Amerikancima je dosta Bliskoga istoka

Velika geopolitička igra: 6 ključnih interesa SAD-a na Bliskom istoku

 

 

Bliski istok je regija koja je jedinstvena u svijetu po svojim prirodnim ljepotama i bogatstvima, etničkoj i religijskoj raznolikosti te strateškim položajem između Zapada i Istoka. Radi se o svojevrsnom čvorištu između Europe, Azije i Afrike. Bliski istok je uz svoje blagodati tijekom cijele povijesti i kontinuirano krizno žarište. Tu se carstva ili stvaraju ili propadaju. Zbog svojeg položaja i resursa, velike sile nastoje nametnuti svoje interese i utjecaje na Bliskom istoku od antičkog doba do danas.

Bliski istok je u fokusu interesa vanjske politike Sjedinjenih Država od kraja Prvog svjetskog rata, ali tek nakon 1945. javlja se detaljniji interes američkih policymakera za regiju koja će postati presudno bitna u Hladnom ratu. Tijekom 1970-ih zbog naftnog embarga arapskih država, Bliski istok postaje vjerojatno najvažniji dio svijeta u američkoj vanjskoj politici i tako je ostao sve do sad. Postavlja se pitanje zašto je regija toliko vitalno važna Amerikancima? Postoji šest značajnih interesa koji objašnjavaju američku opsjednutost Bliskim istokom.

 

Osiguranje slobodnog protoka nafte predstavlja najstalniji i najvažniji ključni interes SAD-a na Bliskom istoku. Nakon Jomkipurskog rata i posljedičnog arapskog naftnog embarga 1973. rekordno visoke cijene nafte doprinijele su recesiji u SAD-u sljedeće godine. Otada Amerikanci nastoje ostvariti otvoren pristup na bliskoistočnu naftu za sebe i svoje europske i japanske saveznike. Države u regiji a posebice Zaljevske monarhije (2015. proizvodile su skoro 30% svjetske nafte), puno više izvoze nafte nego što konzumiraju. Američki uvoz nafte s Bliskog istoka čini oko 20-ak posto ukupnog uvoza.

 

Moguće je da će u relativno bliskoj budućnosti bliskoistočna nafta imati manju važnost za američke i svjetske energetske interese. I Republikanci i Demokrati u više navrata naglašavali su važnost postizanja američke energetske neovisnosti te je Obamina administracija uvela mjere koje smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog istoka. Zbog korištenja i crpljenja nafte u SAD-u i drugim zapadnim državama poput Kanade, očekuje se pad američkog uvoza nafte s Bliskog istoka za oko 50% do 2035. Posebice se očekuje znatan porast domaće američke proizvodnje nafte. No zbog rapidnog rasta Kine i Indije teško će porast proizvodnje nafte moći zadovoljiti sve veće potrebe na svjetskoj razini. S druge, strane većinu udjela porasta proizvodnje nafte u OPEC-u činit će upravo Zaljevske države. Prema predviđanjima američke vlade, tržišni udio zaljevske nafte u OPEC-ovom udjelu porast će na 70 % do 2040.

 

Naravno da je Amerikancima cilj osigurati slobodan pristup nafti u cijeloj regiji gdje je to moguće, međutim eventualni prekid dovoda nafte iz neke države ne bi bilo toliko dramatičan koliko se misli jer bi se našla nova nalazišta nafte, a transportne rute se mogu prilagoditi nestanku nafte s jednog područja. Ipak je Hormuški tjesnac jedina ključna točka koju je nemoguće zamijeniti: 33 % ukupnog transporta nafte morem i skoro 20% ukupne trgovine nafte prolazi tjesnacem. Prekid prijevoza nafte Hormuškim tjesnacem odsjekao bi preko 80 % izvoza nafte Zaljevskih država, uzrokovao nagli skok cijena nafte kao i skok cijena transporta. Druga nalazišta ne bi mogla nadomjestiti toliki gubitak. Tjesnac bi mogao zablokirati ili Iran, UAE, Oman ili neka teroristička organizacija. Stoga bi Americi bilo pametno da ne poremeti odnose s Iranom do točke usijanja.

 

Sprječavanje širenja nuklearnog naoružanja predstavlja često kazani ali uistinu vitalan američki interes na Bliskom istoku. Zašto? Amerika nastoji spriječiti da bilo koja država stekne dovoljno snage da prijeti američkim naftnim interesima. Uz to, ovaj interes direktno je vezan za sigurnost Izraela i mišljenje da je razvoj nuklearnog oružja velika opasnost. Iako neki smatraju da posjedovanje nuklearnih oružja tjera vođe tih država da budu oprezniji, drugi smatraju da se tako šire rizici svjesne ili slučajne uporabe nuklearnih naprava. SAD ne smatra izraelska nuklearna oružja prijetnjom jer je riječ o bliskim saveznicima, a osim toga Izraelci su pokazali da su se tijekom rata 1973. suzdržali od korištenja nuklearnog naoružanja.

 

Budući da su Amerikanci uspjeli natjerati Libiju 2003. da odustane od svog nuklearnog programa a Izraelci raketirali sirijski nuklearni reaktor 2007. te je budući rat spriječio razvoj sirijske nuklearizacije, danas najveći rizik od nuklearne proliferacije dolazi od strane Irana. 2015. potpisan je sporazum šest država s Iranom oko zamrzavanja iranskog nuklearnog programa u zamjenu za skidanje sankcija. Budući da je upitna budućnost sporazuma postoji mogućnost da će Iran nastaviti s razvojem i unapređivanjem svojeg programa. Iako je teško vjerojatno da bi nuklearno sposobni Iran koristio svoje nuklearne naprave, takav Iran bi postao samopouzdaniji te bi bio otporniji na prijetnje susjeda konvencionalnim naoružanjem. Susjedi poput Saudijske Arabije i Izraela bi bili suzdržaniji, i ono najvažnije, američki interesi bi postali suzdržaniji odnosno ograničeni. Amerikanci bi morali tolerirati interese Irana a i moglo bi doći do toga da i druge države u regiji krenu nuklearnim putem.

 

Sigurnost Izraela je značajno bitan američki interes. Dvije države imaju itekako bliske odnose od 1960-ih. Savezništvo se temelji na tri stupa: sigurnosti, zajedničkim vrijednostima i domaćoj potpori. SAD i Izrael dijelili su i dijele zajedničke neprijatelje: od antiamerički raspoloženih režima Nasserovog Egipta i Saddamovog Iraka do Irana i različitih terorističkih grupa. Zagovornici saveza ističu privrženost Izraela demokratskim vrednotama u moru autoritarnih režima u regiji. Za razliku od arapskih država, mišljenje običnih građana u Izraelu je pozitivno orijentirano prema SAD-u. Isto je s druge strane. Jedno istraživanje američkog javnog mnijenja 2015. je pokazalo da 70% Amerikanaca ima pozitivne stavove o Izraelu. Posebnu potporu Izraelu daje židovska zajednica i bijeli evangelički protestanti. Premda je točno da savez s Izraelom doprinosi neprijateljstvu Amerike s drugim akterima u regiji, ti animoziteti događali bi se neovisno o Izraelu. Npr. neslaganja s Iranom, bijes Arapa zbog američke vojne nazočnosti u regiji, itd. Danas Izraelu realno nitko ne prijeti a jedinu stvarnu prijetnju predstavljaju skupine kao što su Hezbollah i Hamas. Ipak, savez Washingtona i Tel Aviva ostaje čvrst. 

 

Borba protiv terorizma nakon 11. rujna 2001. postala je prvoklasni interes SAD-a. Organizacije poput Al-Kaide i ISIL najopasnije su. Američki Rat protiv terora doveo je do toga da SAD natjera svoje bliskoistočne saveznike da penetriraju u terorističke mreže u svojim zemljama. I Bush i Obama su često vršili pritisak na Saudijce da onemoguće terorističko djelovanje (financiranje i obučavanje) u njihovoj zemlji. Amerikanci lansiraju antiterorističke kampanje jer su teroristi izravna prijetnja Americi i drugim NATO saveznicima. Osim toga, Al-Kaida i ISIL na dugi rok smetaju SAD-u jer aktivno sudjeluju u ratovima i pobunama u zemljama diljem regije kao što su Sirija, Irak, Jemen, Alžir. Točnije, radikalni islamistički borci bore se protiv prozapadno orijentiranih islamista i tako ometaju američke interese. Nakon boravka u kriznim žarištima Bliskog istoka, dio islamista se vraća svojim domovima na zapadu i tako predstavlja prijetnju u svojim državama uključujući SAD.

 

Jedan od glavnih američkih interesa u svijetu je širenje demokracije. No desetljećima Amerikanci su se odnosili prema Bliskom istoku kao mjestu gdje se demokracija ne treba izvoziti. To se promijenilo nakon 11. rujna. U Afganistan i Irak je demokracija izvožena vojnom čizmom. No uspjesi Hezbollaha i Hamasa na izborima u Libanonu i Gazi pokazali su Amerikancima da malo ohlade što se tiče trubljenja o demokraciji. Međutim, izbijanje Arapskog proljeća otvorilo je nove mogućnosti za nametanje demokracije kao poželjnog ishoda u svrgavanju antiameričkih režima Gaddafija, Assada i ostalih. Amerikanci forsiraju demokraciju na Bliskom istoku zato što su godinama imali sukobe s tamošnjim autoritarnim režimima iako su i svi takvima surađivali i surađuju. Promoviranjem demokracije Amerikanci žele iskoristiti težnje Arapa za liberalizacijom i većom slobodom iako kad se diktatori smijene demokratske vladavine ne moraju biti nužno proameričke. Dobri primjeri su Libija i Jemen. Usprkos zastojima, i u budućnosti je za očekivati da će promoviranje i izvoz demokracije diljem regije biti važan američki prioritet.

 

I možda najvažniji razlog američkog fokusa na Bliski istok jest geostrateški položaj regije. Zbog svojeg položaja između Europe, Afrike i Azije dugo stoljeća regija je bila kamen spoticanja i sukoba između velikih sila Najjednostavnije, SAD želi pošto poto staviti regiju u svoju zonu utjecaja kako bi zadržao status najmoćnije svjetske sile. Tu postoje prijetnje. Najveći geopolitički rivali SAD-u na Bliskom istoku su Rusija i Kina. Obje mogu potkopati interese i utjecaj Sjedinjenih Država. Rusija predstavlja opasnost zbog svoje političke i vojne moći i zato što Bliski istok predstavlja svojevrsno rusko dvorište. Sirija, Iran i Turska su glavni ruski saveznici u regiji zajedno sa sve boljim odnosima s Izraelom. Vojni angažman Rusije povećava mogućnost vojnog okršaja s američkim trupama. Kineski interesi su prvenstveno ekonomskog karaktera. U interesu Pekinga je slobodan protok nafte i plina, resursa koji su ključni za održavanje ekonomskog rasta Kine. Kina polovicu svojih potreba za naftom zadovoljava trgovinom s Bliskim istokom te Arape opskrbljuje izvozom oružja. Duboki antiamerikanizam može oslabiti poziciju SAD-a na Bliskom istoku. Mirotvorni angažman američke vojske ostaje izuzetno nepopularan među lokalnim stanovništvom dok je stanje nešto bolje kod američke vojne uloge u cijeloj regiji. Radikalne sunitske i šijitske skupine spremne su napasti svoje vlade zbog bilo kakve suradnje sa SAD-om.

 

Velik izazov Amerikancima na Bliskom istoku čine i vlastiti građani. Nakon 15-ak godina intenzivnog angažmana SAD-a na Bliskom istoku, obični američki građani postali su iscrpljeni Bliskim istokom i pozivima za borbu protiv terorizma i demokratizacijom. Jedno istraživanje je pokazalo da je oko 50 % američkih ispitanika 2011. smatralo da je ključni motiv i razlog izbijanja Arapskog proljeća traženje slobode da bi se ta brojka snizila na samo 15% na kraju 2012. U kontrastu, broj Amerikanaca koji smatra da su ustanci posljedica djelovanja islamističkih skupina se više nego udvostručio na 38% u istom razdoblju. Unatoč usponima i padovima, Bliski istok će i u budućnosti ostati područje vitalnih nacionalnih interesa Washingtona.

 

Izvori:

 

https://www.tobinproject.org/sites/tobinproject.org/files/assets/Byman%20&%20Moller%20-%20The%20United%20States%20and%20the%20Middle%20East_0.pdf

https://www.thoughtco.com/us-and-middle-east-since-1945-2353681

http://www.washingtoninstitute.org/policy-analysis/view/the-united-states-needs-a-middle-east-strategy

https://www.huffingtonpost.com/entry/time-to-ask-whether-the-m_b_14113102.html

http://www.mei.edu/content/article/yes-middle-east-matters-us

https://chomsky.info/20100525/

 

Matija Šerić