Get Adobe Flash player

Svi hrvatski književnici imaju po nešto od Krleže, samo Krleža ima sve

 
 
Bit ću iskren pa priznati, trebalo mi je vremena i vremena pomiriti se s Krležom. Krležu uistinu ne može čitati svatko. Za pristupiti Krleži potrebno je ogromno predznanje. Ali kada jednom pročitate Krležu uistinu niste više isti. Kao što se preporuča stranim veleposlanicima ili drugim „predstavnicima“ kad idu na službu u BiH čitati Andrića, za razumjeti cio ovaj prostor neizostavno treba čitati Krležu. Krležine Zastave. Kad smo slavili veliku godišnjicu Velikoga rata upoznali smo se sa svom veličinom Krleže u međunarodnim razmjerima. Koji to još naš književnik izuzev Andrića može izaći na međunarodnu scenu da se „mjeri“. Ima ih ali stanu na prste jedne ruke. Na upit Andriću tko je od njih dvojice veći, on il' Krleža, Andrić je odgovorio Andrićevski:
 - Zašto il' ja il' Krleža, zašto ne obojica.
https://hamdocamo.files.wordpress.com/2016/06/ivo-andric487-i-miroslav-krlec5bea.jpg?w=510&h=358
Ivo Andrić i Miroslav Krleža
 
Treba li što dodati ovomu?! Andrić je dobio Nobelovu nagradu, Krleža nije. Nitko zdrave pameti ne može reći da je nije zaslužio jednako tako i za Krležu. Dva puta je bio u užem izboru. Onda se kao u toliko toga uplela politika. Nije ova opaska bačena sjena na Ivinu nagradu, pa jednoga je John Ronald Reuel Tolkiena tada debelo ostavio iza sebe što dovoljno govori samo za sebe. Koja bi pustoš i književno siromaštvo vladalo hrvatskom književnom scenom bez Krležinih drama, romana, Balada Petrice Kerempuha, Puta u Rusiju, osvrta, polemika, kulturnoga djelovanja, Leksikografskog zavoda, Enciklopedija… Obrana Hrvatskog jezika (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika)  …
A kako je tek zadužio moj grad, grad Zadar. (Zlato i srebro Zadra). Zauzeo se za obnovu dušmanski srušenog grada. Veleučilište…
Izašao sam s prijedlogom za Krležin spomenik i trg u gradu Zadru.
Znao je istina i pretjerati prema kolegama, nisu ni njega štedjeli, ali nakon nekoga vremena vratio bi se tim istim koje je prethodno „oprao“ i napisao najljepše rečenice o njihovom stvaralaštvu koje nikad prije niti poslije nitko ni blizu nije dosegnuo nit će, ili bolje rečeno teško da će. Kroz razgovore Enesa Čengića s Krležom S Krležom iz dana u dan, imamo na dlanu cijelu kulturnu scenu tog vremena i ne samo kulturnu, i ne samo tog vremena.
 
U mojim očima i mom srcu Krleža je narastao i on i Andrić kad su se zauzeli u najtežim trenucima po njega za pjesnika golubijeg srca kog sam k'o dijete upozna i čitao pred njim u školi, savladavan tremom, svoju prvu pjesmu: Kraljevna u kapi rose, zauzeli se ljudski za Branka Ćopića.
Uz Andrića, uz nos se Krleži stavljaju Ujević, Marinković… i … da se mjere!?
Svi hrvatski književnici imaju po nešto od Krleže, samo Krleža ima sve.
 

Nikola Šimić Tonin

Izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto, bez podijeljenosti, razlike i odnosa

 
 
Likovno djelo se mora vidjeti da bismo mogli razgovarati o dojmu kojeg je ostavio umjetnik na nas. Dakle, nužnost opažanja slike je neminovna. A od kuda ta nužnost, taj uvjet da se nešto, pa tako i umjetničko djelo MORA vidjeti, osjetiti. Od kuda izvire ta nužnost, taj objektivan pristup, a na koncu, taj mehanizam. Bez prihvaćanja te nužnosti ne će se ostvariti dojam, predodžba o umjetnini. Je li upitna ta obveznost kao datost, činjenica, zatečenost i nikako neka bitna alternativa. Ne, jer to je samorazumljivo i prirodno, opće prihvaćeno i šta drugo od tog opće ustanovljenog?
http://static.flickr.com/2137/2460188602_0316531579.jpg
Od kuda potreba da se usvoji nužnost a time ograničenost, pa tako i konačnost? Je samorazumljivost nešto izvorno i slobodno ili razlog da pomislimo da nama nešto upravlja i  upućuje na automatizam, autoritet, na subordinaciju i točnost. Je li takav put ulazak u istinu? Svaka samorazumljivost počiva na ograničenju da se nešto samo po sebi neobjašnjeno i apstraktno ostavi u nejasnoći i nerasvijetljenosti. Lakše je ostati u nečem što je jasno i što ne traži daljnje traganje za izvorom, već se fiksira u toj tmini i jednostavnom identitetu, okončanom u samom sebi. U takvom mehanizmu mi smo gledatelji, dakle i subjekti nasuprot čega je nešto objektivno, dakle slika. Je li taj Ja koji sebe dovršava  u prostom identitetu da sam Ja Ja čime samorazumljivost sebe dovodi u evidentnost i jasnoću od kuda se nema potrebe dalje ići i ništa drugo pitati. Ta samorazumljivost okončava u tom prostom i prekinutom identitetu = subjektu sada gledatelju od kuda se kreće prema vani, prema objektu, sada umjetničkom djelu. Eto nas u području rabljenog izraza: Condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može).
 
No izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto je, bez podijeljenosti, razlike i odnosa. U sebi je identitet bitka = Jest i Ništa. I neodređeno je. Upravo otvoreno i neodređeno Jest i stoga jest u jedinstvu sa Ništa. Već to određenje toga neodređenoga je postalo, dakle nastalo i nestalo ali sad već stupilo u odnos određenjem izvornog u to drugo i tuđe izvornog i prvog, neograničenog, slobodnog, općenitog. Iz tog izvorno nastaje nešto određenjem ali onoga što je neodređeno i samo po sebi određenje neodređenoga je upravo negacija i repulzija tom početnom i čistom. To strano, to drugo sebe samoga je zarobljeno u negaciji koju negaciju nova negacija uvodi upravo  konkretizaciji općenitoga i nesputanoga. A taj Ja što okončava u praznom jednakosti, identitetu sa samim sobom, pa je konačan i ograničen prema općenitoj realnosti koja je bezvremenska i neograničena, jer je neodređena, prihvaćen je kao jedinstvo i sinteza razlike, podijeljenosti te apstraktne općosti na subjekt i objektu, zatvoren je u samorazumljivosti, i praznini upućenoj upravo da formalno sjedini rastavljenu zatočenost na subjekt i objekt, jer je sjedinjenje samo prihvaćeno, a nikako pokrenuto po sebi samome, bez odnosa na neko drugo, dakle bez suprotnosti i prihvaćene razlike. Takvo prihvaćeno jedinstvo jer je postavljeno, a ne proizvedeno je ugašeno i postavljeno samo kao nešto a priori formalno i idealno, te u toj zaustavljenosti, praznini i konstataciji nema kretanja. Zato se moraju  prihvatiti samo date, zatečene stvari koje svaki subjekt producira na svoj nacin što ide u nedogled, beskonačnost.
 
Iz narečenog htjeli smo reći da misao po sebi samoj, iz čistog početka gdje je bitak = to Jest i Ništa sjedinjeno, a neograničeno nečim drugim što određuje sebe ne priznajući nikakvo zatečeno stanje, nikakvu podjelu, onda i podjelu na umjetničko djelo i publiku, nego i to zatečeno, konkretno publiku i umjetnika kao nositelja umjetničkog djela upućuje na nužnost povratka u početnu i otvorenu neodređenost  sada osvješćenu, tj. svjesnu te prvotne neograničenosti kao beskonačno bitnog puta. Budući da je misao prošla kroz tu početnu otvorenost, a zatim nužnost ograničenja te otvorenosti upravo svjesnim određivanjem samopostavljene pojave u razlici na publiku i umjetničko djelo, nužno je i imanentno negirati pojavu i pojavnost kao nešto što nastaje i nestaje, kao nešto što je prolazno i okončava, a produženo u čežnju, nadu i zvjezdano nebo. Stoga tu unaprijed postavljenu razliku u umjetnosti samoodređenjem pojma, misli u neograničenu prvotnost uvesti u realiziranu slobodu.
 
Isti je princip bitan i za politiku („bez koje se ne može“) i svaku pojavu počevši od rada, tehnologije, znanosti i svega onoga što je uhvaćeno i zatočenu u određenost koju bespogovorno, automatski i mehanički usvajamo. Ptica bez glave i repa upravo simbolički, dakle na umjetnički način, uskraćen za sredstva kojim ne može slikati mislima ukazuje na potrebu prevladavanja subjektivnog, pojedinačnog stava i opće prihvaćenog stava o nemogućnosti promjene nečega ustanovljenog kao status quo (što je također produkt mišljenja), upravo nužnošću da okrenemo, tj. stavimo na noge ono što na bilo koji način ograničava prodor u istinu i slobodu.
 

Neven Tudić

Nova nada hrvatskoga slikarstva

 
 
Teško je procijeniti koliko hrvatskih likovnih umjetnika trenutno ili duže vremena živi i djeluje u inozemstvu, nastojeći ostaviti svoj trag, kako u zemlji u kojoj žive ali isto tako i u domovini. Akademska slikarica Manuela Mandić, jedna je od njih, diplomirala je nedavno na na širokobriješkoj Akademiji likovnih umjetvosti, izlagala je na nekoliko samostalnih izložbi.
https://hia.com.hr/media/k2/items/cache/a45dcc3194d2c5b5f4c1814adad970d9_XL.jpg
Iako grafičarka po obrazovanju, Manuela Mandić se hrabro okreće i prema slikarstvu, njegujući motiviku koja se može pronaći i na njezinim grafikama.
 
Nedavno je dovršila više slika velikog formata u trobojnoj kombinaciju, konfrontaciji žute, zelene i crne, tri dominantne boje koje prekrivaju gornji, srednji i donji dio slike, poput tri pola, tri odvojena, udaljena svijeta no prisiljena na sučeljavanje ili pak crveno bijele u sličnim turbulentnim odnosima
 
Nesputana gesta Manuele Mandić kreirala je zanimljivo i intrigantno djelo, sugestivnog i eruptivnog kolorita, nezaustavljive geste, brze i odlučne kretnje rukom koja mora savladati, prevladati opasnu bjelinu praznoga platna, koja se naravno, kao i uvijek, odupire bilo kakvoj težnji za vlastitim nestajanjem i utapanjem u žestoku kolorističku kompoziciju.
 
Novi ciklus Manuele Mandić svjedoči o oslobođenoj moći, o snazi koja izvire, izbija iz unutarnjosti i pretvara u kolorističko znakovlje.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/022019/manuelamandic/eaca629f577f02e531e91d2b31cea0a2.jpg
Oduvijek sam doživljavao rad na velikom formatu kao doista nešto posebno, iako se mnogi  autori teško odlučuju na te formate, držeći ih neprodajnim i teško izloživim.
 
Njezin novi ciklus otvara mogućnost kretanja prema gotovo nenaslutivim horizontima umjetnosti. Manuela Mandić se ne ustručava, hrabro i odlučno ide dalje.
 

Miroslav Pelikan

Dobar dio ovoga ciklusa karakterizira sumrak, nestanak dnevne svjetlosti, zima, hladnoća...

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, fotografkinja iz Dubrovnika, Branka Mumalo, autorica je nekoliko zanimljivih i privlačnih ciklusa, od izvanredne serije aktova, niza kolor fotografija (neba i mora i onoga između njih), ali i brojnih crno bijelih fotografija posvećenih pojedinom istaknutom, ključnom simbolu mnogih stranih gradova, gradovima samim.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2019/02/web_image/branka_mumalo_2.jpg
Ciklus GRADOVA Branke Mumalo na određeni je način i putopis ali i sjećanje na vizure, mirise i zapamćene osjećaje nastalih tijekom posjeta pojedinim dalekim ili bližim okupljalištitima ljudi, većinom mnogobrojnih, s karakterističnom arhitekturom. Dobar dio ovoga ciklusa karakterizira sumrak, nestanak dnevne svjetlosti, zima, hladnoća i ponegdje potpuna opustjelost prostora,.doista kako je to biti sam u velegradu, na širokim avenijama, isapod povijesnih zdanja u kojima su se odvijala i poznata i nepoznata zbivanja, sve što povezuje ove teme jest isto nebo, samo isto nebo. Svi su ti gradovi toliko slični a i međusobno toliko različiti i nesukladni s ostalim svijetom.
 
Tamni ciklus gradova Branke Mumalo ističe u prvi plan dehumanizirani prostor, supremaciju hladne i otuđene arhitekture, zaboravljenost naslijeđa, prazninu.
 
Nekada je bio popularan termin a l i n e a c i j a, problem otuđenja čovjeka u suvremenom društvu, bespomoćnost i nelagoda modernog čovjeka u kreaciji koju je sam stvorio.
http://metro-portal.hr/img/repository/2019/02/web_image/branka_mumalo.jpg
Možda će neko reći, možda su ova samo fragmenti sjećanja ili tek površno prisjećanje na davno ili nedavno doživljeno, gotovo zaboravljeno i od puta je ostalo sjećanje na fotografiranje iznimnih produkata suvremenog urbanizma i arhitekture.
 
Možda se fotografkinja samo pita, gdje se izgubio čovjek, jesu li te moćne ili sasvim  neugledne građevine jedini trag njegova postojanja? Je li se u njima najbolje prepoznaje razina civilizacijskih dosega, humanizam, ljubav, prijateljstvo, život?
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Hoće li u Bleiburgu 18. svibnja 2019., na komemoraciji za pobijene Hrvate 1945. bez suđenja, biti više ili manje ljudi?

Ponedjeljak, 25/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1122 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević