U Hrvatskoj lustracija permanentno teče od svibnja 1945.

Kod Hasanbegovića radi se o klasičnoj protuhrvatskoj lustraciji idealno tipskog oblika po kojoj zbog kape leti glava

Mislim, pače sam siguran, kako ovdašnji pučani ne znaju što je to „lustracija“ u suvremenom značenju, kamo li što bi i kako bi izgledala zamišljena. Nemam pojma ni sam, a znam kako ni zastupnici u Hrvatskom saboru, dvotrećinska većina, također to zapravo ne znaju. Oni s „lijeva“ pred tim pojmom drhte, jer im je u glavama, a nekima sigurno i u genima, metoda „lustracije“ poznatija kao totalni revolucionarni obračun: klasni, vjerski, nacionalni, ideološki, rasni… i razne kombinacije terora, te kao obračun „na ljevici“ u partijama i oko njih, poznatiji kao „čistka: od boljševičke, preko kominternovskih u sekcijama, čistka za Građanskog rata u Španjolskoj, do ovdašnjih, golootočke i čistke proljećara iz 1971., primjerice. Jedna od krvavih „lustracija“ famozna je deustašizacija koja je trajala u miru – od svibnja 1945. do konca osamdesetih na tri načina: približno, trećina „ustaša“ je pobijena, trećina protjerana, a trećina se pokorila – bilo šutnjom, bilo „obraćenjem“. Bješe toliko krvava i sveobuhvatna da ju se mirne duše može označiti i dekroatizacijom. Zar bismo se trebali lagati pa ne uvidjeti i ustvrditi kako je srpska agresija bila zadnji pokušaj „deustašizacije“ Hrvatske i šutjeti o tom činu „lustracije“.

Komunisti su u svijetu lustrirali preko 100 milijuna potencijalnih protivnika

Domovinski rat ju je, uz ogromne žrtve, stradanja, ali hrabrost branitelja i podršku naroda spriječio. Ponadali smo se – zauvijek, nada još uvijek tinja. No kako nije prošla ta tvrda, ratna „lustracija“, krenulo se s postratnim „mekim lustracijama“ po istom tragu. One su bile, i još uvijek se provode, ponajprije virtualno medijsko-politički, ali i u realnom svijetu. Intenzivno od dvijetisućite. Provođena je prvenstveno kao unižavanje Domovinskog rata (potragom za  braniteljima-zločincima, tezama o građanskom ratu, ravnoteže krivnje i dr.). Zatim stigmatizacijom branitelja, a sve zajedno pod krinkom  detuđmanizacije, izvana i iznutra. Glavni unutarnji simbolički vrhovni lustrator-detuđmanizator bio je pjevač-zijevač ustaških pjesama-zijevanja – Stipa Mesić. Najprije je napravio „propuh“ u Tuđmanovom arhivu, što je čista veleizdaja, a zatim je potjerao i aktivne službe njegove generale – spomenut ću samo toliko. Ivica Račan je nastavio po istom tragu na nižim razinama, pripomogao Dražen Budiša, kojega je Račan također – lustrirao. Mediji su nastavili beskonačnu stigmatizaciju branitelja (pijanci, neotesanci, neradnici, gutači proračuna, lažni invalidi, lažni branitelji, samoubojice…). Sanader i Kosorica važni su detuđnanizatori, malo mekši, ali možda čak i učinkovitiji. Značajna metoda lustracije bio je i „registar“ branitelja, ma što tko o njemu mislio. Usput, objavljen je i prije neslužbeno, nikad otkriven krivac – za vrijeme Ive Josipovića i njegova savjetnika Freda.

Klasičnom, za Hrvatsku, lustracijom-deustašizacijom novom bavio se i Ivo Josipović, poznati autor teze o još živoj „ustaškoj zmiji“ koju je iz šešira istresao pred zastupnicima Knesseta. Poklič lustracije koju je provodio SDP je „Mi ili oni“. Mogao bih navesti još niz istih ili sličnih lustracija. Neke su u tijeku kao lustracija  ministra Zlatka Hasanbegovića, nesuđenog ministra Mije Crnoje, kandidata za ministra Milijana Brkića… Kod ministra Hasanbegovića opet se radi o klasičnoj protuhrvatskoj lustraciji idealno tipskog oblika po kojoj zbog kape leti glava. (Stazić: „Nije važna kapa nego ono ispod kape!“).

Najvažniji akteri navedenih lustracija poslije dvijetisućite su mediji – njihova uloga i je i danas potpuno ista. Koliko je važna i utjecajna pokazuju na tri slučaja „lustracije“ njihovih. Izostankom njihove podrške „lustriran“ je Ivo Josipović  do nevjerojatne razine, skoro do nule, jednako primjerice kao i Mirela Holy, prije nje Nikica Gabrić, a prije svih njih Dražen Budiša. Sve navedene i one nenavedene  lustracije teku i mogu teći – samo one koje su tek spomenute ne mogu. Oni koji su navodno s „desna“ govoreći o lustraciji prijete ustvari s praznom puškom. Nemaju zasad niti jedno sredstvo lustracije, skoro, niti jedan medij, na državnoj razini ustvari niti jedan. Oni o lustraciji ne smiju ni zinuti, niti imaju gdje. Toliko su lustrirani. Mnogi pak obični ljudi lustraciju bi mogli povezati s „lusterom“, ugradnjom ili paljenjem i osvjetljenjem „lustera“ pri čemu ni sami ne znaju koliko  su u pravu. Osvjetljenje činjenica kako bi se one pokazale u stvarnosti i u svojoj punoj tami, pod punim svjetlom, recimo u Hudoj jami, jedini je put. Istina oslobađa, a za slobodu je nužno lustrirati stare i aktivne lustratore.    

Mato Dretvić Filakov