Hrvatski Fokus
Feljtoni

Uspomene iz Perzije Ivana Simonića (1)

Rođen je u staroj šibenskoj obitelji 1792. godine

 

Zanimljiva je to storija u kojoj šibenski Hrvat u pradomovini Hrvata strada zbog grada Herata. Podsjetimo da je upravo Hrvat pater Juraj Križanić usmjerio Rusiju na reforme i suradnju s Kinom, a što je priveo razgraničenju jezuitski učenik iz Dubrovnika grof Sava Vladislavić Raguzinski.

“Uspomene iz Perzije” na ruskom je (sa francuskoga) priredio Naftula Aronovič Halfin (Kijiv, 1921. – SSSR, 1987.), poučavatelj na Srednjoazijskom fakultetu, ravnatelj arhiva u Uzbekistanu). Sa francuskoga djelo prevode I. G. Mjagkovoj i E. F. Rasadinoj, dočim sa ruskoga na hrvatski N. Zabaznova i N. Računica. Halfin je skratio originalni naslov, stavivši lukavo komentare prigodne sovjetskoj epohi.

Ivan Stjepan Simonić (u daljem tekstom rusificiram ga kao Ivana Osipoviča Simoniča, op., T.T.) rođen je u staroj šibenskoj obitelji 1792. godine. Godine 1806. sa svega 14 godina ulazi u francusku vojsku. Sudjeluje u bitkama kod Gospića, Wagrama, Znojma, pod generalom Zolnesom kod Smolenska, Borodina i napreduje u časti.

Godine 1812. je zarobljen, 1816. postaje kapetan u ruskoj vojsci, 1818. major, 1820. potpukovnik. Godine 1822. ženi se lijepom gruzijskom princezom s kojom ima više djece. Godine 1828. družio se s Aleksandrom Sergejevičem Puškinom, ističe se u ratovima protiv Turaka, Perzijanaca, kavkaskih i centralnoazijskih naroda.

Dana 7. 7. 1832. Imenovan opunomoćenim ministrom (veleposlanikom) u Perziji, što obnaša od 18. 10. 1832. do 15. 11. 1838. godine.

Nalazimo ga kao pretplatnika “Zore dalmatinske” 1844. godine, 1848. godine putuje našom obalom i posjećuje očev grob, 1849. s Ukrajincem generalom Paskevičem smiruje mađarsku građansku revoluciju.

Bio je stručan za fortifikacije, topništvo, povijest, zemljopis; poznavao latinski, francuski, ruski, talijanski, hrvatski jezik, moguće i osnove perzijskoga i poljskoga. Stradava nesretnim slučajem na dužnosti u Varšavi.

Poklonio nacionalnoj knjižnici u St. Petersburgu mnoge vrijedne perzijske rukopise. U autobiografiji O. A. Djugamelja, poslanika nakon Simoniča navodi se: “Simonič je bio strastveni bonapartist…, i on je podijelio (Napoleonovu) mržnju, od sveg srca mrzio Engleze. U njegovom prijamnom salonu u Teheranu visila je na zidu samo jedna litografija… na kojoj je Napoleonova sjena s natpisom “Sramotu moje smrti ostavljam na dušu engleske krune”. U takvom salonu primao je i Engleze, što je ponižavajuće za tadanju britansku velemoć.

Središnje mjesto Simoničeve karijere predstavlja perzijsko-engleski spor oko Herata, strateškoga grada koji veže Indiju, Iran, Afganistan i Središnju Aziju. Manje važno je bogatstvo zemljišta i vodeni resursi. (danas voda igra jaču ulogu, op., T.T.)

Rusija je po Simoničevoj ideji radila na savezu (osovini) Teheran – Kabul – Kandahar. U ime britanske vlade obavještajac Burns (vrhunski obavještajac u službi Istočnoindijske kompanije) obećava vladaru Afganistana Dost Muhamedu vraćanje Pešavara (dio Pakistana naseljen afganskim Paštunima koje je oteo radža Sing) ukoliko se otvori za englesku trgovinu, ali od te ideje Britanci odustaju i opozivaju Burnsa. Britanci vrše pritisak na ruskoga cara Nikolaja I. da smijeni Simoniča i povuče ruske “dezertere” koji su u perzijskoj službi kod Herata.

Zanimljiv je Simoničev opis perzijske povijesti, feudalnih borbi i spletaka, te psiholoških osobina značajnika, te struktura vlasti i društva. Ovaj odlomak je ilustracija: ” Fat Ali šah po primjeru turkijskih vladara pružio je svojoj djeci slobodno obrazovanje.” Braća i rođaci dobivali su svoje “feude” između 8. i 12. godine (ženili bi se sa 12 ili 13, op., T.T.); kako su bili mnogoženci prihodi im nisu bili dovoljni za uzdržavanje obitelji, pa nisu plaćali državi poreze i iznuđivali su od ljudi novac. Sam šah bio je osobno u bankrotu.

“Abas – mirza kojega su Europljani toliko hvalili, bio je vrlo oštrouman…, bio je ljubazan i društven, ali pod ljubaznošću se skrivala neiskrena duša i bezvoljan karakter.” Simonič hvali generala I. F. Paskeviča (Poltava, Ukrajina, 1782., – Varšava, 1856.) kao velikog i hrabrog stratega, mudrog pregovarača, ispoštovatelja perzijsko-ruske suradnje.

Englezi su ometali pohod Abas – mirze na Herat izmišljajući da će ustanak u Poljskoj oslabiti Rusiju; McNeill (poslanik britanski, bivši tajnik Istočnoindijske kompanije) je postigao da se perzijskoj vojsci ne isplate plaće, što je odgodilo pohod. Abas – mirza umire od gangrene, “vijest o smrti Abas – mirze izazvala je uznemirenost, ili točnije utučenost kod vojnika, vojska je bila na rubu raspada i bili su prisiljeni prekinuti opsadu i vratiti vojsku u domovinu. Takve peripetije vrlo su karakteristične za azijske vlade; zakoni koji tamo reguliraju smjenu vladara nisu stabilni, narod priznaje za svoga gospodara samo onoga koga se boji.”

Inače Simoniču smeta pasivnost, sporost, hirovitost, lukavost, nesustavnost i netemeljitost Iranaca toga doba. Engleska se bojala za Indiju, evo kako Simonič opisuje djelovanje McNeilla: Englesku, ili točnije Istočnoindijsku kompaniju  predstavljao je u Perziji sir John Campbell, o kojem se Simonič pozitivno izjašnjava, ali je radi bolesti prepustio posao McNeillu. “McNeill je spletkarenje doveo do apsurda. Nije mogao razumjeti da postoje obični putovi do uspjeha, trebala su mu beskrajna kompliciranja, petljanja, tajne, šaptanja… spletke… Zaplevši se u mrežu vlastitih spletaka, koje je smišljao da bi pridobio naklonost mogućih pretendenata (na prijestolje) našao se u nebranom grožđu.” “Simpatije koje je Engleska gojila prema Abas – mirzi su se smanjile otkad se zbližio s Rusijom, cijela njegova obitelj je pala u nemilost.

Osim toga otkad je Engleska prestala igrati glavnu ulogu u perzijskim kabinetima, malo je brinula o stvaranju jedne vlade, i smatrala je da je bolje vidjeti Perziju razdijeljenu na onoliko sitnih kraljevstava…” Sve je to bilo poznato Muhamed – mirzi, što je izazvalo njegovo trajno nepovjerenje prema Englezima i antipatiju prema McNeillu. Simonič piše Muhamed – mirzi požurujući njegov dolazak u prijestolnicu. Pretendent je dotada živio skromno i povučeno proučavajući sufijsku književnost. (valjda i Rumija?)

Engleske spletke oko otoka Hark nisu uspijevale jer su i Abas – mirza i Fat Ali šah znali da su Englezi zavladali Indijom upravo pomoću trgovačkih naselja i dogovora.

Kajmakam (Mirza Abdul Kasem), tobož izravni potomak Muhameda, odigrao je značajnu ulogu (15 godina) u povijesnim događanjima; Simonič ga ne prikazuje u bajnom svjetlu. Upravitelj prijestolnice i državne blagajne Zele – sultan je na poticaj McNeilla i podršku svoje braće, plemstva, eunuha i anglofilske struje rovario protiv Abas – mirze, kojega su nazivali “turkijem”. (pogrdan izraz, kao kod nas Balkanac). Englezi su računali na slabištvo Zele sultana, pa čak i na komadanje Perzije. Naravno Englezi igraju na više karata. Sir Henry Bethune nalazi se u šahovoj vojsci, Simonič hvali njegove fizičke i moralne vrline.

Uspjehu Muhamed šaha kumovali su uspjesi generala Paskeviča, držanje Johna Campbella, mudrost Kajmakama, te brzi kasnojesenski marš iz Tabriza u Teheran koji je iznenadio druge pretendente.

Simonič ističe da je odbio basnoslovni mito! Kajmakam je mislio reorganizirati dobrovoljnu pričuvnu vojsku kako bi u budućnosti postojala samo redovna vojska. Odredio je nove namjesnike provincija. Odnose u Perziji komplicirali su veliki broj konkubina, rođaka, slugu, eunuha isl menažerije koja je uzročila spletke i sukobe.

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

Bijela knjiga Europske komisije (17)

HF

MOJ KRIŽNI PUT – I Talijani su nas pljačkali (5)

HF

Priziv savjesti (4)

HF

HRVATSKE ŽRTVE – Slavili masovne zločine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više