Get Adobe Flash player

Zdravko Sančević može biti primjer mnogima koji se danas busaju u svoja junačka hrvatska prsa

 
 
Zdravko Sančević, Dopune hrvatske povijesti, Svezak I., Tkanica, Zagreb, 2015. Uvijek je zanimljivo čitati knjige naših iseljenika o čemu god govorile. Natopljene su nepatvorenom ljubavlju prema domovini. Takva je i ova Sančevićeva knjiga koja pokušava prodrijeti u bit nekih pitanja iz naše povijesti. Recimo odmah da Sančević nije povjesničar po zvanju te da ni mi nemamo namjeru ocjenjivati njegove povijesne domete. Umjesto toga promotrimo koja to pitanja pisac zapravo dotiče i zbog čega to čini.
http://www.glas-koncila.hr/photos_portal/velika/1438865109-38-100.jpg
Sančevića ponajprije zanima šire ozemlje na kojem se smjestila njegova domovina. Nakon toga prelazi na njezine granice i njezine vladare. Jedno poglavlje posvetio je hrvatskom prekomorskom iseljeništvu i Dubrovačkoj Republici. Ubacio je još nekolicinu svojih članaka objavljenih u iseljeništvu te se posvetio razmatranju pojedinih pitanja iz suvremene hrvatske povijesti.
 
Očito je na djelu širok raspon tema, od čitavih 14 stoljeća, koji nastoji obuhvatiti cjelokupno hrvatsko pučanstvo. A pisac je takoreći čitav svoj život proveo u iseljeništvu. Kako je onda moguće da je ovo uspio? Jednostavno zbog toga što je dao sve od sebe da ne zaboravi tko je i što je. Kroatološki sadržaj u knjižnici koju je skupio zauzeo je nekoliko tisuća svezaka.
 
Marljivo ga je skupljao tijekom 45 godina dok zbog jugokomunizma nije smio proviriti u domovinu gdje je imao sreću roditi se. Isto tako uspostavio je vezu s povjesničarima u iseljeništvu kao što su dr. fra Dominik Mandić i dr. don Krunoslav Draganović. Zbog svega toga pad jugokomunizma dočekao je spreman i uključio se u obranu svoje napadnute domovine na različite načine.
 
I ovim svojim djelom i životom Sančević može biti primjer mnogima koji se danas busaju u svoja junačka hrvatska prsa. Nije čekao da mu netko nešto dadne, nego je sam zavrnuo rukave i učinio što je mogao. Koliko vidimo i znamo učinio je puno.
 

Fra Miljenko Stojić, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/44795-knjigozori-miljenka-stojica-hod-naprijed

Posjede u Pounju Zrinski su prepustili kralju Ferdinandu Habsburškom

 
 
U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 20. listopada održan je drugi dio dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa Nikola Šubić Zrinski i Siget 1566. koji uz HAZU organiziraju Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište, Hrvatski studiji i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Uz hrvatske povjesničare, na skupu sudjeluju i povjesničari iz Mađarske, Turske te Bosne i Hercegovine s izlaganjima posvećenima razdoblju druge polovine 16. stoljeća, osobi Nikole Šubića Zrinskog i odjeku koji je njegova junačka smrt imala među Hrvatima, Mađarima i drugim narodima. Dio izlaganja odnosio se i na povijest velikaškog roda Šubića Zrinskih, o čijem podrijetlu je govorio voditelj Odsjeka za povijest HAZU Damir Karbić. Pojasnio je da rod potječe od knezova Bribirskih iz 11. stoljeća koji u 14. stoljeću uzimaju rodovsko ime Šubić. Dio obitelji koji je 1347. u posjed dobio Zrin počinje se nazivati Zrinski, no zadržao je veze sa svojim ishodištem Bribirom i svojim srodnicima, što su pokazali trajnim korištenjem rodovskom heraldičkog simbola orlovih krila.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c2/Castle_Zrin,_Croatia-5.JPG
Ostatci utvrde Zrinskih na Zrinu
 
Oblik imena Nikola Šubić Zrinski koristio je Nikola III. Zrinski, otac sigetskog junaka Nikole IV. Zrinskog koji je u nacionalnoj memoriji također upamćen kao Nikola Šubić Zrinski. O posjedima Zrinskih govorio je akademik Dragutin Feletar koji je istaknuo da su oni početkom 17. stoljeća obuhvaćali petinu tadašnje Hrvatske i oko četvrtine njenog stanovništva te su funkcionirali kao zaokružena upravna i gospodarska cjelina. „Moglo bi se reći da su Zrinski bili preteče merkantilizma. Glavni prihodi nisu dolazili iz agrarne proizvodnje, nego iz trgovine, a drugi najvažniji prihod bio je od rudarstva i metalurgije“, kazao je akademik Feletar. Strategiju održanja roda u vrijeme Nikole IV. Zrinskog predstavila je Nataša Štefanec pojasnivši da se zbog osmanskih osvajanja povlačio sve više na zapad i sjever te je stoga posjede u Pounju koji su ubrzo bili osvojeni prepustio kralju Ferdinandu Habsburškom. Istovremeno je ženidbom s Katarinom Frankopan stekao velik broj imanja te obitelji, među njima i Ozalj, Bakar i Grobnik. U zamjenu za neisplaćenu bansku plaću Zrinski je od kralja 1546. dobio strateški najvažniji posjed Međimurje. Kao udovac, Zrinski se 1564. oženio Evom iz najmoćnije češke velikaške obitelji Rožmberk, a ženidbene veze s ugarskim i austrijskim velikašima nastavit će i njegovi potomci, čime će jačati ugled i moć Zrinskih.
 
O Nikoli Šubiću Zrinskom i Sigetskoj bitci govorio je Anđelko Mijatović istaknuvši da su branitelji Sigeta, iako poraženi, nanijeli takve ljudske i logističke osmanskoj vojsci da nije mogla napredovati prema srednjoj Europi. „Ta najslavnija epizoda iz starije hrvatske i mađarske povijesti postala je epopeja i ostavila duboke tragove u svim oblicima društvenog djelovanja i života u Hrata i drugih naroda. Nikola Šubić Zrinski kao najslavniji ratnički lik u hrvatskoj povijesti pojam je i uzor domoljublja“, kazao je Mijatović. O opsadi Sigeta govorio je i Krešimir Kužić istaknuvši odličnu obavještajnu mrežu koju je Zrinski uspostavio. „Njegove uhode bile su u Pečuhu, Osijeku, Sarajevu, Beogradu, kao i među samim Osmanlijama. Sugerirao je da se u vrijeme mira smanji plaća vojnicima, a poveća uhodama“, kazao je Kužić koji je govorio i o astrološkim predviđanjima događaja iz 1566. koju je kao godinu nevolja predvidio i Nostradamus. Za Zrinskog je kazao da nije bio pristaša proricateljske astrologije jer su svi njegovi postupci bili promišljeni i racionalni. Tehnike i strategiju osmanskih osvajanja predstavio je turski povjesničar Kahraman Şakul, dok je Günhan Börekçi govorio o osmanskim izvorima o pohodu na Siget. U mnogima od njih istaknuta je uloga velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića koji je gotovo izjednačen sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim.
 
O povijesnom pamćenju Zrinskog i Sigetske bitke kod Mađara govorio je mađarski povjesničar Szabolcs Varga, spomenuvši brojna umjetnička djela koja je detaljnije predstavio Gábor Tüskés, dok je mađarski kroatist Sándor Bene analizirao prikaz mučeništva Zrinskog u mađarskim književnim djelima. O Zrinskom i opsadi Sigeta u hrvatskoj historiografiji govorio je Željko Holjevac koji je istaknuo proslavu 300. obljetnice 1866. kada je Matija Mesić napisao knjigu Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Povodom 400. obljetnice, 1967. održan je znanstveni skup u Zagrebu, no zbog nepovoljnih političkih okolnosti nikad nije bio izdan zbornik radova. O proslavi 1866. govorio je i akademik Josip Bratulić koji je spomenuo da je glavni protivnik slavljenja Zrinskog bio Ante Starčević smatrajući da je on branio Austriju, a ne Hrvatsku, zbog čega je poticao kult Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. „Od tada i Siget i Bečko Novo Mjesto zauzimaju ravnopravno mjesto u našoj političkoj i kulturnoj povijesti, no u Jugoslaviji za njih nije bilo mjesta“, rekao je akademik Bratulić. O Sigetskoj bitci u hrvatskoj operi govorila je Sanja Majer-Bobetko kazavši da je opera Ivana Zajca iz 1876. postala legendarna kao i sama bitka stekavši mjesto „hrvatskog Nabucca“ ne samo zbog teme, nego i autetničnih umjetničkih vrijednosti sa snažnim ispreplitanjem drame i lirike te prihološki razrađenim momentima. Spomenula je i operu Zrinyi Augusta Adelburga Abramovića praizvedenu 1868. koja je međutim pala u zaborav.
 

Marijan Lipovac

Živi spomenici armenske umjetničke i duhovne etnokulture

 
 
Mnoštvo armenskih rukopisa pohranjeno je u različitim knjižnicama, muzejima i samostanima Armenije, Bliskoga istoka, Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Armenske škole knjižnih sitnoslika (minijatura) pojavile su se još u 5. - 6. st., kad je Sveto pismo prevedeno na staroarmenski jezik, zvan grabar. Prema pisanim spomenicima u Armeniji je još u 7. st. postojala tzv. Kamsarakanska škola knjižnih sitnoslika, ali rukopisi te škole nisu sačuvani. Prvi datirani spomenici ranoarmenskih rukopisa jesu: "Evanđelje kraljice Mlke" (851. ili 862. god.) koji se čuva u knjižnici armenskoga samostana na otočiću sv. Lazara u Mletcima (Veneciji); "Evanđelje Vehamor" (887. god.) napisano je u razdoblju između 7. - 9. st. i čuva se u Institutu za stare rukopise sv. Mesropa Maštoca (Metenadaran) u Erevanu; "Lazarevo evanđelje" (887. god.) (čuva se u Institutu starih rukopisa u Jerevanu); "Prevoditeljsko evanđelje" (966. god.) koje se nalazi u Umjetničkoj baltimorskoj galeriji u SAD-u (engl. Walters Art Museum); "Ečmiadzinsko evanđelje" (989. god.) i "Mugninsko evanđelje" (sredina 11. st.) (čuvaju se u Institutu starih rukopisa u Erevanu).
http://media.port-network.com/picture/instance_1/4066306_1.jpg
Rukopisi do 10. st. pisani su na listovima pergamenta, a kasnije i na papiru, koji je uvožen iz drugih zemalja. Pergament je izrađivan od kože domaćih životinja. Osim starozavjetnih i novozavjetnih tema armenski majstori su prikazivali također i životne, biljne i životinjske motive. Tradicijske armenske sitnoslike karakteriziraju različiti ornamenti. Rukopisi su pisani u različitim skriptorijima uz velike samostane. Ističe se nekoliko osnovnih škola armenskih knjižnih sitnoslika ovisno o zemljopisnoj rasprostranjenosti rukopisa, o paleografiji, stilskim obilježjima, karakteru likovnoga i uresnoga jezika te strukturi prizora i njihovim ikonografijama: Arcah-utikska, Cilicijska, Gladzorska, Krymska, Tatevska, Vaspurakanska (ili Vanska) i dr.
 
U zagrebačkom Muzeju Mimara, koji je utemeljen 1980. god., a za javnost otvoren 1987. god., čuvaju se bogate i raznovrsne zbirke različitih umjetničkih djela od ranoga srednjovjekovlja do naših dana među kojima posebno mjesto zauzimaju i armenske umjetnine: kolofon (tekst na zadnjoj stranici rukopisa ili tiskana knjiga u kojoj postoje podatci o autoru ili pisaru, a također i o vremenu i mjestu stvaranja djela) iz 1593. god., tri sitnoslike Zakarije Ahtamarcija iz 1358. god. i molitveni svitak iz 1721. god.
 
Kolofon je pisan na jednoj od vrsta armenske minuskule (stari oblik pisma) - bolorgir i sadržava ime naručitelja obnove (restauracije) evanđelja sv. Siona i sv. Jakova gospodina Šeksa, autora teksta, knjigovežu Ogana, a također mjesto i nadnevak - samostan sv. Tome 1593. god. S druge strane lista prikazan je crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski (oko 265. - oko 340.) i njegovo pismo Karpijanu, a na drugim listovima - kanonske tablice Euzebija. Strukturu kanona opisao je Euzebije u pismu Karpijanu i mnoga su evanđelja počinjala obično od njegove poslanice, kanonskih tablica, a zatim i teksta Novoga zavjeta. Umjetnički je oblikovana Euzebijeva poslanica Karpijanu i njegove kanonske tablice koje su uokvirene lukovima sa stupovima, u armenskim pisanim spomenicima nazvani (k)horani. (K)horani su u srednjovjekovnoj Armeniji imali ne samo umjetničku vrijednost nego su izazivali još zanimanje od poznatih armenskih teologa i pisaca sa stajališta njihovih tumačenja i simboličnih usporedaba: Stepanos Sjuneci (8. st.), Nerses Šnorali (12. st.), Grigor Tatevaci (14. st.) i dr. Primjerice, Grigor Tatevaci piše o (k)horanima sljedeće: "A njegov je oblik sastavljen od luka i četverokuta koji su slični nebu i stranama u svemiru.”[1] U niže navedenoj sitnoslici u zašiljenom luku prikazan je Euzebije kao svetac, a ispod njega njegovo pismo Karpijanu. Desna mu je ruka ispružena u dvoprstnom blagoslovu koji simbolizira božansku i ljudsku prirodu Krista, a u lijevoj ruci drži svitak koji šalje Karpijanu. Iznad luka su dvije ptice okrenute jedna prema drugoj, a između njih vrč s drškom. Prirupci (margine) zdesna ili slijeva na različitm sitnoslikama urešeni su biljnim i životinjskim motivima, a lukovi i stupovi geometrijskim i pletenim uzorcima. Ornamenti kao i boje na sitnoslikama imaju istodobno kako estetsku tako i simboličnu funkciju.
 
Godine 2008. za određenje podrijetla listova u Erevan je putovao Mimarin muzejski savjetnik, kustos Slaven Perović. U Institutu starih rukopisa (Matenadaran) Perović je zajedno s armenskim strukovnjacima ustanovio uz pomoć usporedbene raščlambe sitnoslika da je riječ o armenskom evanđelju iz 14. st., a autor oslikanih (ilustriranih) stranica je poznati armenski pisac, slikar-minijaturist Vaspurakanske (ili Vanske) škole knjižnih sitnoslika Zakarija Ahtamarci (djelovao je od 1354. do 1403.). Rukopisni kodeks isprva je izvorno sadržavao 270 listova, a osim kanonskih tablica s 8 oltara i 10 tablica, imao je i 12 prikaza Isusa s četvoricom evanđelista. Prema svjedočanstvu višega kustosa za stare rukopise u Matenadaranu Gevorga Ter-Vardanjana, rukopis Evanđelja sastavljen je 1358. god. u gradu Van i nalazio se je do 1919. god. u samostanu svetoga apostola Tome u srednjovjekovnom armenskom gradu Agulisu (sadanje selo Ašagy-Ajlis u Nahičevanskoj Autonomnoj Republici u Azerbajdžanu). Zaključeno je da je pisar Evanđelja je bio Karapet, ilustrator - Zakarija Ahtamarci, knjigoveža - Ogan, a naručitelj rukopisa - Tankikatun i njezin suprug Ovanes. Rukopis su u 1653. god. obnovili prema narudžbi neke Heriknaz i zahtjevu svećenika Simeona. Koncem 1789. god. rukopis otkupljuju od inovjerca, a armenski gospodar Avag iz Astapata daruje ga samostanu sv. Tome u Agulisu. Nažalost, nije poznato što se je dogodilo s rukopisom nakon 1919. god., vjerojatno su listovi su istrgnuti i razbacani diljem svijeta.
 
U istoj se zbirci crteža, grafika i sitnoslika zagrebačkoga muzeja čuva također i armenski molitveni svitak iz 1721. god. Svitak je izrađen od čvrstoga papira i satavljen je od 11 slijepljenih listova i 31 ulomka, od kojih su 20 oslikani (ilustrirani) različitim vjerskim motivima. Dužina mu je 811 cm, a širina - 9,4 cm. Knjižni ilustrator rabio je u svojem radu različite, poglavito jarke boje. U pisanju molitvenoga svitka rabljen je jedan od oblika armenskoga pisma - notrgir. Molitveni svitak načinjen je za Avetisa, a sastavljen je u Carigradu u veljači 1721. god. Takvi molitveni svitci ili izrezbarene daščice nazivani su pahpanak (od armenskoga 'čuvati; štititi') i rabili su se kao talisman od zloduha. U rukopisima pahpanak su rabili također kao prvi ili zadnji list za čuvanje cijeloga rukopisa. Nakon istraživanja podrijetla i sadržaja kolofona, sitnoslika i molitvenoga svitka kustos Slaven Perović je objavio podroban i vrstan ilustrirani katalog armenskih umjetnina u Muzeju Mimara.[2]
 
Povijest i sudbina pojedinih rukopisa i njihovih sitnoslika tijesno je povezana s tragičnom povijesti armenskoga naroda u razdobljima tuđinske vlasti. Sačuvane sitnoslike srednjovjekovnih armenskih rukopisa jesu živi spomenici umjetničke i duhovne etnokulture armenskoga naroda.
 
Literatura:
 
[1] Vaganjan G., Vaganjan V.: Vaagi (ot Vana i Vae) - arhetip obraza Jahve (o božestve vulkaničeskoj aktivnosti), poveznica
[2] Perović, Slaven: Zakarija Ahtamarci: Euzebijevo pismo i kanonske tablice i armenski molitveni svitak pahpanak ili hmail iz Muzeja Mimara, Zagreb: Muzej Mimara, 2008., 36. str.
Ovom prigodom zahvaljujemo kustosu Slavenu Peroviću na katologu i lijepim fotografijama armenskih umjetnina koje se čuvaju u Muzeju Mimara.
 

Artur Bagdasarov, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/25086-a-bagdasarov-armenske-umjetnine-u-muzeju-mimara.html#disqus_thread

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1735 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević