Get Adobe Flash player

Ljubav, prijatelji, dom i život

 
 
Sjećam se, bilo mi je mnogo teško,
I uvijek sam našo izlaz i put,
Nekad sam imao sreću, a nekad težak dan,
Sve bio je težak život, a ne san.
http://elitevirginremy.com/wp-content/uploads/2013/09/virgin-indian-hair.jpg
          Bilo ne nedokučivih ideala, lutanja, sanja,
          Bilo je mraka, tame, noći bez svijeća,
          Nisi znao što čeka te sutra, a utjeha…
          Bila je molitva i Bog...
          Oče naš, bio je glavni slog,
          I dan se rodio svjež, sunčan,
          Život je izgledao bolji,
          A ja sam bio sam…..
 
Sve bili su fiori, cvijeće je bilo u srcu,
A vani vjetar i kiša.
Prijatelji su ponovno došli,
U zdravlje, čaše su pune vina.
Svak veselo gleda, čuju se lijepe riječi,
Smijeh žena i cika djece i sve u zaborav pada,
Srce je puno nade,
Ljubav, prijatelji, dom i život
Sa srećom se slade.
         
          I sve teškoće nestaju ko jutarnja magla…
 

Tiho Vranješ

Dragi su mi motivi kojima mogu nešto poručiti, komunicirati, djelovati...

 
 
Slikar Stjepan Katić doista je osebujna pojava ne samo u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti već i u drugim aspektima svoga bogatog i slojevitog života.
Gospodine Katić, moram priznati kako ste Vi iznimno zanimljiva osoba. Naime, iako Vam slikarstvo nije primarna životna preokupacija, ostvarili ste vrlo značajan i raznolik slikarski opus. On nije samo obiman već i impresivan.
- Imao sam sreću što mi je dobar dio opusa objavljen u monografiji naziva Hrvatski suvenir. Trideset i šest poglavlja iz različitih hrvatskih krajeva, prikazano je kroz 376 slika koje govore o mojoj slikarskoj biografiji. Svi mi pokušavamo na jedan drugačiji, umjetnički, likovni način, prenijeti svoje emocije, pokazati i donijeti ugođajnost ambijenta u kojem svakodnevno živimo. Osim najvećih hrvatskih gradova, različitih hrvatskih predjela, krajolika, morskih predjela i priobalja, rijeka, planinskih i nizinskih predjela, krajobraza sjevera i juga, istoka i zapada, ugođajnost je donešena i kroz različita godišnja doba, sakralne motive, običaje i ljude. Neki radovi s motivima hrvatskih gradova objavljeni su u 15 grafičkim mapa.
 
Motivi su Vam i vedute i pejzaži, mrtve prirode, portreti, no koji motiv volite najviše?
- Nemam svog najdražeg motiva. To su oni koji se događaju kroz život, kroz susrete s ljudima, kroz ozračje u kojem živimo. Nekad najdraži motiv ne bih, možda, ni pomislio slikati povovno. Dragi su mi motivi kojima mogu nešto poručiti, komunicirati, djelovati... Bilo je dosta radova "komornije" intonacije. Možda, kako sazrijevam, motivi postaju svježiji i mladenačkiji - šalim se.
Služite se praktično svim slikarskim tehnikama, no koja Vam je ipak, nekako najdraža?
- I odnos prema različitim tehnikama i materijalima se mijenja. Danas bih rekao kako mi je najdraže raditi jednostavnim načinima; ugljenom, olovkom… Čim to izgovorih, pomislih – ne ću druge mogućnosti zapostaviti. Čak i one osobne specifičnosti - inventivnosti su mi najdraže.
 
Mnogim gradovima u Hrvatskoj posvetili ste svoje cikluse. Kako ste pristupali pojedinim gradu?
- Proputovao sam Hrvatsku, izabrao svoje vizure. Najprije sam puno puta "navraćao" na Zagreb, zatim Varaždin, Požegu, Zaprešić - svoj grad u kojem živim, Samobor, a zatim i druge gradove… Svako mjesto sam posjetio, odabrao ono nešto iz grada i prenio na crtež, sliku…
Napravili ste nekoliko Križnih puteva. Riječ je o doista zahtjevnom zadatku.
- Malo slikara navraća na sakralne motive. Netko je rekao da bi svaki slikar trebao naslikati bar jedan Križni put Isusov. Ta sreća dogodila mi se kroz četiri ciklusa. U svoj težini ozračja u koje se uranja uvijek se sluti i prelet sve te muke…. želja za pomoći…
 
Često ste izlagali, što samostalno što grupno.
- U jednom dužem periodu bio sam oduševljen s izložbama, ilustracijama knjiga, kalendara, razglednica... Naravno i s danonoćnim slikanjem… U nekom drugom periodu bio sam zaokupiran sudjelovanjem ali i pokretanjem likovnih radionica i kolonija na kojima su izrađena brojna umjetnička djela koja su izrađena za neke humanitarne svrhe(Rab, Nin, URIHO Zagreb, Zaprešić, Varaždin, Dvorac Lužnica, Neum…). Mnoge kolonije i radionice su već tradicionalne. Na nekima od njih je izrađeno i izloženo 1000 slika kao npr. za KBC Rebro gdje i radim više od 30 godina. To je jedna velika galerija. Posljednih desetak godina nastojim pomoći i samim umjetnicima kako bi lakše ostvarili svoje izložbe, ambicije ili se afirmirali. Zbog toga sam malo zapustio slikanje. Vjerojatno tako treba biti…
 
Gdje vidite svoju vlastitu poziciju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti?
- Nisam o vlastitoj poziciji u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti razmišljao. Ne spadam u neke "grupacije". Fantastično uživam u radu ne gledajući na plaću. Ponosan sam što su o mom likovnom radu pisali i podosta rekli uvaženi književnici i kritičari: Dubravko Horvatić, Stanko Špoljarić, Nikola Skledar, Ernest Fišer, Božidar Petrač, Željko Špoljar, Josip Depolo, Branko Pilaš, Antun Bauer, Marija Bajt, Snježana Pintarić, Juraj Baldani, Mirjana Šigir, Mladen Čutura, Pavao Bucić, Radomir Papo, Silvija Bosner, Ljubomir Radovančević, Željko Obad, Dubravko Jelčić, Roko Dobra i drugi.. Valjda mi je neko mjesto pridodano…
 
Ako se slažete, ovom prigodom bih se prisjetio i pročitao dio teksta pokojnog književnika Dubravka Horvatića prigodom 900 godina Zagreba. "…Svojom zagrebačkom motivikom pridružuju se potonjima brojni stvaratelji u prošlosti i sadašnjici, a jedan je među njima Stjepan Katić. Bilo da je pred nama romantični Lotršćak ili pak negdašnja i današnja vrata Gornjega Grada, bilo da je pred nama raslinstvo Maksimira i Botaničkoga vrta ili kamen Gornjega Grada. Bilo da je pred nama svjetlucanje snijega ili treperenje mladog proljetnog lišća, autor ih preobražava u vlastito viđenje kojem je u osnovi potka u cijelosti toga složenoga pastelnoga tkanja. Pronalazeći i u poznatim vidicima stanovite novine pri njihovu kadriranju, predočujući ne samo njihovu vanjštinu, nego putem njezine materijalizacije na plohi i njihov duh, daje nam dojmljive slike Zagreba, i svojega i općehrvatskoga, dojmljive slike devestogodišnjega grada kojemu predstoji plodna budućnost" (Dubravko Horvatić, 1993.).
Što mislite o suvremenom slikarstvu?
- Suvremeno, pa tako i slikarstvo nudi nevjerojatne mogućnosti. Treba prihvaćati, kao i u životu, ići suvremenim korakom. Nije sve nerazumljivo i moderno. Iza suvremenoga podosta se skriva i diletantizma, drugih interesa, pranja novca... Velika izražajnost i dosezi su suvremenog slikarstva ali upuštajući se to ne smijemo zaboraviti ili zapustiti svoje tradicionalno, obiteljsko - to je čvrsti temelj za visoku nadgradnju. Iza moga rada nisu stajale institucije i stoga mi je jako drago, nastojim razmišljati "svojom glavom". Možda je i to jedan od razloga zašto je nastao multimedijski interaktivni integrirajući projekt Akademija-Art koji sam izgradio kao jednu vrstu obuhvatne konceptuale koja hrvatskog umjetnika, ali i čovjeka općenito postavlja u kontest zbivanja, povezivanja i lakše mogućnosti djelovanja. Izvorno,to je bio likovni projekt koji sad direktno sudjeluje, kao popularni web portal, u nadvladavanju strukturne i moralne krize koju osjećamo kao posljedicu povijesnu, duboko proživljavamo ali i uspješno nadvladavamo…
 
Što je novo u atelijeru?
- Vraćanje slikanju ljepote na velikim platnima, puno vedrine, optimizma, uskrsnuća…
 
Planovi...?
- Nastaviti s obuhvatnim projektom Akademija-Art, pomaganje ljudima. Iskustva nastaviti prenositi drugima. Sudjelovao sam na organizaciji više stotina izložbi kolega i poznanika kao i više tisuća internetskih izložbi. Nastojim čovjeku dati dostojanstvo i životno zadovoljstvo. Upravo prijavljujem obranu distertacije na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu iz prirodnih znanosti - biokemija, na temu izrade genetskih mapa i otkrivanja prijenosa različih mikroorganizama uzročnika bolničkih infekcija u Hrvatskoj pomoću metode pulsedfield gel elektroforeze...
 

Miroslav Pelikan

Fotografija je osoba koja stoji i drži fotoaparat...

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, fotograf Sabina Blažić, realizirala je zanimljiv i osebujan ciklus. Pored fotografije bavi se i slikarstvom.
• Gospođo Blažić, intenzivno se bavite umjetničkom fotografijom, što je Vaša posebnost u svijetu fotografije?
- Kako bi najbolje opisala posebnost mojih fotografija, navela bi citat jedne simpatizerke moje stranice na jednoj društvenoj mreži, koja je rekla da su moje fotografije ekspresivne i vrlo poetične. Svoje fotografije ne vidim samo kao vizualnu ekspresiju, već nešto poput poezije, možda najbliže „haiku“ poeziji. Jedna moja izložba nosila je naziv „Uhvatiti ljepotu / To capture a beauty“, eto tako bi ja opisala svoje fotografije, ljepota ulovljena u trenutku, ali koja nosi poruku o kojoj bi se dugo moglo razmišljati i kontemplirati. Moje fotografije ponekad su „obrađivane“ u programima za fotografiju, gdje pokušavam naglasiti ljepotu ili doslovno fotografijom „naslikati“ sliku. Ponekad su „čiste“, bez ikakve dorade, samo trenutak prenesen u vječnost. Motiv je najčešće priroda koja me okružuje, mada ne mora uvijek biti samo to… ljepote ima svugdje, samo je treba zamijetiti.
• Vrlo često fotografirate nebo i oblake, pronalazeći u njima srodnost s duševnim.
- Svakako. Gotovo uvijek. Nebo koje prekriva i sadrži sve. Nebo koje je beskonačno, zauvijek otvoreno, poput misterije same; života, smisla, nastanka i završetka, koje će vjerojatno uvijek ostati otvoreno, poput neba samog. U njemu, u njegovim „mjenama“ ja vidim nepresušnu ljepotu, ali i duboku povezanost čovjeka sa duhovnim, spiritualnim, nečim dubljim od same materije. Oblaci, koji me ponekad podsjećaju na „mijene“ koje možete vidjeti i kod ljudi: kristalno čisto nebo, poput sretne, ispunjene, mirne osobe... nebo puno oblaka, poput misli koje zaokupljaju većinu čovijekovog vremena, mračno, tmurno nebo poput osobe pune negativnih, teških misli i osjećaja. Na mnogo načina možemo vidjeti i „čitati“ nebo.
 
• Ipak, kada bi morali izdvojiti najdraži motiv?
- Definitivno nebo, nebo sa svim svojim mijenama, zalascima i izlascima sunca, oblacima, bojama. Nebo je poput slikarskog platna, svakog dana novo remek djelo.
• Imam dojam da je fotografija dosta prisutna u suvremenom svijetu, ali se sve svodi pa i kod nas, na svega nekoliko imena.
- Fotografija je prisutna svugdje oko nas, na društvenim mrežama, u medijima, u privatnim životima. Dostupnost foto opreme gotovo svakome, globalna povezanost, fotografiju je „primakla“, učinila dostupnom svakom pojedincu. Međutim, šta je na kraju krajeva fotografija? Svi fotografski aparati, najjednostavniji i oni najkompliciraniji, su u biti jednaki, to su kutije koje „propuštaju“ svjetlost kroz leće i kroz objektiv. A to nije ono što fotografiju čini posebnom ili zanimljivom. Ja bi rekla da je to osoba koja stoji i drži taj aparat, način na koji ona „vidi“, zapaža, spoznaje stvari pa ih izražava kroz ili putem foto aparata te način na koji ona to prezentira. Ja jednostavno u nekim fotografijama ne vidim ništa, u drugima pak ja vidim takvu ljepotu, poruku, svjetlost i darovitost, da ih definitivno mogu nazvati umjetnošću ili remek dijelom. A to što se fotografija svodi na svega nekoliko imena, tu nije u igri samo darovitost. U današnjem svijetu mnogo su važnije neke druge stvari, PR recimo, marketing, čovjekova sposobnost da se „reklamira“, predstavi širokom krugu i još puno toga. Ipak, oni koji su to uspjeli, iza njih stoji sigurno mnogo rada i upornosti.
 
• Vi se bavite različitim stilovima umjetničkog izražavanja.
- Da, ja i slikam. Kako se ja mijenjam, mijenja se i moj motiv slika. Međutim, ne smatram da sam velika slikarica, ja jedino imam poriv nešto izraziti kroz slikarsko platno, to je moj osnovni motiv zašto ponekad slikam. Slikarstvo nije samo darovitost, ono je i veliko umijeće, tehnika. Nije jednostavno na slikarsko platno prenijeti nešto. Zato se divim nekim slikarima u čijim slikama pronalazim doslovno dio njihove duše: Monet, Van Gogh, Klimt, Chagal, Medović, Bahunek, samo su neka od imena kojima se divim.
• Gdje je danas umjetnička fotografija?
- Ima je, to je ono što je bitno. Bitno je da postoji. To što ona nije toliko profitabilna, to je već druga stvar. Međutim, moje je osobno mišljenje da je fotografija umjetnost. Postoje polemike oko toga. Ja osobno oko toga polemika nemam. Ona se razvija i napreduje, ali ona srž ostaje zapravo ista.
 
• Što je novo u atelijeru?
- Slikam novu sliku naziva „Ona, priroda“, ali ja jako polako slikam.
I naravno uvijek, svakodnevno fotografiram, a onda ponekad izdvojim nešto što smatram da je vrijedno za pokazati.
 

Miroslav Pelikan

Zagovornicima srpskohrvatskoga nema ni konca ni kraja

 
 
U Novom Sadu, u Matici srpskoj 2015. god. pretiskano je treće izdanje redakcijski izmijenjenoga i dopunjenoga Pravopisa srpskoga jezika iz 2010. god, autora Mitra Pešikana, Jovana Jerkovića i Mate Pižurice. Članovi uredništva su: Mato Pižurica (glavni urednik), Milorad Dešić, Branislav Ostojić, Živojin Stanojčić. Treće izdanje Pravopisa srpskoga jezika, kako se navodi u Predgovoru, sastavljeno je na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. i ponovljenim izdanjima iz 1994. i 2002. god., a ocjenjivači su mu Ivan Klajn i Drago Ćupić. U Predgovoru Pravopisa srpskoga jezika, koji se svojim redoslijedom poglavlja i načinom obradbe građe ponovno vraća Belićevoj pravopisnoj tradiciji, u točki petoj nalazimo sljedeće: “5) oslobođen je pozivanja na Pravopis srpskohrvatskoga jezika dveju matice iz 1960. godine i svih relacija prema hrvatskoj standardizaciji (nisu, naravno, uvođene relacije prema “novim” jezicima)” (str. 7.).
http://www.dw.com/image/0,,17347792_303,00.jpg
Ponajprije valja napomenuti da su se još 1967. god. srpski pisci, kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, odrekli tzv. bečkoga književnoga dogovora iz 1850. i novosadskoga savjetovanja iz 1954. god. U Borbi je 3. travnja 1967. god. objavljena srpska deklaracija pod nazivom Predlog za razmišljanje. U tom dokumentu, pod kojim su bila 42 potpisa, pozivalo se je na poništavanje odluka tzv. bečkoga i novosadskoga dogovora. Prošlo je već pedesetak godina kako se je većina srpskih pisaca odrekla toga Pravopisa iz 1960. god., a skupina srpskih lingvista to čini tek sada. Stvara se dojam da netko od strane kroatista stalno moli srpske lingviste da sačuvaju sve prethodno ili ih pozivaju da razvijaju srpski jezik prema hrvatskim komunikacijskim zahtjevima i potrebama, a autori srpskoga pravopisa su ipak odlučili ići svojim pravopisnim smjerom u području standardizacije. Kruno Krstić je u članku Hrvatski književni jezik pisao: “Bez ikakve srdžbe, mirno, bratski i prijateljski mi pitamo braću Srbe: 'Ako već vjerujete da postoji jedan jedini književni jezik Srba i Hrvata, stvoren nekada zajedničkim naporima jednih i drugih, odakle onda, po Bogu to, da mi moramo uzeti od alfe do omege ono, što vi na svojoj strani izgradiste, a odreći se svega onoga, što mi na svojoj strani načinismo?'” (Obzor, god. LXXX., br. 50., 2. ožujka 1940.; v. Samardžija, Marko: Hrvatski jezik i pravopis. Zagreb, 2012., str. 521.).
 
Nije jasno koga stalno pozivaju ako je njihov pravopis projekt Matice srpske u organizaciji Odbora za standardizaciju srpskoga jezika, a financiralo ga je službeno Ministarstvo prosvete, nauke i tehnologije Republike Srbije? S jedne strane srpski pravopis, kako naglašavaju, oslobođen je od pozivanja na zajednički srpskohrvatski / hrvatskosrpski pravopis Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. god., a s druge pak strane vraćaju ga pravopisnoj “belićevskoj tradiciji”. Hrvatski jezik koji je službeno propisan u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. god. nazivaju “novi jezik”. Valja još jednom napomenuti, ako je tko možda zaboravio, članak 12. Ustava Hrvatske: ”U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.” Ako ne poštujemo druge, onda ponaprije ne poštujemo ni sebe.
 
U pravopisnom rječniku srpskoga jezika zanimljiva je objasnidba natuknice srećan: “srećan (...) - i (ob. u zap. krajevima) sretan, sretno...” (str. 459.). Prije, u razdoblje jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma, hrvatske riječi su proglašavali provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, “šulekizmima”, “NDH-izmima”, a također i regionalizmima, tj. riječima koje se “obično rabe u zapadnim krajevima” druge Jugoslavije. Beogradski lingvist S. Vukomanović piše da je u poslijeratnom razdoblju srpski unitarizam težio “umjetnom spajanju i brisanju kulturnih i jezičnih posebnosti. Jugoslavenstvo se često poimalo u tom razdoblju kao (nad)nacija” (Vukomanović, S.: Jezik, društvo, nacija. Beograd, 1987., str. 94.). Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja neovisnih država, zar i sada postoje riječi ili oblici riječi koji pripadaju zapadnim krajevima bivše države? Takozvani “zapadni krajevi” i sada su u sastavu Srbije ili Srbije i Hrvatske? Na istoj stranici 459. nalazimo objasnidbu značenja natuknice srpskohrvatski: “srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu (istor.); srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na savr. stanje, t. 103v (nap.), 109; up. srpski.” Na stranici 86. kao dopuna još jedne objasnidbe navedenih natuknica čitamo:
 
“Napomena: S obzirom na nove realnosti (od 90-ih godina minulog veka naovamo), kada to specifične okolonosti zahtevaju (stručno-naučne pre svega), treba pisati polusloženički stručno-naučni termin srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik”. Za autora srpskoga pravopisa naziv “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” postoji kao povijesni pojam (historizam) za književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, a srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski kao suvremeni naziv u strukovno-znanstvenim jezikoslovnim (srpskim) tekstovima.
 
Jezičnopovijesna ropotarnica
 
Zanimljiva je slična, ali malo drukčija definicija značenja natuknice srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski Džepnoga pravopisa srpskoga jezika Ljube Mićunovića (Beograd, 2000.) koji je sastavljen na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. god. Na stranici 273. čitamo: ”srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu, ili srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na jezik i jezičku kulturu, up. srpski”. Polazeći od usporedbe prijašnjih i sadanjega srpskoga pravopisa jednih te istih autora, od prvoga izdanje 1993. do trećega 2010. god. postojao je “zajednički srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” kao jezik jedne jezične zajednice i “srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski” kao jezik koji se odnosi na jezičnu kulturu, pri tom kratica up. (srp. uporedi) upućuje porabnika na natuknicu srpski. Od 2010. god., valjda kao reakcija na neodziv hrvatske strane, odlučeno je srpskohrvatski / hrvatskosrpski na kraju krajeva poslati u jezičnopovijesnu ropotarnicu, a naziv i pojam srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, za svaki slučaj, ipak sačuvati “s obzirom na nove realnosti i specifične okolnosti”. Stvara se dojam da pojedini umni radnici ne znaju što još može izmisliti radi očuvanja, povratka ili preispitivanja Karadžićeve koncepcije zajedničkoga književnoga (standardnoga) jezika na već nekadanjem jugoslavenskom prostranstvu. Svaki put pojedini jugonostalgičari pokušavaju udahnuti novi život u sve nove i nove nazive i značajke za jezik. Ako ne ide naziv srpskohrvatski, tada valja uvesti srpsko-hrvatski, ako i on ne ide, tada se može predložiti i drugo kompromisno rješenje, koje bi zadovoljavalo Bošnjake i Crnogorce, u vidu “bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga jezika”. Maštarijama nema ni konca ni kraja. Gotovo cijelo 20. st. u bivšoj Jugoslaviji nastojali su mnogi jezik unitaristički ujednačiti i ujediniti pod općim imenom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski s različitim inačicama za sve, iste pokuse prave i u 21. st. s novim nazivima.
 
Hrvatski jezik
 
Zagovornici srpskohrvatskoga nisu zadovoljni starim lingvonimom, pa su odlučili stvorili novi naziv jezika - “srpsko-hrvatski”. Lijepo bi bilo jezikoslovno doznati čim se “srpskohrvatski jezik” zapravo razlikuje od “srpsko-hrvatskoga” osim crtice? Hrvatski jezikoslovci priznaju postojanje samostalnoga hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika, a skupina pojedinih srpskih lingvista jedino srpski ili srpsko-hrvatski jezik. Po ovoj nejezikoslovnoj logici sve što pripada hrvatskomu jeziku automatski postaje srpsko-hrvatsko / hrvatsko-srpsko, a ono što pripada srpskomu, ostaje samo srpsko. Uzgred budi rečeno da u hrvatskim pravopisnim rječnicima postoji natuknica srpski, a u ovom srpskom natuknica hrvatski ne postoji. Autor Pravopisnoga rečnika srpskoga jezika Milan Šipka (Novi Sad, 2010.) u Predgovoru na stranici 22., navodeći ravnopravne za srpski jezik dublete tipa pasulj i grah, spanać i špinat, srećan i sretan, šargarepa i mrkva ..., piše da “postojeće razlike ne mogu se smatrati varijantskim obeležjima, jer srpski standardni jezik, koji pripada jedinstvenoj naciji, nije varijantno razuđen”. Ako srpski standardni jezik pripada jedinstvenoj naciji, tada i hrvatski standardni jezik pripada Hrvatima, dapače riječi pasulj, spanać, srećan, šargarepa ne pripadaju hrvatskoj standardnojezičnoj normi.
 
Pojedini krugovi, umjesto konstruktivnoga dijaloga i poštivanja samosvojnosti i osebujnosti razvoja hrvatskoga standardnoga jezika i srpskoga standardnoga jezika, stalno čine izgrede i uznemiruju javnost. Dijalog bi valjda mogao već odavno uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne brkati makar pojmove, ali bez politekanstva od strane pojedinih srpskih lingvista od kojih jedan primjerice izjavljuje u subesjedi: “Poslije raspada avnojevske Jugoslavije i srpsko-hrvatske jezične zajednice srpski književni jezik i srpski narod našli su se na raskršću bez putokaza. Dok su se pod okriljem svjetskih sila na srpskim nacionalnim teritorijama stvarale druge države i od srpskog jezika drugi jezici, srpska država i srpski lingvisti u jezičnoj politici i praksi djelovali su zbunjeno, nespremno i zatečeno.” (poveznica, 8. kolovoza 2013.). Mišljenja sam da je tu svaki komentar suvišan.
 
I na koncu, hrvatski jezik jest i bit će zauvijek na prvom mjestu sadanjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Nitko se ne će odreći svojega jezika, a kotač se povijesti ne će obrtati unatrag.
 

Artur Bagdasarov, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/22854-medunarodni-dan-materinskoga-jezika.html

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Ponedjeljak, 19/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1347 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević