Zašto su potrebni alatničari?

Riječ zanatlija na starom hrvatskom glasi – zanatnik

 

 

Hrvatski tipkaroši su ugroženi, trebaju tipke. Tipke se proizvode u kalupima, općenitije alatima. Hrvatska država ne potiče učenje alatničarskoga zanata. Međutim u svijetu su svjesni da osim digitalnog, za sada postoji i realni svijet. Uključivo alate. Pa slave Dan proizvodnje.

ZANATNIK

Tko su tipkaroši? To su pripadnici Z(zombi) generacije koja polako ulazi u svijet rada (Zg-magazin, 20. rujna 2016.). Njezini pripadnici rođeni su od 1996. prema sadašnjosti. Koja ne može bez tipaka, bile one fizičke ili na zaslonu. Sredstava djelovanja te generacije su prvenstveno sve pametniji mobiteli i računala. Za sada još uvijek velikoserijski proizvodi realnog svijeta. Pretežna načinjeni od plastike. Dakle u kalupima.

 

Nepotrebni alatničari

 

Svojedobna čelnica hrvatskih sindikata bila je izvrsna proročica. Još 1998. predvidjela je izumiranje alatničara. Kao nepotrebnog zanata. Tijekom ovogodišnjeg upisa u strukovne škole pisalo je da je taj zanat upisao jedan učenik. A kako će i upisati kada je sve manje proizvodnih linija u kojima su potrebni najraznovrsniji alati. Od onih za lim, plastiku, keramiku do onih za kekse ili lijekove. Da se objasni zašto su potrebni alatničari, evo kratkog opisa područja njihova suvremenog rada

(Od alatničara do profesora emeritusa (www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=105).

Što je osnovni zadatak suvremenog alatničara? Sastaviti u funkcionalnu cjelinu dijelove koje su za njega načinili drugi. Alatničara se ne tiče kako su oni proizvedeni. Njemu je važno da ih sastavi u cjelinu koja funkcionira. On je montažer proizvoda koji se u najširem smislu naziva alat. To mu je zadatak. I na toj cjelini on ostavlja svoj DNK.

 

Deficitarna zanimanja

 

Ako su alati središnji element proizvodne linije, začuđuje zašto nisu na popisu za odobravanje potpora za stipendiranje učenika koji se u školskoj godini 2016./2017. u srednjim školama obrazuju u zanimanjima u sustavu vezanih obrta po jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO), koja su određena kao deficitarna. To su zanimanja: autolakirer, autolimar, automehatroničar, bravar, dimnjačar, elektroinstalater, fasader, galanterist, instalater grijanja i klimatizacije, instalater kućnih instalacija, konobar, krojač, krovopokrivač, kuhar, mesar, pekar, plinoinstalater, slastičar, stolar, tesar i vodoinstalater.

 

Ovdje se govori o zanimanjima. A gdje su zvanja? Ta izočnost razlikovnosti rezultat je što se iz ideoloških razloga ne razlikuje zvanje i zanimanje. Svima je poznat niz riječi: šegrt, kalfa i majstor. Teže je s hrvatskim nazivima. Kako sam izučio alatničarski zanat, nedavno sam održao predavanje na 25. danima Frane Petrića u Cresu. Za razlikovnost između zvanja i zanimanja iskorištena je sustavnosna teorija, jedna od najmoćnijih istraživačkih metoda.

 

Razlikovnost između zvanja i zanimanja

 

Ova analiza potaknuta je činjenicom da sam izgubio alatničarski identitet. Davno, 22. kolovoza 1951. ušao sam nekoliko minuta prije 6 sati u Tvornicu računskih strojeva. I počeo učiti alatničarski zanat. Zanat je vještina pravljenja proizvoda (tvorevina i usluga). Za pravljenje proizvoda potrebno je specijalističko znanje koje se stječe naukovanjem (nj. Lehre). Osoba koja uči propisanu vještinu je naučnik (M. Krleža) ili šegrt (I. Brlić-Mažuranić). Osoba koja je završila propisano naukovanje je zanatnik. Riječ je starijeg podrijetla i susreće se u Bibliji, te kod Šuleka i više autora u 19. stoljeću. Naziv zanatnik potvrđen je i u rječniku Razvojne agencija Zagreb. U nadsustavu hrvatskog jezika kojeg čine: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski postoji riječ zanatlija. Koja je zasmetala devedesetih godina puristima. Prema mojim saznanjima riječ zanat je orijentalizam, perzijskog podrijetla. Treba shvatiti da se zanat uči u zanatskim školama.

 

Jezični puristi umjesto da zamijene riječ zanatlija sa starom hrvatskom riječju zanatnik, zamijenili su s riječju obrtnik i načinili katastrofalnu pogrješku. Obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa Zakonom, od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Postoje tri vrste obrta:  slobodni obrti (nije potrebna osposobljenost), vezani obrti za koje se kao uvjet za obavljanje traži stručna osposobljenost ili majstorski ispit i povlašteni obrti koje obrtnik ili trgovačko društvo smije obavljati samo na temelju povlastice. Obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. Treba uvesti obrtničke, posebni oblik poduzetničkih škola.

 

Iz navedenog proizlazi, kada se ubrza nikada zaustavljena, Cjelovita kurikulna reforma da strukovno obrazovanje treba obrazovati i odgajati zanatnike: pomoćnike majstora (kalfe) i majstore, od kojih će neki jednog dana biti obrtnici. Treba uvesti i obrtničke škole, koje će pružati znanja za vođenje obrta.

 

Kada sam u siječnju 1954. položio alatničarski ispit postao sam kalfom, dakle pomoćnikom majstora. Nikada nisam postao majstorom, a posebno ne obrtnikom. Vrlo mlad sam shvatio da to nije posao za mene. Međutim postao sam alatničarskim znanstvenikom – sintezologom. Koji mnoga znanja iz najrazličitijih područja sastavlja u novu cjelinu. Primjer je predavanje (Tro)jedinstvo informacije, energije i materije. Koje ću održati na skupu energetičara krajem listopada u Opatiji.

 

I drugima nedostaju alatničari

 

Vrsna novinarka, C. Goldsberry koja piše u SAD o plastici ovako je komentirala izočnost sekcije za kalupe na najvećom svjetskom skupu plastičara (ANTEC, 2016.). Zbog sve manje stručnjaka koji se bave kalupima i koji žele i smiju to znanje prenijeti drugima, kalupi su bili dio sekcijâ za injekcijsko prešanje. Pa, zapravo, napisala je autorica, kalupi su potrebni i za injekcijsko prešanje. Komentirao sam njezino objašnjenje. Mi smo još 1986. u Društvu za plastiku i gumu organizirali savjetovanje Kalup je središnji element proizvodne linije. A prvi skup kojeg smo organizirali 1969. bio je o konstrukciji i izradbi kalupa a predavalo je 11 predavača. Njih 9 iz hrvatskih alatnica, jedan je bio na prijelazu iz industrije na fakultet. Samo jedan bio je s fakulteta. Danas nezamislivo.

 

Kada sam poslao sliku alatničarske diplome koju je primio moj otac pred 100 godina u Beču (tada se zvalo bravar za alate), jedan veliki praktičar iz SAD mi je napisao. »Kada bi davali tako lijepe diplome, možda bi i u SAD-u htjeli učiti za alatničara.«

Svjedodžba o položenom alatničarskom ispitu Julija Čatića 1916. godine

(Izvor slike: E. Felbinger: Alate sam stvarao gledajući, Polimeri, 2/81)

 

I najrazvijenije zemlje sve više shvaćaju da se ne jede informacije ili pod njima spava. Da nam je potreban i realni svijet u kojem alatničarstvo ima važno mjesto. Makar ga sve učestalije dijeli s 3D-tiskanjem. Zato će se završiti tekst opisom Dana proizvodnje koji će se ove godine u SAD, održati 7. listopada.

 

Dan proizvodnje

 

Don Loepp je u povodu Dana proizvodnje napisao. »To je prilika da se proizvodna poduzeća povežu s lokalnim zajednicama i mladim ljudima. Da im rastumače. Suvremena proizvodnja nije crna i prljava te će nestati«. Pozvana su poduzeća koja se bave proizvodnjom plastičnih dijelova da predlože što treba kazati mladim ljudima kako bi se odlučili za odgovarajuće zanate. Među kojima alatničarima pripada osobito važno mjesto. Istina, ne i u Hrvatskoj.

 

Prof. emer. Igor Čatić