nisu reagirali da ne bi ugrozili savezništvo s Turskom“. I za drugi slučaj genocida Papa je naveo kako su saveznici znali za koncetracijske logore u Njemačkoj te su imali snimke željeznica kojima su „Židovi, ali i kršćani, i Romi, ali i homoseksualci“ odvoženi u smrt. Ipak te željeznice nisu bombardirali (Glas Koncila, 28. lipanj 2015.).
http://www.radiosarajevo.ba/img/w/600/upload/images/gallery/foto/052013/otvorenamevlevijskatekija/mevlevijskatekija2.jpg
I moglo bi se još dalje navoditi takvih crnih primjera u povijesti čovječanstva, u kojima je izvršen genocid a svijet je šutio i ništa nije poduzimao. Zasigurno su Europljani onog vremena znali i za genocid Osmanlija nad kršćanima u Bosni i Hercegovini, gdje također nisu ništa poduzimali da spriječe taj zločin i oslobode porobljeni kršćanski beha narod. Zato se genocidi i ponavljaju i ponavljat će se na žalost, kao i onaj u Srebrenici počinjen od strane Srba nad Muslimanima, kao i onaj zločin, gotovo genocidnih dimenzija počinjen nad Hrvatima u Srednjoj Bosni od strane Muslimana. Mali je korak od zločina do genocida.
 
Nekažnjeni zločini genocida poticaj su genocidistima na svim stranama da ponove iste u nekom drugom vremenu i na drugom ili istom, mjestu. Teško je zamislivo da bi jedna zemlja, neki narod, neka politika ili vođa mogao počiniti genocid sam bez obzira na vojnu moć i snagu u datom vremenu. Svaki genocid počinjen u prošlosti, a na žalost bit će ih i u budućnosti budući da genocidisti iz prošlosti nisu suđeni i kažnjeni, a zlodjela su cjelokupnog čovječanstva. Naime, bez šutnje, a šutnja je znak odobravanja i sudjelovanja svjetske zajednice u vremenu priprema i počinjenja genocida, ni jedan genocid ne bi bio počinjen. Pa ni onaj u Srebrenici. To nam potvrđuje daleka prošlost navedena na početku ovog teksta, kao i bliža čiji smo sami svjedoci. Trebalo je, naime, da prođe 20 godina da svjetska zajednica uokvirena u birokratski okvir Ujedinjenih naroda prizna vlastitu suodgovornost za velikosrpski genocid nad Muslimanim, počinjen 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici. Uzalud su dvadesetogodišnja nastojanja odgovornih u Ujedinjenim narodima da sakriju taj vidljivi i opipljivi, velikosrpski genocid u Srebrenici i svoje sudjelovanje u njemu. Prevelik je taj zločin genocida da bi se mogao sakriti. Dvadeset godina pokapaju se žrtve tog velikosrpskog genocida i na žalost još nisu sve ni nađene ni dostojno sahranjene.
 
Priznavanje aktualnog tajnika Ujedinjenih naroda o suodgovornosti svjetske zajednice za taj strašni genocid nad Muslimanima u Srebrenici ne oslobađa ih od krivnje i odgovornosti. Velikosrpski genocid u Srebrenici genocid je na genocidu, kazao je zapovjednik zločinačke srpske vojske, haaški optuženik, zločinac Ratko Mladić. Naime, dok su njegovi zlikovci ubijali nedužni muslimanski narod na najsvirepiji srpsko-četnički način, žene, djecu, stare i nemoćne, kao u Vukovaru, genocidist Mladić govori svijetu: „Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima“. I nažalost, dogodio se isti onakav genocid kakav su Turci počinili u tom kraju nad kršćanima, kao i u cijeloj okupiranoj Bosni i Hercegovini. I u tursko vrijeme počinjenja genocida i u srpsko gencidno vrijeme, Europa i svijet su znali za njih i šutjeli nad njima, a nisu i ne će ih nikada kazniti.
 
A takav europski i svjetski odnos, znanja, šutnje i nekažnjavanja počinitelja genocida znak je budućim genocidistima, a njih je Balkan pun u svakom vremenu, da isti takav opet mogu nekažnjeno počiniti. I kad bude opet takav počinjavan neki će muslimanski mladići svijetu govoriti: „Došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. I tako u krug na balkanskom ratnom polukrugu. Genocidisti ne znaju za granice, bilo u brutalnostima zločina, bilo za zemljopisne. Oni su stoga i izašli iz kruga balkanskog polukruga i danas na Bliskom istoku odjekuju povici muslimanskih beha džihadista u genocidu nad kršćanima tih prostora: „Došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. Time je velikosrpski genocid nad Muslimanima u Srebrenici prenesen na Bliski istok i u sve muslimanske zemlje u kojima  se neometano i nekažnjeno vrši genocid nad kršćanima.
http://sandzakonline.com/wp-content/uploads/2015/06/mladic-cokolada.jpg
Genocidizam suvremenog svijeta gotovo je nazaustavljiv i nažalost normalna pojava na koju opet šuti Europa i svjetska zajednica slobodnih i demokratskih zemalja. Uvijek kada na Bliski istok ode Mustafa Cerić, i kada Bakir Izetbegović s turskim predsjednikom Erdoǧanom veže bosanskohercegovačko-tursku zastavu, s Bliskog istoka stižu strašne slike progona kršćana, a iz Turske i Bosne i Hercegovine slike osmanizma, vremena u kojem je počinjen prvi genocid i konfesiocid u ljudskoj povijesti nad kršćanima, nad Hrvatima. Osmanizam je zapravo genocidizam. To je početak svih kasnijih genocida i konfesiocida koji, nažalost traju i danas na Bliskom istoku i u islamskim zemljama. I to je znak „dolaska vremena za osvetu nad kršćanima“. Ujedno je to i znak, vidljiv u dvadesetoj obljetnici genocida u Srebrenici, neke kršćanske Srebrenice, za koju također svijet zna i čuje te šutnjom sudjeluje u tom genocidu.
 
No za ovu muslimansku Srebrenicu velikosrpskog genocida trebalo je čekati dva desetljeća da je svijet prizna i nazove pravim imenom. Za kršćansku Srebrenicu muslimanskog genocida diljem islamskih zemalja trebat će stoljeća da se priznaju i nazovu pravim imenom. A to znači da poćinitelji, kao i u svim prošlim genocidima, turski nad kršćanima u Bosni i Hercegovini, i nad Armencima, te srpski nad Muslimanima, kao i muslimanski zločin nad katolicima Srednje Bosne, ne će nikada biti osuđeni i kažnjeni. A samo kažnjavanje počinitelja genocida jedini je način da se više nikad i nigdje ne ponove i ne dođe vrijeme osvete muslimana nad kršćanima i kršćana nad muslimanima.
 
Zadaća svjetske zajednice je da zaustavi to ponavljanje genocida u Bosni i Hercegovini, procesa koji u nekim intervalima traje gotovo pola tisućljeća. Za početak bi ta ista svjetska zajednica, koja je priznala svoju suodgovornost za srebrenički genocid, morala nametnuti neki oblik zabrane komunikacije beha Srbima sa Srbijom kao začetnikom i planerom, ali i sudionikom u srebreničkom genocidu nad Muslimanima. Drugi korak morao bi biti ukidanje genocidne tvorevine u Daytonu nazvane „Republika srpska“.
 
Na drugoj toj osvetničkoj strani, bošnjačkoj, svjetska zajednica bi također trebala zabraniti Bošnjacima na neko određeno vrijeme, svaki oblik komunikacije s Turskom, budući da je povratak osmanizma najveća opasnost ponavljanja genocida uz povike „došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. Jednako tako trebalo bi, u nekim dimenzijama dokinuti sve ostavštine genocidnih Osmanlija u Bosni i Hercegovini. Za sve to potrebna je volja i  odlučnost Srba da se čvrsto ograde od „Načertanske“ Srbije i Bošnjaka da se odmaknu i ograde od Osmanlija i njihove prošlosti. Bosna i Hercegovina nije zemlja načertanijskih Srba ni osmanlijskih muslimana, niti njihovih prošlosti. Bosna i Hercegovine je zemlja beha Bošnjaka, beha Srba i beha  Hrvata.
 

Vinko Đotlo

I predsjednik Alija Izetbegovića, raširenih ruku dočekao je strane borce

 
 
U 90-im godinama prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se dogodilo nešto što nadahnjuje ljude sve do danas i čime se donekle može objasniti zašto iz te zemlje, u odnosu na njezino stanovništvo, danas stiže više ljudi koji se bore u Siriji i Iraku (više od 300) nego iz većine drugih europskih zemalja.
http://ichef.bbci.co.uk/images/ic/976x549/p02l69ty.jpg
Aimen Dean
 
Stvaranje „Mudžahedinskog bataljuna” 1992., koji je većinom bio sastavljen od arapskih dobrovoljaca u središnjoj Bosni, bilo je prekretnica. Danas se dinamika džihada preokrenula pa državljani Bosne i Hercegovine putuju u arapske krajeve. „Na djelu je rat između zapada i islama”, kaže Aimen Dean, koji je kao mladi saudijski dobrovoljac otputovao u središnju Bosnu kako bi se borio. „Bosna je suvremenom džihadističkom pokretu podarila taj narativ. Ona je kolijevka.”
 
Prema uvriježenom mišljenju, suvremeni pojam džihada ili „svetog rata” oblikovao se borbom protiv sovjetske okupacije Afganistana 1980-ih. Aimen Dean tvrdi da su zapad i salafisti (ili sljedbenici strogog oblika islama koji se nastavlja na vjerske običaje iz srednjeg vijeka) bili na istoj strani u Afganistanu, ali su u Bosni postali neprijateljima. Isprva je 1992. bilo tek nekoliko desetaka militanata koji su pošli braniti svoju braću po vjeri u Bosni, koju su srpske paravojske tjerale iz domova na zapadu i istoku zemlje. No kada se rat početkom 1993. pretvorio u trostranu borbu protiv katoličkih Hrvata kao i Srba, Mudžahedinski bataljun brojem je narastao na stotine ljudi i počeo aktivnije loviti nevjernike. Nakon što su hrvatske paravojne postrojbe masakrirale otprilike 120 Bošnjaka u Ahmićima u travnju 1993., mudžahedini su na to odgovorili višestrukom odmazdom. Dva su mjeseca kasnije iz samostana Guča Gora istjerali gotovo dvije stotine Hrvata koje su evakuirale britanske snage Ujedinjenih naroda. Potom su ušli u kapelu, oskrnavili sakralne umjetnine i pritom se snimali.
 
Britanske su se postrojbe borile protiv Mudžahedinskog bataljuna u Guči Gori i na drugim mjestima ljeta 1993., što su bili prvi ispaljeni meci u borbi te vojske protiv džihadizma. Vaughan Kent-Payne, koji je tada bio časnik koji je zapovijedao jedinici britanskih snaga koje su bile uključene u te bitke, kaže da su strani borci bili „mnogo agresivniji” od lokalnih bošnjačkih postrojbi  te da su često otvarali vatru na bijelo obojena vozila UN-a. U obližnjem gradu Travniku, koji je prije rata bio gotovo ravnomjerno podijeljen na muslimane, Hrvate i Srbe, stranci su pomogli istjerati tisuće ljudi i pokušali nametnuti šerijatsko pravo onima koji su ostali. Bili su uključeni i u otmicu lokalnih kršćana te su jednome od njih, Draganu Popoviću, odrubili glavu, a druge zarobljenike prisilili da ljube njegovu odrubljenu lubanju.
 
„Bosni su učinili medvjeđu uslugu”
 
Popovićev je slučaj na kraju završio na sudu pa su činjenice pouzdano utvrđene. No Mudžahedinski bataljun bio je osumnjičen i u mnogim drugim slučajevima, uključujući otmicu i ubojstvo humanitarnih radnika i pogubljenje 20 hrvatskih zarobljenika. Stranci ni u jednom trenutku nisu činili više od 1 posto borbenih snaga koje su bile na raspolaganju vladi u Sarajevu, unatoč čestim navodima srbijanskih i hrvatskih medija o tome da su gotovo posvuda viđali islamske fanatike iz inozemstva. Mudžahedini su zarana također počeli novačiti Bošnjake pa je do 1995., u posljednjim mjesecima rata, uvrštenje nekoliko stotina lokalnih stanovnika u jedinicu omogućila toj postrojbi da se proširi u Mudžahedinsku brigadu koja je brojila oko 1500 boraca.
http://www.sense-agency.com/upload/public/photo/Enver-Hadzihasanovic0412.jpg
Enver Hadžihasanović
 
Do ljeta 1993. vlada u Sarajevu počinjala je shvaćati potencijalno otrovne učinke tih džihadista na ugled Bosne i Hercegovine kao multietničke i sekularne republike. Stoga je u pokušaju da ga se obuzda bataljun stavljen pod zapovjedništvo Trećeg korpusa Armije BiH, formacije koja je imala sjedište u srednjobosanskome gradu Zenici. Njegov zapovjednik u to vrijeme, brigadir general Enver Hadžihasanović na kraju je završio na suđenju za ratne zločine u Haagu zbog optužbi za opću odgovornost za ponašanje dijela mudžahedina, uključujući otmice u Travniku. Na kraju je tužiteljstvo odustalo od tih optužbi, no general je odslužio dvije godine zatvora zbog toga što je proglašen krivim za nadležnost nad (bosanskim) postrojbama koje su zlostavljale zatvorenike.
 
General je od početka smatrao da su mudžahedini dubiozno vojno sredstvo i šefovima vojske je 1993. napisao tajnu poruku u kojoj je kazao: „Moje je mišljenje da iza mudžahedina stoje neki visoko rangirani političari i vjerski vođe.” Kada danas komentira sudjelovanje džihadista u ratu, dodaje: „Nisu Bosni nimalo pomogli; naprotiv, mislim da su joj učinili medvjeđu uslugu”. Međutim, kao što se aludira generalovim dopisom iz 1993., neki su čelnici, uključujući tadašnjeg bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića, raširenih ruku dočekali strane borce, djelomice zbog toga što su željeli održati dobre odnose s bogatim arapskim donatorima.
 
Zabrana novačenja
 
Kada je rat završio, pod uvjetima Daytonskog mirovnog sporazuma svi su strani borci morali napustiti zemlju, što im je zaista i naređeno 1996. Prisjećajući se toga dana, Aimen Dean kaže da je bilo uzburkanih emocija, vikanja i suza u mudžahedinskoj bazi: „A razlog je tome bilo to što su se svi ondje nadali da će umrijeti kao mučenici. Sada im je ta prilika oduzeta.” Stotine mudžahedina prešlo je iz Bosne u Čečeniju, Pakistan i Afganistan. Među njima su bila dvojica otmičara iz napada 11. Rujna 2001., ubojica američkog taoca Daniela Pearla i brojni drugi pripadnici Al-Kaide. Više je od 300 stranaca ostalo u Bosni, zakopani u zemlji kao svjedočanstvo teških žrtava koje je ta jedinica podnijela. Nekoliko desetaka Arapa koji su upoznali lokalne žene ili koji su se bojali povratka kući također je uspjelo ostati tako što su uzeli bosansko državljanstvo.
 
I danas ima optužbi u Sarajevu da SDA – stranka pokojnog predsjednika Izetbegovića – ne zauzima dovoljno čvrst stav protiv stranih boraca. Ali ovaj put radi se o stotinama Bošnjaka koji se odlučuju boriti u Iraku i Siriji. Neki su „radikalniji elementi SDA-a tvrdoglavi” i ne žele osuditi one koji odlaze na Bliski istok kako bi se borili, kaže jedan sarajevski diplomat. Zapravo valja priznati da je vlada u Sarajevu poduzela neke mjere kako bi zabranila novačenje boraca za ratove u inozemstvu (u ime bilo koje vjere ili cilja) i da je u više navrata izvršila akcije za ometanje ekstremističkih mreža te uhitila one koji su se vratili iz borbe na Bliskome istoku. Međutim, vladini kritičari primjećuju da je vlada godinama gledala kroz prste onim arapskim mudžahedinima koji su ostali u Bosni i nastavili agitirati za svoje ciljeve te da je dopustila da se da se posljednjih godina pojavi niz zajednica domaćih bošnjačkih salafista.
 
Jedan je od onih koji povezuju ono što se događa danas s 1990-ima Fikret Hadžić, koji je optužen za borbu za tzv. Islamsku Državu u Siriji. Hadžić se sastao s našim timom BBC-ja, no kazao je da mu pravne prepreke onemogućuju da nam dade intervju pred kamerama. Međutim, rado je dopustio da ga citiramo u tisku. Hadžić se pridružio mudžahedinskoj jedinici 1994. godine. Godinama nakon rata radio je kao vozač i mehaničar prije nego što je odlučio da se mora pridružiti borbi protiv „Asadova šijitskog režima” u Siriji. Inzistira da nije član IS-a i da osuđuje njegove metode, no kazao nam je da se prije povratka iz Sirije prošle godine sastao s nekim bošnjačkim članovima organizacije koji se pojavljuju u videosnimci IS-a koja je objavljena u lipnju. Među drugim je Bošnjacima koji su služili u toj jedinici u vrijeme rata bio čelnik važne salafističke džamije u Sarajevu, kao i Bilal Bosnić, koji u pritvoru čeka suđenje. Bosnić je optužen da je novačio borce za skupinu Islamska Država. Islamska Država sada nastoji pokrenuti „novu frontu za kalifat” na Balkanu pa je mnogo onih koji strahuju da je Bosna u ranjivom položaju zbog toga što je i dalje toliko krhka i fragmentirana, unatoč tome što su prošla dva desetljeća od završetka rata.
 

Mark Urban, BBC

Zemlju žele trajno podijeliti između islama i pravoslavlja

 
 
U današnjoj Bosni i Hercegovini u kojoj je rat nepravdom zaustavljen izvan njenih granica, trodjelnu podijelili na dva dijela, zbog čega se rat i dalje vodi na njenim prostorima, iz te situacije nestajanja od svojih naroda nepriznate države čuje se jedno glasno pitanje, u nizu drugih koja odjekuju u toj „krčmi pogašenih svjetla“: „Ima li ikakvu vrijednost za beha budućnost međunarodno priznanje te zemlje“. Odgovor bi bio iz ove perspektive beznađa, razbijanja, mržnje, netolerancije, nesigurnosti, nepovratka prognanih, ubijanja povratnika, bezbudućnosti zemlje, odlaska mladih, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine nema ama baš nikakvu vrijednost, nikakvu sigurnost za zemlju, što potvrđuje i rat koji se i dalje vodi unutar tih međunrodno priznatih granica. I stoga je to ključno pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine, što je zemlja postigla tim međunarodnim priznanjem i što su ciljevi onih koji su je priznanli prije negoli su je sami beha narodi priznali. A kako stvari sada stoje, ovakvu kakva je kao djelo rata, progona, etničkih čišćenja, genocida, nazočnost islamskih fundamentalista i njihova entiteta, teško je i zamisliti vrijeme u budućnosti kada će sva tri beha naroda priznati Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom.
http://www.orbus.be/proza/images/kraljica_katarina.jpg
Hrvatska kraljica Katarina Kosača
 
Svaki od njih je priznaje u svom feudu, u svojoj ogradi, u svom cilju i viđenju u budućnosti, ali nikako nema vidika nekog zajedničkog priznanja kojim će sva tri naroda biti zadovoljni njome i svijetu reći mi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi priznajemo Bosnu i Hercegovinu kao našu zajedničku zemlju, spremni zajednički u njoj živjeti sadašnjost, i iz nje zajednički graditi budućnost.
 
Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, prije negoli su je priznali Muslimani, Srbi i Hrvati, zapravo je prisilno skrojeni okvir u kojeg su silom ugurali one koji nikako ne žele ovakvu kakvu je svijet priznao. Vjerojatno je to presedan u povijesti stvaranja država, da je svijet priznao zemlju a narodi koji u njoj žive ne priznaju je. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine nije riješilo ama niti jedan problem zemlje, a svaki, od tisuću njih, postao je  još zamršeniji, te svi zajedno teret koliko samoj zemlji i narodima toliko i onima u svijetu koji su je priznali. Naime, ni jedna zemlja u svijetu nije tako ishitreno priznata kao Bosna i Hercegovina, i to u vrijeme kada je, prilikom Međunarodnog priznanja, ni jedan njen narod nije priznavao onakvom kakvom je svijet priznao. Umjesto da se spriječi beha rat, i da se narodima dalo neko ograničeno vrijeme, pa baremo onoliko dugo koliko je kasnije rat trajao, da nađu sami riješenje, u nekim zatvorenim beha „konklavama“, te da „izlaskom bijelog dima“ poruče svijetu da su je sami izabrali i priznali, svjetska zajednica to nije napravila. Iz toga se vide opasni i nedobronamjerni interesi „Novog svjetskog poretka“ na tom perifednom europskom dijelu. Takvim činom Svjetska je zajednica nametnula svoju diktaturu, i demonstrirala snagu sile, te prekršila sve međunarodne konvencije o ljudskim i nacionalnim pravima i slobodama, jednakostima i ravnopravnostima naroda na samoodređenje i samoopredjeljenje.
 
Svijet je beha narodima kroz priznanje nametnuo državu koju ni četvrt stoljeća ne priznaje ni jedan njezin narod, ovakvom kakva je. Bošnjaci je ne priznaju jer nije cjelovita i unitarna, nije osmanizirana i islamskodeklaracijazirana. Srbi je ne priznaju jer nije dio Velike Srbije, pa čak ni onaj dio kojeg su odvalili genocidom nije u krilu majčice koja ih pomagala u tom genocidnom naumu. Hrvati je ne priznaju jer nije ni europeizirana, ni kroatizirana, ni demokratizirana, ni trofederalizirana, ni trokonfederalizirana. Bosna i Hercegovine je stoga samo volja i želja svjetske zajednice, islamskih fundamentalista koji su izgradili svoj, svim mogućim zidovima ograđeni entitet, a nikako i beha naroda. Stoga oni koji su kroz priznanje i umarširali u Bosnu i Hercegovinu gotovo i da ne znaju šta sa tom tvorevinom, s tim „buretom baruta“, i kako upaliti svijetla u toj krčmi. Znak je to da takva tvorevina nema i ne može imati budućnost.
http://faktor.ba/wp-content/uploads/2015/05/turska-srbija.jpg
U budućnost teško ulaze zemlje koje priznaju njeni narodi, same sebe, a budućnost ne može imati zemlja koju je svijet priznao prije negoli su je priznali njeni narodi. Koju i kakvu Bosnu i Hercegovinu je priznala svjetska zajednica? To ne znaju ni oni koji su je priznali, kao ni beha narodi čija je Bosna i Hercegovina. Je li svjetska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu onu kraljevsku koja je bila prije osvajanja Osmanlija. Ako je priznala tu i takvu onda bi bilo logično, a to bi bio i znak priznanja beha državnog kontinuiteta, da se u zemlju vrati hrvatska kraljevska kruna pohranjena od hrvatske kraljice Katarine u Vječnom gradu. Je li Svjetska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu onakvu porobljenu sa dankom u krvi, kojoj su vjerski i etnički izgled izmijenile krvoločne Osmanlije, u petstogodišnjem zločinačkom genocidu i konfesiocidu kakav je izvršen nad nemuslimanima? Ako su priznali takvu Bosnu i Hercegovinu to znači da su priznali i taj danak u krvi, i genocid, i konfesiocid koje su počinile Osmanlije. Ali, također, priznaju i današnji povratak Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu, kojeg zdušno potiču Bošnjaci. Je li to svjetska zajednica priznala u Bosni i Hercegovini kao Jugoslaviji u malom? Ako su je priznali takvu onda to znači da su joj namijenili krvavu sudbinu raspadnute Jugoslavije.
 
Nadalje, jesu li svjetski moćnici, krvavi igrači sudbinama malobrojnih naroda, Bosnu i Hercegovinu priznali onakvu kakva je definirana referendumskim pitanjem prije početka rata. Reklo bi se da nisu, jer od referendumskog pitanja nema ni djelića u današnjoj zemlji. Današnja Bosna i Hercegovina je svjetlosne godine udaljena od volje hrvatskog naroda iskazane i potvrđene na referendumu. A niti dva desetljeća mirnodopskog rata nije približilo Bosnu i Hercegovinu referendumskom pitanju. Dapače, stoljeća se udaljilo od te iskazane volje naroda, dakako u prvom redu na štetu Hrvata u toj zemlji. Ako je svjetska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu onako kako ju je skrpila u Daytonu, trodijelnu podijelila na dva dijela, onda to znači da je Bosna i Hercegovina zemlja koja u svojim temeljima ima elemente genocida, budući da je taj isti svijet srpski zločin u Srebrenici okarakterizirao genocidom i priznao također genocid džihadista počinjen nad Hrvatima. Svijet je uz to priznao i isilovski entitet u Bosni i Hercegovini.
 
I tako u nedogled pitanja do pitanja, a pravog odgovora nema, kao što nema ni Bosne i Hercegovine. Opet zbog neriješenosti sve zamršenijeg i sve vrućeg beha lonca, što je svjetsko priznanje Bosne i Hercegovine prije priznanja zemlje od strane svojih naroda, donijelo tim narodima. Odgovor bi bio ništa pozitivno, ništa dobro, i samo još više zamrsilo zamršeni čvor, čime su stvoreni idealni uvjeti za mirnodopski rat, što u najvećoj mjeri i odgovara brojnijim narodima, Bošnjacima i Srbima. Uz to svjetska zajednica tim potezom je i okupirala zemlju te izgrađuje jedan novi svjetski laboratorij eksperimentiranja državnih uređenja i izdržljivost malobrojnijeg naroda takvih tvorevina. Cilj im je istrjebljenje malobrojnijeg hrvatskog naroda i Bosnu i Hercegovinu trajno podijeliti između islama i pravoslavlja, čime će se udovoljiti i Turskoj koja vraća osmanizam na te prostore i Rusiji koja se vraća u svoju imperijalističku prošlost.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1037 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević