Hrvatski Fokus
Religija

Neupitna svetost kardinala i blaženika Alojzija Stepinca

Papa Franjo je svetim proglasio španjolskog misionara Junipera Serra odgovornoga za smrt bezbrojnih nedužnih Indijanaca

 
Hrvati, posebno katolički vjernici, kojima je zagrebački nadbiskup i blaženik Alojzije Stepinac životni uzor i putokaz u vršenju vjerskih i nacionalnih dužnosti, ovih su dana ponovno doživjeli oštricu uboda vatikanske politike. Iz nedavne poruke državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina, saznali su, da Stepinac ne će biti proglašen svetim i da Vatikan ishod mješovite komisije za njegovo proglašenje smatra završnim činom. Saznali su, također, da papa kanonizaciju ne smatra vjerskim već političkim činom i da Stepinčevo proglašenje svetim ne ovisi o njegovojsvetosti ni žrtvama, koje je podnio za Boga, Crkvu i hrvatski narod, većo političkoj odluci Beograda i volji Srpske pravoslavne crkve, dakle o onima koji zastupaju i brane politiku u ime koje je Stepinac 1946. bio optužen i osuđen.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/10/150921-junipero_serra-01_c30820645548abc15a8548efe9ad4e4b.nbcnews-fp-1024-512.jpg
Papa Franjo je svetim proglasio Junípera Serru 23. rujna 2015. u Washingtonu, koji je, blago rečeno, rasistički se odnosio prema ondašnjim domorocima
 
U razgovoru za Glas Koncila, koji je 22. rujna 2020. s kardinalom Parolinom vodio novinar Ivan Tašev, na pitanje novinara, je li došao trenutak za kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca, kardinal Parolin je odgovorio: “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.“
 
Bez obzira na ljubaznost s kojom je kardinal Parolin pokušao ublažiti tu krutu poruku, Hrvati znaju da je odluka o obustavi kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca dio šireg vatikanskog plana i cijena koju hrvatski katolici moraju platiti kako bi se, u postizanju približavanja i uspostavi dobrih odnosa između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, zadovoljilo beogradsku vladu i patrijarha Irineja. Iz toga se može zaključiti da cilj mješovite komisije nije bio da se pronađu zajednički, ili usklade postojeći, hrvatski i srpski stavovi o svetosti blaženoga Stepinca, već da se zadovolji Irineja i da se negativnim odgovorom predstavnika Srpske pravoslavne crkve opravda odluka o obustavi kanonizacije. Da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve imali malo više mudrosti, ljudskog i nacionalnog ponosa, bili bi odbili papinu ponudu, jer odluka o proglašenju katoličkih svetaca ne spada na njih. Nažalost, njihova mržnja prema Stepincu i Hrvatima nadvladala je njihovo racionalno razmišljanje, osobno poštenje i nacionalni ponos. 
 
Iako je Papa prije uspostave mješovite komisije o Stepincu govorio kao o svecu, početkom travnja prošle godine, popovratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Makedoniji, u razgovaru s novinarima, izrazio je sumnju u proglašenje Stepinca svetim. Na pitanje Silvija Tomaševića o proglašenju, Papa je rekao: “Stepinac je bio krjepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam, razmišljao, tražio sam savjet i vidio sam da trebam pomoć potražiti od (srpskog patrijarha) Irineja. Veliki je patrijarh. Irinej je pomogao, stvorili smo zajedničku povijesnu komisiju i surađivali. Istina je i moj i Irinejev jedini interes. I da ne pogriješim. Kojoj bi svrhi služilo proglašenje (Stepinca) svecem, ako istina nije jasna? To ne bi služilo nikome”. 
 
Činjenica da Sveti Otac, kao glava Katoličke Crkve, o svetosti katoličkog mučenika i blaženika Stepinca, traži mišljenje poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, čovjeka koji ni malo ne drži do pape i Crkve za koju je kardinal Stepinac trpio i umro, u očima mnogih katoličkih vjernika izaziva tugu i dovodi u pitanje papinu dosljednost, te vjerodostojnost i neovisnost procesa, ili su pritom, kako jednom reče pok. Zdravko Tomac, “dobre namjere papu odvele u krivi pravac.”
 
Stepinčeva pravednost i svetost su vidljive i neupitne u prosudbama i zaključcima onih koji su se potrudili proučiti njegov život i politička stajališta, njegove javne izjavei osude svih zločina iz onih tragičnih ratnih godina. Nažalost, među njima nije Srpska pravoslavna crkva, ni patrijarh Irinej. Patrijarh Irinej i njegovi vjerni sljedbenici nikada nisu rekli istinu o kardinalu Stepincu. Oni to jednostavno ne mogu, jer su njihova mišljenja o Stepincu i hrvatskom narodu odraz višestoljetne velikosrpske politike i poslijeratne jugokomunističke propagande. I zato bi papa, umjesto oslanjanja na patrijarha Irineja i na njegovu istinu, trebao više držati do istraženih povijesnih činjenica koje u svom pisanju,  člancima i knjigama o Stepincu, donose oni kojima je stalo do istine, kao što su Esther Githman, Robin Harris i mons. Juraj Batelja.
 
Za bolje razumijevanje osobne pravednosti i svetosti blaženoga Alojzija Stepinca treba shvatiti vrijeme i okolnosti u kojma je živio, spoznati njegovu neizmjernu vjeru i hrabrost koju je iskazao i svjedočio u obrani Crkve, vjerskih i ljudskih prava u vrijeme jugokomunističkog režima. Potvrda njegove vjere i odvažnosti može se naći u javnim izjavama, dokumentima i pismima, uključujućii pismo koje je uputioOkružnom sudu u Osijeku, 4. prosinca 1959.  U tom pismu kardinal Stepinac je između ostalog napisao i ovo: “Ja sam osuđen po vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske 11. listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u Lepoglavi i onda u mom sadašnjem zatočenju u Krašiću. Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet (…) Posljedice osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam proveo što u zatvoru, a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti (…) Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petanaest godina, otkidajući ljude od Crkve, sprječavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklapanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protesta u obranu katoličkih svetinja? Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer ima ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti dugim istragama u pogledu stvari radi kojih ne ću nikada priznati da sam kriv? Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vođa otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za posljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?” 
 
Zašto se Stepinčevo zalaganje za ljude u nevolji i njegovi hrabri istupi u obrani Katoličke crkve ignoriraju? Zašto Vatikan više vjeruje patrijarthu Irineju nego katoličkom mučeniku i blaženiku Alojziju Stepincu? Katolički vjernici također bi željeli znati, na temelju kojih je činjenica, ili Irinejevih javnih izjava, Sveti Otac došao do zaključka da je srpski patrijarh Irinej veliki patrijah i da mu je istina jedini interes? Možda na Irinejevom ponavljanju neistine o blaženom Stepincu ili na njegovom javnom isticanju velikosrpskih krilatica da je Srbija tamo gdje žive Srbi. “Zato volimo svoju otadžbinu. Gdje god žive Srbi to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Cnoj Gori i drugim mjestima. Da se Srbi ovdje i u svijetu slože i da misle o velikoj slavnoj povijesti našeg naroda”, poručio je patrijarh Irinej.
 
Kako bi reagirala vatikanska diplomacija da tako neodgovorne izjave daju hrvatski kardinali, Josip Bozanićili Vinko Puljić? U razgovoru za Glas Koncila kardinal Parolin je rekao da je metodologija koju je papa izabrao najispravnija i da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike i pomire različita stajališta. “Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban razultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susreta izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.” Dakle, poruka Vatikana je jasna. Hrvati trebaju biti strpljivi i čekati do izbora novoga pape ili dok Irinej promijeni mišljenje o Stepincu.
 
Sveti Otac Franjo nije vodio računa o osjećajima američkih Indijanaca kad je 23. rujna 2015. u bazilici nacionalnog svetišta Bezgrješnog Začeća u Washingtonu, D.C. proglasio svetim španjolskog misionara Junipera Serra, iako su ovdašnji domorodci, američki Indijanci, bili protiv toga, jer su smatrali da je Serra odgovoran za smrt bezbrojnih nedužnih Indijanaca. Cliff Trafzer, direktor Kalifornijskog centra za urođeničke narode UC Riversidea i profesor povijesti, suprostavljajući se proglašenju svetim franjevca i misionara Serre, rekao je da je papa zaveden i da Crkva potpuno ignorira osjećaje i mišljenja američkih Indijanaca. O slučaju oca Junipera Serre pisao je isusovac Timothy Kesicki i zaključio da je “njegova prošlost doista upitna, ali da papa Franjo zna da nema stopostotno čistih svetaca, jer u tom slučaju nitko ne bi bio proglašen svetim.” Čistoća se, dakle, traži samo u slučaju Stepinca, dok neprijatelji hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve, kojih je bilo i u samoj mješovitoj komisiji, izmišljaju njegove tobožnje nesavršenosti i grijehe.
Uz sve to hrvatski katolički vjernici dužni su i dalje ostati vjerniRimskoj crkvi i Svetom ocu papi, jer je to želja i poruka našega sveca, Alojzija Stepinca.    
 

Šime Letina, Washington D.C.

Povezani članci

Marijo, Majko našeg Trsata

HF

SOLUS CATHOLICUS – Ismijani Kristov program

HF

SOLUS CATHOLICUS – Društvene polarizacije i napetosti

HF

Znak Bogorodice – Theotokos – na Krimu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...