Hrvatski Fokus

Neka političari napokon prestanu lagati

 
 
“Nema više političkih giganata”, rekla je između ostaloga u jednoj emisiji na TV-u bivša predsjednic Hrvatske Jadranka Kosor. Istina giganata nema, ali ima poštenih, obrazovanih, pametnih i sposobnih ljudi, u svakoj političkoj stranci i među nezavisnima, koji bi željeli učiniti nešto dobro, nužno potrebno za državu i svakog pojedinca. Nažalost, nema ih dovoljno i nisu u mogućnosti izaći na površinu, suprotstaviti se onima u vlasti koji su sami sebi cilj i svrha, od početka svojeg političkog djelovanja, uspona, dolaska na vlast i grčevite borbe za ostanak i opstanak na vlasti i pri vlasti. Svakodnevno smo svjedoci takve borbe u obliku principijelnih i neprincipijelnih koalicija, predizbornih i izbornih, podmetanja, pljuvanja, prepucavanja, različitih spinova, PR uradaka, alternativnih činjenica i fake newsa (medijskoja smeća).  
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/05/girl.png
Osamostaljivanjem, usustavljivanjem, međunarodnim priznanjem, vještom strategijom i hrabrom obranom okupiranog teritorija, uspostavom cjelovitosti Hrvatske, ulaskom u međunarodne asocijacije i EU, zajedništvom, strjemljenjem k demokraciji, pravnoj jednakosti, jednakim mogućnostima svakog pojedinca, vjerovanjem u sebe, potencijale zemlje i onima koji tom zemljom upravljaju, stvarao se ponos i nastao osmijeh na mnogim licima žitelja Lijepe naše. U godinama iza nas, osmijeh i ponos malo pomalo su se topili i nestajali u mnogih građana, od istoka do zapada, od juga do sjevera, u svim dijelovima naše države, naročito u onima iz kojih su se mladi obrazovani ljudi počeli u velikom broju iseljavati. Multidisciplinarna istraživanja i analize pokazuju i potvrđuju hipotezu da se mladi ljudi, najviše stručnjaci i eksperti iseljavaju, jer nisu zadovoljni politikom, bez obzira koja je politička opcija na vlasti. Manje više svi političari postaju jedni drugima nalik, političke stranke s dijametralno suprotnih polova, postaju sve sličnije. Ponekad ne znaš tko je pozicija, a tko opozicija. Osobni, privatni, čisto utilitarni interesi i ciljevi su u pitanju, kod većine, naročito kod  stranačkih “prebjega” i nekih “manjinaca”. Od silnih nerealnih i realnih obećanja u svim kampanjama, malo je toga realizirano, odnosno za malo toga se pokazuje volja kad se dođe na vlast. Prevladava strah od gubljenja glasova birača, te se poduzimaju razne popularne akcije i mjere, što je ustvari puko varanje, zavaravanje, samozavaravanje, zamgljivanje i puštanje dimnih signala, s brijega na brijeg. Međutim, taj dim što je svaki dan sve crniji i otrovniji, širi se na sve strane, do mora i gora, u doline i na planine, truje narod i prisiljava ga da napušta djedovska ognjišta, prodaje imovinu u bescijenje i odlazi u tuđinu, tražeći bolji život, za sebe i svoju djecu. Uzalud smo obnavljali ratom porušene kuće, zgarišta, njive zarasle u korov, vinograde pretvorene u šikaru, opustošene okućnice i čistili zagađene rijeke i potoke, u koje su se vratile rijetke i jedinstvene vrste riba i rakova. Nitko to naše bogatstvo ne će paliti i rušiti. Samo od sebe i od pustoši oko sebe, u kojoj nema čovjeka će uskoro propasti. Bez paljena postat ćemo “spaljena” zemlja, prazna i pusta.
 
Ne treba tražiti posebne krivce za to. Krivi smo svi mi, naše fatalističko ponašanje, opća apatija, nacionalna depresija i “baš me briga politika”, što se pokazuje ne zainteresiranošću, ne iskazivanjem potreba (primarnih i sekundarnih), pomanjkanjem svijesti homo politicusa, bez ikakve intrizične motivacije i prihvaćanju svega što nam se nameće od domaćih i stranih Gazda. Znakovitom šutnjom, neizlaskom na izbore, političkoj i društvenoj neaktivnosti, bježanju od građanske odgovornosti i općom letargijom dopuštamo da istaknuti pojedinci, osrednnih sposobnosti, arivističkih namjera, velikih apetita, puni oholosti, nabildanog egoizma nezajažljive potrebe za materijalnim bogatstvom i moći, provode svoju volju, nad pojedincima, skupinama, narodom i državom, u koje se  svojom čašću godinama zaklinju. Kaj god!
 
Kad smo već kod zaklinjanja i prisega, ima nešto čudno u tome. Neki “državnici” su namjerno ili nenamjerno ispuštali neke ustavom propisane riječi prisege, a drugi su pak dodavali neke nove, po svojem nahođenju. Time kao i u mnogo čemu drugome sustavno i definitivno smo pokazali i dokazali da su nama ustav i zakoni mrtvo slovo na papiru, mudro napisano i usustavljeno tako da najviše odgovara državotvornoj stranci, poput izbornog zakona, gdje se jedna izborna jedinica prostire od Sigeta u Novom Zagrebu do Novog Vinodolskog. Sve su vlade obećavale kako će se napraviti reforma izbornog zakona, što je nužna potreba za promjene ostalih zakona. Od svega toga ništa, baš kao i od ostalih reformi. Ta pismena i nužno potrebna pravila za ustrojstvo i postojanje pravne države vrijede samo za one na kojima vlast trenira strogoću.
 
Love se, privode, zatvaraju i kažnjavaju mali lopovi, sitni šverceri s Hrelića, kokošari, starice koje prodaju povrće i cvijeće sa svoje okućnice, na klupama pojedinih kvartova novog Zagreba, žene što uz autocestu prodaju sir, vrganje, med, prostitutke s kolodvora i ispred motela na periferiji, dok “velike ribe” svih mogućih profila, kad su uhvaćene s rukama u pekmezu, nekim čudom nisu osuđene, jer se dogodio propust u cijeloj proceduri od uhićenja do izricanje presude, koja je bila evidentna. Stvar ide iz početka i često ode u zastaru ili se stručno konstatira nakon duljevremenske pauze, kad se sve već zaboravi, da je optužnica bila neutemeljena i da su dokazi nepotpuni. To je totalno podcjenjivanje naroda. Nismo mi amorfna masa, koju će se oblikovati po potrebi, lagati joj, varati je, obmanjivati i žedne veslati preko vode.
 
Puno se toga lošeg, negativnog, krivog, kaznenog, neprimjerenog, prljavog, nazadnog, dogmatskog, nedemokratskog, pragmatičnog, nedomoljubnog, antihrvatskog, grabežljivog, nevjerodostojnog i sramotnog godinama nakupilo. Uglavnom se sve to guralo pod tepih. Prijeti nam eksplozija i implozija od nagomilanog fizičkog i društvenog smeća, u svim područjima i segmentima na svim razinama. Svjesni su toga neki državni dužnosnici, baš kao i svoje nemoći da nešto dobro i pozitivno naprave, te si spremaju odstupnicu na drugim odredištima i na međunarodnim funkcijama. takvih je malo. Ništa bitno se ne će dogoditi njihovim odlaskom. Ovdje će se “stvoriti” neki novi lideri, sasvim svejedno na kojem polu ili u centru. Zapravo takve podjele više nema i bude sve manje moguća.
 
Vraćamo se pomalo k jednoumlju, što je ustvari nemoguće. Međutim, da se to ipak dogodi, nestat će platforma za političko prepucavanje. Signali s brda ne će imati nikakvu svrhu niti težinu. Mogli bi formirati kolektivno tijelo za upravljanje državom, u kojem bi bili svi oni u koje su sumnjalo za neka nezakonita djela, prijevare i pronevjere, a oni su proglašeni nevinima. Ne bi ih trebali tražiti, jer takvi već postoje na liderskim mjestima i direktno ili indirektno vladaju narodom, koji misli da konzumira demokraciju i državom koja slovi kao samostalna, neovisna i demokratska. To su uglavnom kadrovi iz bivše države, koji su tamo stasali, odgajali se, brzopotezno obrazovali i kalili za jednoumlje, bratstvo, jedinstvo i partijsko zajedništvo, gdje sinergijom svladavaju sve ugroze, naročito unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Njihovo djelovanje, odgoj i politička edukacija se vidi, čuje i osjeća u nekih, relativno mladih kadrova, osoba koje ne bi trebale imati nikakvih repova iz prošlosti, nikakvih predrasuda i “špranci” ponašanja, odlučivanja i vladanja. Te i takve osobe se osjećaju dužne  svojim mentorima i Pigmalionima, te sprovode njihovu politku, bez obzira na potrebe društva i pojedinca 2018. godine, što se najbolje vidi u vrludanju, čestom mijenjanju odluka, stavova i djelovanja, a očituje se neučinkovitom, površnom, neprincipijelnom, osobnom utilitarnom politkom, koja svađa, dijeli, osiromašuje i unesrećuje cijeli hrvatski narod.
 
Kad će tome već jednom doći kraj? Kad će prestati ovo mrcvarenje? Kad će se vratiti osmijeh na lica djece, mladih? Onda kad njihovi roditelji ne će brinuti kako se od mizerne plaće do plaće prehraniti, kako opstati i kako ne otići. Ne nazire se početak takvog početka. Za to nam ne trebaju nikakvi giganti, pa niti politički. Najprije bi trebali prestati lagati, na svim razinama, na svim mjestima i funkcijama, od djeteta u vrtiću do predsjednika države i vlade.
 
Ne moramo se voljeti, ali pokušajmo se prestati mrziti, biti ljubomorni i jalni jedni na druge. Zaboravimo tko je kome, kada i gdje napakostio, tko je koga ismijavao, tko je kome podmetnuo nogu, tko je koga preskočio, tko je koga ostavio, tko je bio, je ili bude negdje glavni. Umjesto toga budimo odgovorni, svaki na svojem random mjestu i u svojem domu. Stvorimo pozitivno, humano, motivacijsko, integracijsko i inkluzivno okružje, u koje će ljudi htjeti dolaziti, u njemu živjeti, stvarati i relizirati se, dolaziti, u kojem ća se djeca rađati, bez ikakvih materijalnih poticaja, u kojem će jedni poštovati, uvažavati i cijeniti druge, pomagati se i veseliti se sreći i uspjehu drugoga i drukčijega, brata, susjeda, prijatelja, druga i kolege.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Nije trebalo niti smjelo zatvoriti Hrvatsku

HF

Antifašisti, pogledajte film o Hudoj Jami

HF

Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

HF

Birači srpske nacionalnosti su povlašteni

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...