Iako je govorio i pisao čistim bosanskim jezikom, kao neskriveni kroatofil Mulić je često koristio pridjev “hrvatski” kao i sintagmu “hrvatski jezik”
Hamdija Mulić (Konjic, 1881. – Sarajevo, 8. I. 1944.), hrvatski i bosanskohercegovački učitelj, književnik i pedagoški pisac. Rođen je u Konjicu 1881. godine, gdje je završio školu i osnovnu školu. Potom dolazi u Sarajevo, gdje završava nižu gimnaziju i Učiteljsku školu. Odmah po završetku škole, 1901. godine imenovan je učiteljskim pripravnikom, a nakon položenog stručnog učiteljskog ispita stalnim učiteljem.
Radio je kao učitelj u više mjesta u Bosni i Hercegovini, a 1913. godine premješten je u Sarajevo, gdje je ostao do umirovljenja.
Pored učiteljske profesije Mulić predaje i pedagoške predmete u vjersko-prosvjetnim zavodima „Darul-muallimin“, „Gazi Husrefbegova medresa“ i „Islamska vjerska ženska škola“, gdje predaje do kraja školske 1943./1944. godine.
Hamdija Mulić piše i objavljuje svoja djela još u učiteljskoj školi. Redovno je pisao u tadašnjem časopisu „Behar“, gdje je za devet godina objavio brojne članke, 31 pripovijetku, te 27 narodnih pjesama koje je sam zabilježio, 3 narodne priče, 13 anegdota, 29 zagonetki, 21 primjer u rubrici „Šta ne raditi” .
Pored „Behara“, Hamdija Mulić objavljuje i u „Pobratimu“, „Smilju“, „Gajretu“, „Biseru“, „Školskom vjesniku“, „Učiteljskoj zori“, „Misbahu“, „Pravdi“, „Novom Beharu“ i druge publikacije iz tog vremena.Kao posebna izdanja objavio je: Za reformu naše nastave (1914.); Pouka iz vjeronauka (1930.); Jugoslavenska čitanka (1931); Početnica za nepismene (1938); Metodika vjeronauke (1941.); Naša knjiga (1941). Sva izdanja tiskana su u Sarajevu.Objavio je i dvije zbirke pripovijedaka: “Iz života u život”, (Mostar 1913.) i “Iz našeg susjedstva”, (Zagreb 1944.).Kada je 1937. godine pri Ulema-medžlisu u Sarajevu formiran Glavni odbor za suzbijanje nepismenosti muslimana Bosne i Hercegovine, izabran je i Hamdija Mulić koji je postao jedan od glavnih saradnika.Hamdija Mulić bio je i prvi domaći dječji pisac, s obzirom da je brojna djela posvetio upravo djeci i omladini. Pisao je čistim narodnim jezikom, trudeći se pružiti znanje na svima razumljiv način.Književni, a posebno pedagoški rad Hamdije Mulića vrlo je obiman i značajan. Ovo se posebno odnosi na djela koja se bave tadašnjim školstvom u Bosni i Hercegovini i njegovim unapređenjem. Bez poznavanja te građe bilo bi nemoguće u potpunosti razumjeti prosvjetni život posljednjih dvadesetak godina XIX. i prve polovice XX. stoljeća.Hamdija Mulić većinu svojih djela objavljuje pod punim imenom i prezimenom, dok se manji broj, posebno u počecima književnog rada, potpisuje pseudonimom Ata Nerces.Kako je Hamdija Mulić pisao o odgoju i značaju knjige u prosvjećivanju govore mnogi njegovi tekstovi koji su i danas aktualni.„Ima inteligentnih ljudi koji se hvale znanjem i vještinom, ali zapravo ne razumiju plemenitu svrhu na zemlji, a s etičke točke gledišta pravi su idioti. Nije dovoljno djetinju dušu ispuniti znanjem, nego i najmanji djelić nauke treba utjecati na dobar odgoj mladeži.”Hamdija Mulić poginuo je 8. siječnja 1944. godine u Sarajevu.
Pored suradnje u spomenutim listovima, Mulić je svoje radove objavljivao i u: “Bošnjaku”, “Smilju”, “Učiteljskoj zori”, “Školskom vjesniku”, “Biseru”, “Misbahu”, “Pravdi”, “Vremenu”, “Našoj pravdi”. ”, “Novom Beharu”, “Reformi”, “Islamskoj svijesti”, “Osvitu” (Mostar), “Glasniku IVZ”, “El-Hidaji”, “Osvitu” (Sarajevo) itd. Većinu svojih radova Mulić je potpisivao svojim imenom, dok se u jednom dijelu, pretežno proze iz njegovog početničkog književnog stvaralaštva, koristio pseudonimom: Ata Nerćes.14
Iako je govorio i pisao čistim bosanskim jezikom, kao neskriveni kroatofil Mulić je često koristio pridjev “hrvatski” kao i sintagmu “hrvatski jezik”. Pogotovo je to bilo izraženo u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske.
