Brunine i Taikove sklonosti i funcutarije
Brunina i Taikova poduka s ujčevićem Zdravkom Bušićem zvanim Krile okopavao sam duhan na lokalitetu zvanom Krnića ograda. Bila je velika vrućina, a mi smo umorni legli u hladovinu. Zdravko reče da zna kako će nas osloboditi mukotrpnog rada na njivi. Ispričao mi je kako mu je upravo Bruno dao savjet. Inzistirao sam na tome da mi kaže kakav je savjet dobio, a on mi reče: „Rodijače, Bruno je reka da ja i ti motikom posječemo po dvadesetak struna duhana, a kad to vidi moj ćaća Ilija, potjerat će nas kući s njive i neće nam više dopustiti okopavati duhan!“ Tako smo i postupili. Kada nas je ujak obišao i vidio sparene posječene stabljike, reče nam ljutito: „Znate šta, posjecite sve stabljike, a onda ćete čitavu njivu prekopat motikom.“ Bili smo posramljeni i neraspoloženi i više nismo uništili niti jednu stabljiku, a posao smo priveli kraju. Pred zalazak sunca do nas dođe Zvonko Bušić zvani Taik koji je bio veliki prijatelj sa Zdravkom i reče mu: „Krile moj, ipak ćemo se mi naoružati, kubure će nam napraviti Suka Kutleša iz Gornjih Vinjana. On je veliki poznavatelj svoga zanata i dobro pravi sve vrste pušaka, a neće biti skup. Zapravo, novac nam i ne traži, samo duhan za pušenje. Posavjetovao sam se s Brunom, a on mi je rekao kako ćemo to izvesti. Ja ću, kad me moj ćaća Perija uputi s paketićima duhana u poštu, za poslati bratu Anti Gugi koji studira u Zagrebu, iz svakog paketića uzeti jednu manju količinu duhana i opet uredno zapakirati i poslati u Zagreb. Od prodaje duhana na Zrinjevcu, gdje na klupama sjede stariji ljudi koji puše škiju, od prodaje duhana zarađuje za život moj stariji brat Gugo. Ja ću malo pomalo prikupljati rezani duhan, a ti s konaca na koji su nanizani listovi duhana uzmi po nekoliko listova i tako redom. Bit će u Suke kubura, moći ćemo naoružati cilu našu hrvatsku vojsku.“
Pričalo se da je jedan umirovljenik sa Zrinjevca pitao Taikova brata Gugu može li napokon dobiti kilogram duhana kada mu već toliko plaća, a ne uvijek po ‘dest petnest’ dekagrama manje. Taikov se brat obratio ćaći Periji u Goricu oštrim tonom i rekao da ga je sram jer uvijek dobije manje od kilograma duhana u paketu, a prodaje ga po cijeni koja je određena za kilogram. Zamolio je ćaću da to više ne čini jer to nije ni ljudski ni kršćanski. Perija je to ispričao supruzi Kenduši, Taikovoj majci i oni odlučiše da Taiku neće reći razlog, ali sljedeću će pošiljku duhana na poštu nositi Perija, a ne Taik. Nakon nekog vremena sin iz Zagreba zahvalio je ocu i rekao da je već neko vrijeme sve u redu i kako paketi teže kilogram, koliko je ljudima i rečeno te da sad te ljude ponovno može gledati u oči. Taikovi su se roditelji gledali u oči bez riječi, a kada je u prostoriju ušao treći Perijin sin i čuo što u pismu piše, odlučiše sljedeće: napravit će iste pakete kao i prije, ali prethodno će pismom obavijestiti brata u Zagrebu da prije prodaje provjeri težinu svakog paketa. Pakete će u poštu nositi Taik i, ako se pokaže da je manje od kilograma duhana u paketima, sve će im biti jasno. Sumnja se pokazala točnom. Taik i Zdravko bili su raskrinkani, kao i njihov savjetnik Bruno. Kada su Brunu rekli da je plan propao, on im se obratio: „Apostoli moji dragi, bitka je izgubljena, ali ne i rat. Polako, bit će kubura u Suke i bit će još jeftinije.“ Taik je poput Bruna volio šale i bio sklon podvalama na koje su nasjedali njegovi vršnjaci, a onda bi se do iznemoglosti smijao. Pohađao je gimnaziju u Imotskom, a sjedio je u klupi s mojim rođakom koji je stariji četiri godine od mene. Jednoga je dana moj rođak došao iz škole sav ushićen i rekao kako nas je Taik pozvao u trešnje ranke. Rekao nam je da po danu razgledavamo gdje se trešnje nalaze, a kada padne mrak da se na njih penjemo i jedemo do mile volje. Rado sam prihvatio poziv i predvečer pođosmo u Goricu. Dok smo pješačili pitao sam rođaka zna li koje su trešnje Taikove, a koje njegovih susjeda, a on mi je odgovorio da su sa sjeverne strane ceste sve trešnje Taikove i da se ničega ne trebamo bojati. Rekao je i kako Taikovi roditelji prodaju trešnje te im sigurno ne bi bilo drago da na stablima vide neke šperce, kako nazivahu nas preko granice, da beru njihove trude. No, Taik je rekao da se ne bojimo jer oni, kao i kokoši, rano idu na spavanje.
Smijali smo se takvoj usporedbi roditelja s kokošima i tako stigosmo do stabala. Popeli smo se i počeli jesti, a trešnje su rodile kao nikada prije. Tako je rođaku rekao Taik i sami se uvjerismo na licu mjesta da je tako. Odjednom se začu gromka zvonjava, udaraljke od metala, zaglušujuća buka. Skočili smo sa stabla i u smrtnom strahu trčali preko polja koliko su nas noge nosile. Još su se čule udaraljke i zvonjava, a sve je to polako jenjavalo. Pitao sam rođaka što ćemo, a on reče da će sve biti u redu, naravno, ako nas nitko nije prepoznao i ne kaže našim roditeljima. Rođak je rekao da će ga ćaća, ako dozna, isprebijati na mrtvo ime. Kada ga je sutra Taik u školi pitao jesmo li se najeli trešanja, on mu je odgovorio da su nam prisjele. Taik je glumio da ništa ne zna, ali se najedanput nasmija i reče mu: „Ja sam odlučio pozvati vas u trešnje, kada pripremim sve za vaš doček. Tjedan dana sam izvlačio žice iz vinograda i na njih privezao tri zvona koja se vješaju kravama oko vrata. Pokupio sam sve prazne limenke od gulaša i konzervirane ribe koje sam pronašao po zaseocima od Imotskog do Gorice, nekoliko metalnih lavora i sličnih metalnih predmeta. Sve sam to uvezao žicom, razapeo oko voćnjaka i sve sam ih mogao pokrenuti samo jednim potezom kako bih vas uplašio. Oprosti mi, to je u meni i jače je od mene.“
Moram vam ispričati još jedan svoj podvig, a sve u svrhu izrade kubura. Roditelji su ubrali dvije kašete smokava i jednu gajbu grožđa te natovarili na magare, a moja je zadaća bila sve to prodati u Posušju. Posušje je sjevernije i kod njih, zbog hladnoće, ne uspijevaju te vrste voća. Razveselio sam se jer mi se pružila prilika zaraditi novac i odnijeti ga kovaču Kutleši za još koju kuburu. Nemojte se čuditi što sam toliko volio kubure i Hrvatsku vojsku za koju sam čuo da je pobijena po završetku rata. To sam doznao od nekih susjeda jer moji u kući o tome nisu pričali. Zarekao sam se da ću, kada odrastem, sve učiniti da naš hrvatski narod dobije svoju vojsku i državu koju mu neprijatelji uništiše. Grožđe i smokve sam prodao pa sam novac predao Kutleši i ne razmišljajući o tome kako ću roditeljima doći praznih džepova. Umah mi je sinula ideja. Vraćajući se kući kašete ću napuniti krumpirima koje ću iskopati na krumpirištima oko puta koji vodi od Kutleša do Gorice, a roditeljima ću reći kako mi se činilo isplativijim razmijeniti grožđe i smokve za krumpire nego uzimati novac. Razmišljao sam kako će biti oštećen vlasnik krumpirišta pa odlučih iskopati krumpire sa svakog krumpirišta izvjesnu količinu kako bih napunio kašete, a nitko neće biti puno oštećen.
Kada sam došao kući roditelji su željno slušali moju priču, a otac me upitao s koliko sam osoba razmjenjivao grožđe za krumpire. Nisam se nadao takvom pitanju. Rekao sam da sam sve razmijenio kod jednoga vlasnika krumpira. Otac me oštro pogleda i reče: „Kažeš, Zvonko, sve kod jednoga, a ovdje je nekoliko vrsta krumpira: malih, velikih, crvenih, žutih…“ Vidim da me ćaća Perija uhvatio u laži i odmah sam preskočio suhozid i pobjegao jer sam očekivao očeve batine. Razmišljao sam o Bruni i Taiku, dvojici Bušića koji su, kad god su bili u prilici, unosili vedrinu u živote svojih prijatelja.
Taik je bio poznat u imotskoj gimnaziji po tome što su mu sve zadaće iz hrvatskog jezika bile ocijenjene peticom. Ipak, maturu nije položio kad i njegove kolege iz razreda. Cijepajući drva sjekirom drva za ogrjev, doživio je udarac jedne trijeske i izgubio oko. U bolnici su oko morali izvaditi, a Taik je dobio umjetno. Stručnjaci su posao tako dobro odradili da nitko, tko nije znao što mu se dogodilo, nije mogao primijetiti da je jedno njegovo oko umjetno. Usudio bih se reći kako smo svi mi koji smo poznavali Brunu i Taika bili poprilično inficirani njihovim sklonostima i funcutarijama.
