Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Ruske cijevi Hrvatske

Tito inzistirao na izgradnju cjevovoda od Soluna do Beograda

 
 
Sve je "počelo" 1968. godine, kada su britanske i talijanske tvrtke ponudile Jugoslaviji izgradnju cjevovoda od grčkog Soluna do Beograda. Preko makedonske prijestolnice Skoplja i srpskog NIS-a pa sve do glavnog grada Jugoslavije, praktično osmislite trasu zloglasnog kanala koji bi povezivao Dunav s Egejskim morem. Staze za posao bile su osigurane u oba smjera s mogućnošću obrnutog prometa, ali u osnovi je zadatak bio opskrba iračke, saudijske i kuvajtske nafte Jugoslavijom. Izvor opskrbe u Solunu postale su sirijske luke Tartus i Baniyas te u Libanonu Sidon i Tripoli. Terminali u tim lukama i naftovodi iz Iraka držani su mnogo prije.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/10/GAS44.jpg
Teško je podsjećati da se istočna Europa u Moskvi u to vrijeme smatrala svojevrsnim feudom sovjetske nafte i jasno je da Sovjetski Savez nije bio profitabilan nastup u regiji konkurentnih sirovina. Naročito iz Beograda naftovod je trebao biti poslan u Austriju, pa čak i u Mađarsku. Međutim, ova ideja do kraja 1970-ih zapravo je "blokirala" sovjetsko-talijanski projekt, utjelovljen u transformatskom cjevovodu "Druzhba – Adriya". Međutim, odvratiti jugoslavenskog vođu Titu od primamljive arterije Solun – Beograd nije uspio: do proljeća 1972. godine to je stupilo na snagu. Zapravo je to bio odgovor Beogradu na odbijanje SSSR-a da postavi zloglasni cjevovod "Druzhba" kroz Jugoslaviju do Austrije i Italije. Kao što znate, na kraju su te arterije izgrađene kroz Čehoslovačku i Mađarsku. To, međutim, nije spriječilo, na primjer, kasnije, 2002. godine, rekonstrukciju dionice cjevovoda Solun – Skoplje.
 
Podsjetimo da Beograd 1960. nije podržao sovjetski projekt TRANS-balkanskog cjevovoda: luka Varna – Sofija (Bugarska) – Gyueševo ​​- Skoplje (Makedonija) – luka Vlora (Albanija) za tranzit sovjetske nafte do Jadranskog mora i Mediterana i zaobilaze Bospor, Dardanele. Tito nikada nije napustio alternativne zalihe ugljikovodika, na primjer, iz Libije, iz susjedne Rumunjske, iz Nigerije, Venezuele i zemalja Bliskog istoka. Jugoslavenski čelnik očito nije želio potpunu ovisnost samo o sovjetskom izvozu "crnog zlata", pa je stoga odbacio projekt, već samo dajući klimu naftnoj ruti Solun – Beograd. Međutim, Moskva je reagirala vrlo brzo i ne manje značajno: veza mađarskog sektora naftovoda "Prijateljstvo" s jugoslavenskim lukama u ranim 70-ima. Vodstvo SFRJ, usprkos redovitim demonstracijama "potpune neovisnosti", nije se usudilo usprotiviti se sovjetsko-talijanskom projektu naftovoda "Druzhba – Adriya".
 
Talijani ucjenjivali lukom Trst
 
Jugoslavenska strana predložila je kao krajnje tranzitne točke luke Slovenija. Kopar – Hrvatska Omišalj i Zadar i Crna Gora, Bar i Ulcinj. Polaganje cijevi do Zadra ili do crnogorskih luka Beograd je predlagao da prođe kroz Srbiju ili Srbiju i Bosnu. Moskva bi politički i zemljopisno obećala kraći put: do hrvatske luke Omišalj na Jadranu.
Uz to, Moskva je promovirala izgradnju arterije kroz Hrvatsku: mađarsko-hrvatsku granicu – rafineriju Sisak – Omišalj. Karakteristično je da su projekt odmah podržali Talijani. Postojala je sovjetsko-talijanska verzija obnove mađarskog dijela "Prijateljstva" u talijanskoj luci Trst kroz Hrvatsku i Sloveniju. S tim u vezi, treba podsjetiti da je nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija nedvosmisleno polagala pravo na cijelu tršćansku regiju, Slovenci su to nazvali "Pokrainei". U Moskvi, međutim, nisu razmišljali podržati takve tvrdnje, ne želeći pretjeranu prisutnost Jugoslavije na Jadranu.
Na kraju je 65 posto teritorija sporne regije, zajedno s Trstom 1955. i konačno službeno talijanski, iako je u razdoblju od 1945. do 1954. postojao "Slobodni grad – Trst ". Razumijem zašto je maršal Tito bio snažno protiv opcije naftovoda do Trsta, smatrajući da je to novo poniženje Jugoslavije.
 
Moskva i Rim nisu postali pretjerano aktivni da pedaliraju takvom opcijom, a do 1976. već su izgrađeni i stupili su na snagu cjevovodi do hrvatske luke Omišalj. Kao rezultat toga, Hrvatska je postala važna tranzitna zemlja i primateljica ugljikovodika iz Sovjetskog Saveza, iako se tek početkom 90-ih godina sovjetska nafta počela pumpati u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu na štetu Hrvatske. Dakle, jedinstvene, zajedničke jugoslavenske zalihe nafte nisu bile na vidiku. Politički čimbenici, odnosno osvijetljeni pružajući jedinstvenu zemlju, te nafta i naftni derivati ​​prema odvojenim regijama. Najveća količina zaliha otišla je u Hrvatsku, ona je "opsjednuta" i svim pravima i preferencijama povezanim sa sovjetskim tranzitom sirove nafte preko teritorija SFRJ. Iako su hrvatske vlasti donijele početkom 80-ih, do 80 posto sovjetskih tantijema za tranzit ostalo je u Hrvatskoj, što je, naravno, ojačalo njegovu ekonomsku važnost u Jugoslaviji (prethodna je granica bila 40 posto).
 
Rumunji izvozili samo u Srbiju
 
Svi ovi spomenuti čimbenici, naravno, ojačali su ne samo ekonomsku već i političku ulogu Hrvatske unutar Jugoslavije, jačajući centrifugalnu politiku Zagreba. Ako, međutim, u širem kontekstu vrijedi podsjetiti na mišljenje tadašnjeg albanskog premijera Mehmeta Shehua o naftnoj i plinskoj politici Unije prema Istočnoj Europi:
"Sovjetski Savez namjerava osigurati svoju naftu i plin, a ne sve zemlje istočne Europe, neke od njih ne će biti tranzit za te opskrbe kapitalističkim zemljama Europe. Sovjetski Savez, baveći se tim pitanjima vođen stavom vlasti ovih zemalja prema sovjetskoj politici i ekonomskim čimbenicima u pozadini. Toliko sovjetskih institucija imalo je zadatak dokazati, suprotno objektivnim zemljopisnim i ekonomskim čimbenicima, nepovoljan tranzit nafte i plina iz Sovjetskog Saveza u srednju i zapadnu Europu preko baltičkih država, Rumunjske, Jugoslavije i posebno Albanije. Također su postavile zadatak minimizirati izvoz nafte i plina u druge istočnoeuropske zemlje iz Albanije koje se ne pokoravaju sovjetskim revizionistima i iz Rumunjske".
 
Geografska karta sovjetsko-europskog plinovoda potvrđuje ove procjene. Karakterizirano činjenicom da su, usprkos vrlo teškim političkim odnosima između Albanije i Jugoslavije (Юgoslaviâ.net. Kontroverzna ostavština maršala Tita), albanska nafta i naftni proizvodi isporučeni Srbiji, uključujući Kosovo i Crnu Goru. Od 1985. do 1987. Tirana i Beograd dogovorili su projektni cjevovod, Staljin (središte albanske naftne industrije 40-ih – 90-ih) – Cërrik – Tirana – Skadar s ograncima za Titograd (Crna Gora, sada Podgorica) i Kosovo Priština – Beograd. Ali dobro poznati događaji u razdoblju 1990.-1991. Jugoslavija i Albanija nisu smjeli stvoriti to središte.
Karakteristično je da su rumunjske isporuke u Jugoslaviju bile više od 80 posto u Srbiji (uključujući i autonomnu Vojvodinu od nje). Općenito, to nije bilo više od 25 posto ukupnog naknadnog prolaska Srbije i Crne Gore, ali činjenica da čak i te isporuke pokazuju da Moskva nije uspjela prisiliti Jugoslaviju da napusti alternativni pravac.
 

https://izwest.livejournal.com/6242337.html

Povezani članci

Korištenje bioplina u Hrvatskoj

HF

Grčka može platiti svoje dugove u cijelosti, ali ne će

HF

Najveća ekološka katastrofa od osamostaljenja

HF

Projekt Sava bio je gotov 2013. godine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...