Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ivo Andrić – čovjek koji se stidio svojega hrvatskog roda

Milan Kašanin: Služio bi on i đavola samo da mu je dobro

 

Davor Kristić: IVO ANDRIĆ – KRONIKA JEDNOG BEŠČAŠĆA – Politički i diplomatski životopis Ive Andrića, Despot Infinitus, Zagreb, 2021.

Ivo Andrić, književnik, diplomat i političar, rođen je 9. listopada 1892. u Travniku u hrvatskoj katoličkoj obitelji od otca Antuna Andrića i majke Katarine Pejić. Kršten je u crkvi sv. Ivana Krstitelja u listopada iste godine. Umro je 13. ožujka 1975. u Beogradu, u kojemu je, uz godine provedene u inozemstvu kao diplomat Kraljevine Jugoslavije, proveo najveći dio života. Rekli bi u prestolnici svih Srba (i Jugoslovena).

Autor knjige, kojom bez kompleksa razotkriva srpsko-jugoslavenski mit o Ivi Andriću, Davor Kristić, također je rođen u Travniku 1965. godine. Nakladnik knjige ističe kako do sada nijedan hrvatski autor nije objavio ovako kritički rad o Andrićevom diplomatskom i političkom angažmanu. I nije! Zapravo, mogli bismo reći o Andrićevu kontroverznom životu i djelu. O tomu najbolje govori sam naslov knjige: Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća. U rječnicima se pod pojmom beščašće spominju brojne istoznačnice ili slični izrazi, poput: licemjerstvo, nepoštenje, konvertitstvo, iskvarenost, pokvarenost, nečasnost, posrnuće, kameleonstvo, beskičmenjaštvo i druge. Autor nije mogao naći bolji  i istinitiji naslov, koji tako razvidno govori o tomu tko je doista bio čovjek za kojega je njegov poznanik Milan Kašanin, direktor prijeratnog beogradskog Muzeja kneza Pavla, prilikom Andrićeva poslijeratnog ulaska u SKJ izjavio: Služio bi on i đavola samo da mu je dobro.

Zagreb je crvotočni i alkoholični grad

Doista, što je nagnalo ovoga Hrvata katolika iz Travnika da agitira za nastanak rojalističke Karađorđićeve Jugoslavije; da se odrekne svoje nacije, vjere, doma, hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti; da zamrzi sve što je vezano uz pojam hrvatsko/Hrvat, Zagreb, hrvatske kulture i povijesti; Stjepana Radića, Alojzija Stepinca, hrvatskih proljećara – Savke i Tripala; da kao diplomatski službenik Karađorđevićeve Jugoslavije piše pamflete o rješavanju albanskog pitanja na velikosrpski način – protjerivanjem, terorom; da piše djela u kojima veliča srpski karakter Bosne i Hercegovine; da s uvjerenjem radi na organizaciji Pakta Kraljevine Jugoslavije s Hitlerovim Trećim Reichom; da štuje jugoslavenstvo/srpstvo četničkoga vođe Draže Mihailovića; da poslije rata kao nekadašnji rojalist, Hitlerov poklonik, antikomunist postane član Titove komunističke partije; da na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholmu 1961. nosi pjesmu Marš na Drinu kao pratnju za samu dodjelu… Doista što ga je nagnalo? Davor Kristić u knjizi nastoji dati odgovore na ta i brojna pitanja života i djela jednoga, podrijetlom Hrvata (nobelovca), koji je svoj uspon, benefite i životni hedonizam dosegao u obje velikosrpske Jugoslavije: rojalističkoj – dinastije Karađorđevića i komunističkoj – dinastije Tita i komunističke Partije. Ali prije svega u srpskom jeziku, književnosti, kulturi, srpskom imperijalizmu; Srbiji kao Pijemontu svake Jugoslavije – tamnice naroda.

Stoga ćemo kronologijski, poput Danteove Božanske komedije, prikazati Andrićeve krugove kojima je opći nazivnik – beščašće. Autor nije ulazio u poetiku Andrićeva djela i neosporni Andrićev književni talent, već je s povijesne distance, znanstvenim pristupom, analizirao i kritički ocijenio  istinitost tematike izložene u ključnim Andrićevim djelima u kontekstu političkoga i diplomatskoga životopisa.

Jugosrpska i orjunaška mitomanija govori i danas, kako je Ivo Andrić de facto protjeran iz Zagreba. Kako je tobože bio neprihvaćen  u književnom Zagrebu i sl. No još kao student u Zagrebu Andrić u jednom svom pismu 1912., ničim izazvan ni omalovažavan, naveo kako je Zagreb najbjednije mjesto u Hrvatskoj, crvotočni i alkoholični grad, gdje se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis.  Vrlo brzo Andrić će odabrati nealkoholični Beograd! No istina je sasvim suprotna. Naime, sve što je tada Andrić napisao objavljeno mu je u tom crvotočnom Zagrebu: poezija u Zborniku Mlade hrvatske lirike te Ex  ponto i Nemiri. Zanimljivo je, ističe Kristić, kako Andrić kasnije nije dopustio da se djela Ex ponto i Nemiri (pisana na hrvatskom jeziku) tiskaju za njegova života, čak niti u Sabranim djelima. Srbijanski književnik Miloš Crnjanski u svojim je susretima s Andrićem u Zagrebu zapazio kako je Andrić u Zagrebu imao uspjeha i kako je zbog isticanja slaboga zdravlja bio skoro mažen. Crnjanski će Andrićevu lažnu sliku o pretjerivanju s lošim zdravljem, kao alibijem za osobni probitak, spominjati i za vrijeme Andrićeva rada u diplomaciji (promjenama mjesta diplomatskoga službovanja (radi zdravstvenih problema!) i drugim beneficijama.

U Zagrebu nosi veliku srpsku trobojnicu

Kao gimnazijalac u Sarajevu 1911.  postaje predsjednik tajne organizacije Srpsko-hrvatske napredne omladine, jugoslavenske radikalne organizacije. Simpatizira srpska  kulturna društva, organizacije, prijateljuje s članovima Mlade Bosne. U proljeće 1914. Andrić objavljuje pjesmu Kad će doći kraljeve vojske, koju će Beč, uoči Sarajevskog atentata, okarakterizirati pozivom na srpsko osvajanje Bosne i Hercegovine. Uz poznanstvo s članovima terorističke organizacije Mlada Bosna to je bio jedan od razloga uhićenja Andrića nakon Sarajevskog atentata, kojim je izazvan europski plamen u kojemu je stradalo 20 milijuna ljudi. Našavši se u Zagrebu listopada 1918., nosi veliku srpsku trobojnicu, a s balkona HNK, s pristalicama ujedinjenja sa Srbijom kliče u čast ujedinjenja. U zagrebačkom listu Novosti objavljuje upozoravajući tekst Nezvani neka šute, uperen protivnicima ujedinjenja. Andrić ističe da raspra hoće li buduća država biti republika ili monarhija je rasprava dokonih purgara, pitajući se: Zar su srpski vojnici, koji su još jučer na Savi i Dunavu, umirali mislili da li umiru za monarhiju ili republiku?! Hrvatski domoljubi organizirali su 5. prosinca 1918. velike demonstracije na Trgu bana Josipa Jelačića protiv ulaska Hrvatske u Karađorđevićevu Jugoslaviju.  Gledajući povorku koja se kretala prema Trgu, Miroslav Krleža sjeća se kako je na uglu Frankopanske i Ilice kolonu promatrao s Andrićem. Kad je vidio demonstrante, Andrić je doslovno rekao: Ovo bi trebalo sve pobiti! Tada je u organizaciji šefa zagrebačke žandarmerije Grge Anđelinovića (istomišljenika Ive Andrića) ubijeno 16 osoba a ranjeno 12. Kao da je čuo želju Ive Andrića. Opravdavajući taj masakr pred beogradskom skupštinom Anđelinović je rekao: Ja se s tim krvavim rukama ponosim, kao uvjereni jugoslavenski nacionalist imao sam dužnost tu pobunu ugušiti. O istom događaju Andrić je govorio i književniku Ivi Vojnoviću navodeći kako su prosvjed i žrtve djelo hulje Radića, zaključivši: Za sreću je srpska regimenta i konjica ulegla u grad i sve pohvatalo.  Spašen Zagreb od boljševika samo pomoću Srba. Nekoliko godina kasnije, 1923. Andrić sada već u Beogradu, nakon uspjeha Stjepana Radića na parlamentarnim izborima, piše u Zagreb književnici Zdenko Marković: Ujedinjenje valja provesti ponovno, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejeftino, a platićemo ga ili mi ili taj Stjepan Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca. Kad je ta hulja Stjepan Radić 1928. godine ubijen od strane ubojica s Karađorđevićeva dvora, kojoj je idejno pripadao i Ivo Andrić, nije rekao ni riječ. Niti kasnije kad je ubijen Milan Šufflay ili napadnut hrvatski književnik Mile Budak.  Niti u Titovoj Jugoslaviji kada je bio predsjednik jugoslavenskog društva književnika, a veliki broj književnika bio u nemilosti?! Miroslav Krleža Andrićevo razdoblje do 1918. nazvao je njegovom pripadnošću  jugoomladini – mladoj jugoslavenskoj Orjuni, a njega otvorenim agentom režima. Od 1918. i formiranja Kraljevine SHS Andrić se i službeno izjašnjavao kao Srbin.

Eksponent jugosrpske diplomacije

Glavni pokrovitelj prijama u diplomatsku službu K SHS, iako Andrić tada još nije imao uvjete za prijam – fakultetsko obrazovanje – bio je njegov zemljak iz Travnika, ministar vjera u Kraljevini dr. Tugomir Alaupović. Dotadašnje iskazano antihrvatstvo i poklonstvo srpskoj dinastiji Karađorđevića bitno su pridonijeli Andrićevu prijama, bez obzira na nedostatak stručne spreme. (Tada je imao završenu samo srednju školu!) Autor ističe da je Alaupović bio paradigma one političke struje zanesene jugoslavenskom idejom koja je odstupala i odricala se svoga etničkog hrvatskog podrijetla, baš kao i Andrić, koji će na prijamnom ispitu za diplomatsku službu na upit: Koliko je bilo srpskih država?, napisati sastavak, u kojemu, uz Nemanjićevu Srbiju, navodi: Bosnu, Crnu Goru i Republiku Dubrovačku. Formalno stručno obrazovanje stječe završetkom Filozofskog fakulteta u Grazu 1923. doktorskom disertacijom: Razvoj duhovnoga života pod utjecajem turske vladavine – prikazom izrazito kritičkog opisa islama i bosanskih muslimana. (Zanimljivo je da su jugoslavenski režimi Andrićevu disertaciju skrivali preko pola stoljeća, sve do 1980. godine.) Politički sponzor nakon Alaupovića, od 1929. godine i proglašenja Šestosiječanjske diktature bit će premijer Milan Stojadinović, čelnik vladajuće stranke Jugoslavenske radikalne zajednice. Inače, izrazito nesklon Hrvatima i rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja. Ali, veoma sklon svom najbližem suradniku Ivi Andriću, za kojega je tvrdio da je Srbin po nacionalnosti i pripadnik katoličke vjere?! Suradnja sa Stojadinovićem obilježit će brojne Andrićeve velikosrpske inicijative u vanjskoj politici: približavanje Kraljevine Mussoliniju i Hitleru; projektima planskog iseljavanja Turaka iz Jugoslavije; prijedlogu da Jugoslavija s Mussolinijevom Italijom napadne Albaniju i protjera albansko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti  u Tursku; pripajanje sjeverne Albanije Jugoslaviji i iseljavanje cjelokupnoga stanovništva s toga područja. Godine 1938. Andrić pozdravlja Hitlerovo pripajanje Austrije kao prirodni put ujedinjenja s bratskim narodom Njemačkoga Reicha. U potpunosti ignorira nacističke progone Židova iz Njemačke od 1933. do 1941 i rasističke Nürnberške zakone. Kao poslanik aktivno sudjeluje u sklapanju Trojnoga pakta Jugoslavije i Hitlerove Njemačke. I dan nakon beogradskog puča generala Simovića 27. ožujka 1941., Ivo Andrić ističe potporu  nove vlade trojnom paktu, s obrazloženjem kako ima dojam da su na djelu engleski agenti i možda Židovi, kako bi svim sredstvima iskoristili svoju šansu. Napadom Njemačke na Jugoslaviju, slomom, raspadom i okupacijom, Andrić ostaje miran baveći se književnim radom. Drugi svjetski rat Andrić provodi u Nedićevoj pronacističkoj Srbiji. Simpatizira Dražu Mihailovića kojega smatra novim srpskim Karađorđem. Podupire ravnočetnički pokret za kojega drži da brani jugoslavenstvo. U to je vrijeme Beograd prvi i jedan od većih europskih gradova koji je potpuno očišćen od Židova (Judenfrei). Dakako, od Andrića ni slova o progonu beogradskih Židova.

Nakon Stojadinovića pokrovitelji su drug Tito i KPJ

Nakon rata Andrić se učlanjuje u KPJ, sudjeluje na Prvomajskoj paradi 1946. u Moskvi na tribini sa Staljinom, da bi potom u članku hvalio mudro vodstvo generalisimusa Staljina i narodnoga vođe maršala Tita. U nastavku spomenut ćemo samo nekoliko Andrićevih antihrvatskih uvrjeda. Prvo, prosvjednu Andrićevu izjavu u povodu imenovanja Alojzija Stepinca kardinalom 1952. Ne iznenađuju izrazi ogorčenja koji dolaze  iz raznih krugova i s raznih strana naše zemlje, povodom imenovanja bivšega (i tadašnjega, op. a.) zagrebačkog nadbiskupa za kardinala. Jer taj gest je, prirodno, morao pozlijediti mnoge rane. Drugo, nakon rušenja Hrvatskoga Proljeća i smjene Savke i Tripala, Andrić je pozdravio Titov pogrom nad Hrvatima u Karađorđevu: Ima nešto što me je i kao čoveka i pisca obradovalo iz dna duše: to je ova sednica centralnog komiteta. (U Karađorđevu, 1. prosinca 1971, op. a.) Celim sam srcem bio na toj sednici. Treće, besramni Andrićev odnos prema svom nacionalnom podrijetlu – prema svjedočenju Miroslava Krleže. Naime, Andrić je zatražio od Krleže da se iz priloga koji je trebao biti objavljen u Enciklopediji Jugoslavije briše podatak da je on hrvatskoga podrijetla. Krleža je doslovce odgovorio: Da mu ja jebem hrvatsku majku, brisat ću da je hrvatskog podrijetla! Ma zamislite samo, on od mene traži da brišem njegovo hrvatsko podrijetlo jer se stidi da je Hrvat. Četvrto, prema svjedočenju Rodoljuba Čolakovića, Andrić je imao snažan zazor prema katolicizmu: Hrvatski nacionalizam je najopasniji zbog snage koja iza njega stoji – Katolička crkva, moćna, s neiscrpnim sredstvima i obrazovanim i discipliniranim kadrom (…) u atmosferi koja unakazuje duše ljudi nečim iracionalnim i zlim. (Valjda mu je zbog toga, u dvorištu crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku, tamošnji župnik postavio bistu?!). Hrvatsko pak kulturno društvo Napredak, ponosi se i danas s time što ga je stipendiralo! Nikada nigdje Andrić nije spomenuo da je bio Napretkov stipendist.  A kamoli da bi se zahvalio. Nikada. I toga se Andrić očito stidio. Peto, na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholmu 1961. Andrić je ponio srbijanske pjesme Marš na Drinu da mu svira tijekom dodjele nagrade?! Nek se zna! I mi neka znamo!

Ja sam jezik učio od Vuka i Njegoša

Gotovo od samoga dolaska u Beograd i stupanja u diplomatsku službu Srbi su činili sve kako bi Andrića uvrstili u svoje imperijalističke projekte. Već smo spomenuli primanje u diplomatsku službu bez potrebnih uvjeta, čekanje doktorata i razmještaj po svijetu po Andrićevim željama. Odličan izbor teme za doktorat. Nekoliko godina kasnije, godine 1926.  Andrić postaje dopisni član Srpske kraljevske akademije.  (Poslije rata preimenovane u SANU).  Za redovnog je člana imenovan 1939. Iste godine dobiva Orden svetoga Save prvoga reda. U međuvremenu službeni Hitlerov Berlin dodjeljuje mu odličje Veliki križ Reda njemačkoga orla zbog slijeđenja  Stojadinovićeve pronacističke politike.  Nove Titove komunističke vlasti, 1972. dodjeljuju mu Odličje junaka socijalističkog rada, a za uzvrat Andrić predlaže Tita za Nobelovu nagradu za mir. Tako se eto sljubljuju Hitlerovo i Titovo odlikovanje gospodinu, drugu, rojalistu i komunistu Ivi Andriću. Obuzet takvom srbojugoslavenskom pažnjom, kako u vrijeme monarhističke tako i Titove Jugoslavije, Andriću ne će biti teško odgovoriti na pitanje o osobama koje su najviše utjecale na njegov književnički rad: Ja bih mirne duše mogao reći: To su Vuk i Njegoš. Nemojte nikad prestati družiti se s njima. Ja sam jezik učio kod Vuka, Njegoša i narodnih pjesama. Sve prijatelje možete izgubiti, ali Vuka i Njegoša nikako! Vuk Karadžić centralna je ličnost srpske književnosti 19. stoljeća, jezični reformator. Vuk je najbolja glava od svih Srba. Na Andrićevo  poklonstvo nadovezao se 1980. godine Radovan Karadžić, čelnik bosanskih Srba i ratni zločinac: Ako smo u ova dva vijeka imali lučonoše kroz vrijeme, onda je Njegoš svoju luč predao Ivi Andriću.

Andrićeva luč tijekom srpskih ratova devedesetih

Kako bi zamotali u celofan imperijalističke i genocidne namjere devedesetih godina i opravdanje za genocid nad Muslimanima te svojatanje Bosne i Hercegovine kao srpske zemlje, velikosrbi predvođeni Miloševićem, Karadžićem, Srpskom pravoslavnom crkvom, SANU i Srpskim udruženjem književnika (…) istaknuli su u prvi plan poruke iz književnih djela Ive Andrića. Tako su romani Prokleta avlija i napose Na Drini ćuprija te pripovijetka Pismo iz 1920. utjecali na oblikovanje mišljenja i odluka važnih međunarodnih čimbenika. Radovan Karadžić je na Palama dijelio stranim diplomatima pripovijetku Pismo iz 1920.  kako bi ih uvjerio da je Bosna isključivo zemlja tradicionalne vjekovne mržnje. Međutim, srpski dužnosnici dijelili su i druga Andrićeva djela s istom nakanom. Među onima koji su tako prigrlili  ponuđeno Andrićevo štivo bili su i lord David Owen, Klaus Kinkel, Paddy Ashdown, Alain Juppé, general Philippe Morillon, srpski prijatelj Peter Handke… Andrić je u tim djelima iznosio stav o Bosni kao jednoj od srpskih zemalja i zemlju srpskih stradanja, a za velikosrbe to je bila inspiracija i opravdanje, alibi za počinjene zločine. Tako je Slobodan Milošević na Haaškom sudištu izjavio da je pokolj muslimana u Višegradu 1992. započeo zbog muslimanskog rušenja biste Ive Andrića – samo zato što je Srbin?! Dakako, Ivo Andrić u tim romanima nije ni spominjao tragedije Hrvata u povijesnom kontekstu, napose stradanja katolika od 1488. do 1779., kada su bili ugroženi dvostrukim prevjeravanjem: na islam, ali i pravoslavlje. O tomu su ostavili zapažene radove povjesničari Srećko Džaja u djelu Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine – predemancipacijsko razdoblje 1463. – 1804. i Krunoslav Draganović u doktorskoj disertaciji: Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje hrvatskoga govornoga područja za vrijeme vladavine Turaka. Tako je Ivo Andrić i njegovo djelo, i poslije njegove smrti, služilo i danas služi velikosrpskim genocidnim idejama prema drugim narodima. Dakako, danas bez Andrićeva znanja. Možda će to opametiti Hrvate da Ivi Andriću ne podižu spomenike i biste, niti da svojataju njegovo djelo, kojim je u cijelosti s prijezirom ostvario otklon od svoje nacije, vjere, obitelji i doma. Jezika. Kristićevo izvrsno povijesno djelo posebice bi trebali pročitati svi oni naivni i nedoučeni Hrvati koji  još nisu shvatili zbog čega je Andrić izdao svoje hrvatsko podrijetlo i prihvatio imperijalizam srpskoga roda kojemu se priklonio. U potpunosti! Jedan od Hrvata u nizu!

Dok je travnički župnik podignuo bistu Ivi Andriću, Travničanin Davor Kristić napisao je istinitu povijesnu studiju o putovanju/kronici izdaje i beščašća svojega čuvenog sumještanina. Andrić je izabrao put kojim se za vijeke vjekova odrekao svoga naroda, jezika i vjere. Svojim beščašćem pokazao je kako se iz radikalnoga jugoslavenstva lako prelazi u jazbinu velikosrpstva iz koje se nikada nije mogao izvući, da je i htio! A nije.

Mijo Ivurek

Povezane objave

Neuspješni su ljubomorni na uspješne

HF

Vi lažljivci, uljezi i poltroni

HF

Bunjevce su najprije asimilirali Mađari, a nakon njih Srbi

HF

VUKOVAR – LJUBAV, SAN I NADAHNUĆE

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više