Hrvatski Fokus
Znanost

Osnovna načela teorije kritične rase

Rasna hijerarhija koja karakterizira američko društvo može biti nepromijenjena ili čak ojačana prividnim poboljšanjima pravnog statusa potlačenih ili eksploatiranih ljudi

 

Prema pravnim znanstvenicima Richardu Delgadu (jednom od utemeljitelja CRT-a – eng. critical race theory) i Jeanu Stefančiću postoji nekoliko općih prijedloga u vezi s rasom i rasizmom koje bi mnogi teoretičari kritičke rase prihvatili, unatoč značajnoj varijaciji uvjerenja među članovima pokreta. Ti prijedlozi predstavljaju skup “osnovnih načela” CRT-a.

Društvena konstrukcija rase i normalnost rasizma

Prvo, rasa je društveno izgrađena, nije biološki prirodna. Biogenetsko poimanje rase – ideje da je ljudska vrsta podijeljena u različite skupine na temelju naslijeđenih fizičkih razlika i razlika u ponašanju – konačno je opovrgnuto genetskim studijama krajem XX. stoljeća. Društveni znanstvenici, povjesničari i drugi znanstvenici sada se slažu da je pojam rase društvena konstrukcija (iako ne postoji konsenzus o tome što je točno društvena konstrukcija ili od čega se sastoji proces društvene gradnje). Neki CRT teoretičari smatraju da je rasa umjetna asocijacija ili korelacija između skupa fizičkih karakteristika – uključujući boju kože, određene crte lica i teksturu kose – i zamišljenog skupa psiholoških i bihevioralnih tendencija, zamišljenih kao pozitivnih ili negativnih, dobrih ili loših. Udruge su stvorile i održavale dominantne skupine (u Sjedinjenim Državama bijelci zapadnoeuropskog podrijetla) kako bi opravdale svoje ugnjetavanje i iskorištavanje drugih skupina na temelju navodne inferiornosti, nemorala ili nesposobnosti za samoupravu.

Drugo, rasizam u Sjedinjenim Državama je normalan, a ne aberracionalan: to je obično iskustvo većine obojenih ljudi. Iako su ekstremni rasistički stavovi i uvjerenja rjeđi među bijelcima nego što su bili prije sredine XX. stoljeća, a eksplicitno rasistički zakoni i pravne prakse – oličeni zakonima Jima Crowa koji su provodili rasnu segregaciju i uskraćivali osnovna građanska prava Afroamerikancima na jugu – uglavnom su eliminirani, većina obojenih ljudi i dalje je rutinski diskriminirana ili na drugi način nepravedno tretirana i u javnom i u privatnom sfere, što pokazuju brojni društveni pokazatelji. Afroamerikanci i Latinoamerikanci (Latinoksi), na primjer, u prosjeku imaju veću vjerojatnost od slično kvalificiranih bijelaca da im se uskrate zajmovi ili radna mjesta; obično plaćaju više od bijelaca za širok raspon proizvoda i usluga (npr. automobili); vjerojatnije je da će od bijelaca biti nepravedno osumnjičeni za kriminalno ponašanje policije ili privatnih (bijelih) građana; i vjerojatnije je da će od bijelaca biti žrtve policijske brutalnosti, uključujući neopravdanu uporabu smrtonosne sile. Ako budu osuđeni za zločin, obojeni ljudi, posebno Afroamerikanci, uglavnom se zatvaraju češće i dulje vrijeme od bijelaca koji su proglašeni krivima za ista kaznena djela. Mnogi crnci i Latinoamerikanci i dalje žive u rasno odvojenim i osiromašenim četvrtima, dijelom zbog ograničenja zoniranja u mnogim pretežno bijelim četvrtima koje učinkovito isključuju stanovnike s nižim primanjima. Pretežno crne ili latinoameričke četvrti također imaju tendenciju da primaju manje ili inferiorne javne usluge, posebno uključujući javno obrazovanje. Nedostatak kvalitetnog obrazovanja zauzvrat ograničava mogućnosti zapošljavanja, što dodatno otežava napuštanje osiromašenih četvrti. U prosjeku, crnci i Latinoamerikanci također dobivaju manje ili lošiju medicinsku skrb od bijelaca i posljedično vode kraće živote.

Mnogi slučajevi rasističkog ponašanja usmjereni na obojene ljude poprimaju oblik “mikroagresija”, koje su verbalne ili bihevioralne omalovažavanja, općenito suptilne i često nenamjerne ili nesvjesne, koje komuniciraju stereotip ili negativan stav prema obojenoj osobi i tako ukazuju na implicitnu pristranost temeljenu na rasi. (Mikroagresije se mogu usmjeriti i na pripadnike drugih potlačenih ili marginaliziranih skupina, kao što su žene i LGBTQ osobe.) Na primjer, u stvarnom slučaju o kojem se raspravljalo u CRT literaturi, bijela profesorica na elitnom sveučilištu, u razgovoru s kolegama u zgradi kampusa, vidjela je crnu studenticu kako hoda hodnikom i odmah uzviknula, dovoljno glasno da student čuje, da je trebala zaključati vrata svog ureda jer je tamo ostavila torbicu. Uobičajena pojava rasnih mikroagresija ukazuje na sveprisutnost rasističkih stavova čak i među ljudima koji svjesno odbacuju rasizam, a njihov kumulativni učinak na obojene ljude može biti psihološki poguban.

Konvergencija interesa, diferencijalna rasizacija, intersekcionalnost i glas boje

Treće, zahvaljujući onome što znanstvenici CRT-a nazivaju “konvergencijom interesa” ili “materijalnim determinizmom”, pravni napredak (ili zastoji) za obojene ljude obično služe interesima dominantnih bijelih skupina. Dakle, rasna hijerarhija koja karakterizira američko društvo može biti nepromijenjena ili čak ojačana prividnim poboljšanjima pravnog statusa potlačenih ili eksploatiranih ljudi. Možda najprovokativniji argument ponuđen u prilog ovoj tezi bio je prijedlog Derricka Bella, intelektualnog predaka CRT-a i prvog crnog profesora prava na Sveučilištu Harvard, da je značajna odluka Vrhovnog suda SAD-a u Brownu protiv Odbora za obrazovanje (1954.), koja je poništila “zasebnu, ali jednaku” doktrinu koja podržava segregaciju uspostavljenu u Plessy protiv. Ferguson (1896.), dogodio se kada se to dogodilo jer su

(1) elitni bijelci bili zabrinuti zbog potencijalnih nemira među crnim bivšim vojnicima koji su se hrabro borili za svoju zemlju u Drugom svjetskom ratu i Korejskom ratu, ali se sada očekivalo da će se vratiti životima ugnjetavanja i iskorištavanja od strane bijelaca; i

(2) svjetska slika Sjedinjenih Država kao nečuveno rasističkog društva prijetila je da će umanjiti američki utjecaj među zemljama u razvoju i potkopati strateške napore zemlje u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza.

Iako je u to vrijeme bio široko odbačen, Bellovo stajalište da je brownova odluka proizvod konvergencije interesa između bijelaca i crnaca bilo je podržano kasnijim povijesnim istraživanjima, koja su pokazala da je na odluku Ministarstva pravosuđa SAD-a da stane na stranu zagovornika desegregacije utjecala splav tajnih komunikacija američkog State Departmenta u vezi s potrebom za poboljšanjem imidža zemlje u inozemstvu. Teza o konvergenciji interesa od tada se primjenjuje na brojne druge pravne slučajeve koji uključuju prava obojenih ljudi.

Četvrto, pripadnici manjinskih skupina povremeno prolaze kroz “diferencijalnu rasizaciju”, odnosno pripisivanje različitim skupovima negativnih stereotipa, opet ovisno o potrebama ili interesima bijelaca. Takvi se stereotipi često odražavaju u popularnoj kulturi (npr. u filmovima i televiziji) i književnosti, kao i u medijima, a čak su utjecali i na sadržaj kurikuluma povijesti u javnim školama. Prije sredine XX. stoljeća, na primjer, Crnci su bili široko zamišljeni i prikazani kao jednostavni, dječji sluge i radnici koji su bili zadovoljni u svojoj podređenosti (i segregaciji od) bijelaca. Kasnije, nakon prosvjeda za građanska prava 1950-ih i 60-ih godina koji su doveli u pitanje nepravednu dominaciju bijelih bijelaca u američkom društvu, crnci (a posebno crnci) počeli su se smatrati rođenim kriminalcima sklonim nasilju ili kao lijene pijavice koje žive od programa socijalne skrbi koje plaćaju vrijedni bijelci.

Peto, prema tezi o “intersekcionalnosti” ili “antiessentializmu”, nijedna osoba ne može biti adekvatno identificirana članstvom u jednoj skupini. Afroamerikanka se, na primjer, također može identificirati kao žena, lezbijkafeministicakršćanka i tako dalje.

Šesto, i na kraju, teza “glasa boje” drži da su ljudi u boji jedinstveno kvalificirani govoriti u ime drugih članova svoje skupine (ili skupina) o oblicima i učincima rasizma. Taj konsenzus doveo je do rasta pokreta “pravnog pripovijedanja”, koji tvrdi da samoizraženi stavovi žrtava rasizma i drugih oblika ugnjetavanja pružaju bitan uvid u prirodu pravnog sustava.

Akademska i politička kritika teorije kritične rase

Pravni znanstvenici i pravnici iz cijelog političkog spektra kritizirali su različite aspekte CRT-a. Mnogi kritičari okrivili su CRT za njegov prividni zagrljaj nesuvislog, postmodernistom nadahnutog skepticizma objektivnosti i istine, o čemu svjedoče primjene teze “glasa boje” i drugih rasprava u CRT literaturi. Drugi su optužili teoretičare kritičke rase da podcjenjuju tradicionalne liberalne ideale neutralnosti, jednakosti i pravednosti u zakonu i pravnim postupcima te da nerazumno potiču pojam objektivnih standarda zasluga u akademskoj zajednici te u javnom i privatnom zapošljavanju, umjesto da svaku rasnu nejednakost ili neravnotežu u pravnim, akademskim ili ekonomskim ishodima tumače kao dokaz institucionalnog rasizma i kao temelj za izravno nametanje rasno pravednih ishoda u tim slučajevima Područja. Slično tome, teoretičari kritične rase također su optuženi za nepravedno tretiranje bilo kakve vanjske kritike njihovog pristupa, koliko god dobronamjerni, kao dokaz (latentnog) rasizma.

Dugogodišnji problem anti-crnog rasizma u Sjedinjenim Državama privukao je trajnu i simpatičnu nacionalnu pozornost 2010-ih nakon oslobađajuće presude Amerikancu njemačkog i afro-peruanskog podrijetla pod optužbom za ubojstvo jer je pucao i ubio nenaoružanog crnog tinejdžera kojeg je smatrao “sumnjivim”. Taj incident i nekoliko kasnijih neopravdanih ubojstava crnaca od strane policije potaknuli su prosvjede u gradovima diljem zemlje i potaknuli rast pokreta Black Lives Matter (BLM), osnovanog 2013. i posvećenog borbi protiv rasizma i nasilja protiv crnaca, posebno u obliku policijske brutalnosti. Kao odgovor na kontinuirane demonstracije i ispitivanja javnog mišljenja koja ukazuju na simpatije diljem zemlje prema pokretu BLM, republikanski premijer Donald Trump (2017.-21.) i njegovi politički saveznici izričito su podržali dobro istrošene rasističke stereotipe kastrirajući prosvjednike BLM-a kao “nasilnike” i lažno ih optužujući za nasilne napade na policiju i privatnu imovinu.

U kasnijim, uspješnim nastojanjima da skrenu pozornost javnosti s problema rasizma i proizvedu provokativno društveno pitanje koje bi potaknulo konzervativne Amerikance, Trump i drugi republikanski čelnici odlučili su se za napad na CRT, koji su okarakterizirali kao lažno, antiameričko vjerovanje radikalnih ljevičara i anti-bijelih rasista. Dodatno su upozorili da ljevičarski učitelji pokušavaju indoktrinirati američku djecu podučavajući CRT u javnim školama. Zapravo, zbog svoje složenosti, CRT se u svom potpuno razvijenom obliku podučavao samo na pravnim fakultetima, fakultetima i sveučilištima – iako su se generalizirane verzije nekih njegovih tvrdnji pojavile u kurikulumima nekih javnih škola. Nekoliko država pod vodstvom republikanaca usvojilo je zabrane podučavanja onoga što se nazivalo teorijom kritične rase, što je predstavljalo bilo kakvu sugestiju da je rasizam ukorijenjen u američkom društvu, da su ljudi u boji i dalje potlačeni zbog svoje rase, da bijelci mogu gajiti i djelovati prema rasističkim stavovima kojih nisu svjesni ili da bijelci i dalje uživaju razne koristi koje se općenito uskraćuju obojenim ljudima (pojam “bijela privilegija”), među ostalim navodnim neistinama. U praksi su zabrane obeshrabrivale bilo kakvo podučavanje, posebno na razini srednje i srednje škole, koje je predstavljalo nestandardne povijesti rasizma u Sjedinjenim Državama ili istraživalo njegovu stvarnu prirodu i učinke. U posljednjih nekoliko mjeseci svog predsjedničkog mandata sam Trump izdao je zabranu obuke o rasnoj osjetljivosti u saveznim agencijama, tvrdeći da su radionice podučavale “podijeljene” i “antiameričke” ideje. Prema nekim kritičarima, Trumpova naredba i zabrane na razini cijele države bile su više nego pomalo ironične – u bivšem slučaju jer je Trump dugo poticao rasnu ogorčenost među svojim bijelim pristašama (uključujući ponavljanje rasističkih uvreda), a u potonjem slučaju jer se činilo da zabrane podržavaju stajalište znanstvenika CRT-a da je rasizam svojstven zakonu i pravnim institucijama Sjedinjenih Država.

CRT je utjecao na stipendije u područjima izvan granica pravnih studija, uključujući ženske i rodne studije, obrazovanje, američke studije i sociologiju. CRT spin-off pokreti koje su osnovali azijsko-američki, latinoamerički, LGBTQmuslimanski i indijanski znanstvenici također su zaživjeli. Osim gore spomenutih pitanja, znanstvenici CRT-a obratili su se govoru mržnje i zločinima iz mržnjeafirmativnom djelovanjuimigraciji i glasačkim pravima. (v.h.)

 

Povezane objave

U Finskoj se za školstvo izdvaja sedam posto BDP-a

HF

Cilj – Hrvatska ne smije imati sveučilišta

HF

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (51)

HF

Glifozat i neurološka oštećenja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više