Hrvatski Fokus
Intervjui

Ja sam samo radostan kršćanin bez skrivenog cilja

Na Istoku Crkva je potpuno podčinjena državi

 

Biolog, genetičar, filozof, teo­retičar, teolog. Sve je to znanstvenik Petar Tomev Mitrikeski. Nedavno je gostovao u Dubrovniku i održao dva iznimno posjećena predavanja u organiza­ciji Matice Hrvatske. To je bio povod za razgovor u kojem smo se dotakli tema iz područja njegovog znanstve­nog interesa genetike, povijesti i filo­zofije biologije te odnosa znanosti i kršćanstva.

  • Biolog ste genetičar, ali i filozof-teolog, radite na Fakultetu filozofije i religijskih znano­sti, pišete i filozof­ske eseje. Smatrate li se bližim pri­rodoslovlju ili humanistici?
    – Zanimljiv poče­tak (smijeh). Da, moj osnovni akademski tre­ning je biologija, ja sam genetičar (bez pretjerivanja, to je sol biologije jer se evolucija ne može razu­mjeti bez genetičkog pristupa, a u biologiji je sve nave­zano na evoluciju). U tom smislu ja sam samo jedan običan STEM-ovac i prirodoslov­lje mi je temeljni intelektualni habitus. No, ako pogledamo sa sasvim jedne druge strane, činjenica je da nikada nisam mogao bez filozofije, tj. huma­nističkog rakursa. Naime, kao i huma­nistika, znanost počiva na razumu (koji ne može bez logike jer odmah postaje ne-razum), ali, za razliku od humanistike, znanost ima i tu dopun­sku mogućnost kontroliranog eksperi­menta (sjaj znanosti) koji joj značajno osnažuje učenu argumentaciju. Među­tim, to je ujedno i njena bijeda jer ju ograničava na pitanja što (deskriptivni pristup) i kako (kvantitativni pristup). Suprotno, filozofija cijelo vrijeme bez srama cilja na pitanje zašto koje je kud i kamo važnije, a i zanimljivije. I upravo se tu negdje krije i moj interes za teologiju (važno: vjera nije isto što i akademska teologija) – dok znanost niti ne može taknuti pitanje smisla (najvažniji dio općeg pitanja zašto je onaj o smislu svega; međutim, sa smi­slom se ne može eksperimentirati pa znanost ovdje nužno mora biti kuš), a filozofija daje višeznačne odgovore, teologija ima jedan jedini odgovor, koji je poznat unaprijed (Bog)… No, kao i uvijek tu se negdje krije jedno ali: nije mi, dakle, dovoljno da sam samo priro­doslovac, ne želim beskrajno lutati filozofskim prostranstvima, a da sam aka­demski teolog vjerojatno bih se dobar dio dana dosađivao (isprika teolozima) – bi li možda rješenje bilo prirodoslovlje ­kao temeljna znanstvena igraonica, filozofija kao umovanje i teologija kao otrježnjenje od igranja i umovanja?
  • U jednom ste od svojih intervjua za hrvatske medije istaknuli da ste jedan od ‘onih znanstvenika koji ne vole moderne trendove u znanosti’. Danas smo obasuti novim trendo­vima, kako ste snalazite kao tradici­onalist ili ste ipak i Vi na neki način morali pokleknuti?
    – Da, morao sam jer sam dio sustava, ali se nisam pre(o)dao – i dalje ne volim trendove. Moderne birokratske beda­stoće od znanstvenika traže da dje­luju u unaprijed zadanom okviru koji zarobljava umove. Naime, zarobljeni (ali pametni) um omogućit će ostva­rivanje ciljeva tehničko-tehnoloških smjernica društva koje zadaju suho­parni birokrati i njihovi neinventivni (i često ne-pametni) umovi… Problem je što je taj pametni (ali zarobljeni) um protratio vrijeme na nevažna pitanja (makar da je doprinio nečemu što je od velikog interesa za društvo ili državu).
  • Ono što Vas obilježava, a posebno prateći Vaše sudjelovanje u emisiji ‘Peti dan’ je da naglašavate kršćan­ske vrijednosti i pripadnost religij­skoj zajednici. Bavljenje znanošću i religioznost na neki se način doživ­ljava nespojivim. Smatrate li da uspijevate mijenjati svijest i Vaših kolega ali i javnosti?
    – Ne znam (smijeh). Prvo, ta ushićenost kršćanstvom koja se kod mene primje­ćuje je spontana i nema nikakav skri­veni cilj (ideološki, PR-ovski, eduka­cijski, konfesijski ili bilo kakav drugi) – ja sam samo jedan radostan kršćanin (svi kršćani trebaju uvijek biti rado­sni – imamo, naime, najveći mogući razlog za to, Spasitelja). Drugo, mislim da je realnost takva da neke ljude neiz­mjerno živciram (iskrena isprika koja je uvijek na stolu), a neke oduševlja­vam (nepotrebno, rekao bih). Osobno bih želio da se ne diže buka oko toga, tj. da to ne bude točka razdvajanja (nisam mučki provokator) i/ili idealiziranja (ne želim biti svjetovna ikona). Što se tiče toga da vjera nije spojiva sa znan­stvenom profesijom – to je posvemaš­nja bedastoća na koju ne treba gubiti ni trunčicu vremena (dopuštena iznimka je kada se bavite filozofijom odnosa između znanosti i religije kao što je to slučaj kod mene na Fakultetu gdje postoji Centar za proučavanje odnosa znanosti i religije).
  • Znanstvenici su stvorili entitet koji jako podsjeća na rani ljudski embrij, bez upotrebe sperme, jajne stanice
    ili maternice. Tim s Weizmannovog instituta tvrdi da je njihov ‘model embrija’, napravljen korištenjem matičnih stanica, a izgleda kao tipičan primjer pravog embrija sta­rog 14 dana. Čak je lučio hormone koji su u laboratoriju pokazali pozitivan rezultat na testu trud­noće. Glavna namjera za modelima embrija jest pružiti etički prihvat­ljiv način razumijevanja najrani­jih trenutaka našeg života. Kuda idemo i koliko smo daleko odma­knuli od ‘Dolly’?
    – Ovo se nadovezuje na ono što sam rekao o temeljnim pitanjima što, kako, zašto – znanost je jednostavno postala premoćna zbog svoje metode (tj. kon­troliranog eksperimenta koji je sada značajno kvantitativno osnaženiji prvenstveno zbog razvoja tehnike i tehnologije te mogućnosti brze analize ogromne količine podataka) i uopće nije čudno da može ostvariti ovakve naoko kolosalne uspjehe. No, ovdje je najvažnije pitanje zašto to raditi, a to – vidite – nije znanstveno pitanje već posve filozofsko jer se tiče smisla (a od tuda nužno i moralno-teološko). Vi ste naveli što sami znanstvenici kažu zašto to rade, ali ja nemam ovdje na pameti njih već njihove financijere i skrivene stratege – njih treba pitati. Što se tiče pitanja kamo idemo – može se odgo­voriti futuristički i eshatološki, ali pre­skočit ću, dovoljno je spomenuti ta dva pojma jer se prvi tiče filozofije buduć­nosti (ne znam mogu li to tako reći, neka filozofi kažu), a drugi prevažnog metafizičkog pitanja (rekao bih), tj. što će se događati na kraju vremena…
  • Hoće li, odnosno, bi li genetski modificirani ljudi mogli postat novi standard? Hoće li nas kao čovječan­stvo po tom pitanju zauzdati etika ili će etičke granice pasti jer ljudski rod teži pomlađivanju, vječnoj mla­dosti pa čak i besmrtnosti?
    – Istina, tvarni čovjek teži tvarnom pa je zato okrenut ovozemaljskom (ništa novog nisam rekao). No, duhovni teži duhovnom (ni ovdje nisam otkrio toplu vodu). Ali, neka čitatelji razmi­sle malo o ovome. Što se tiče dosega tehnologije rekombinantne DNA (opa­ska za čitatelje: DNA je kemijski sim­bol za deoksiribonukleinsku kiselinu, tj. nasljednu tvar kojoj je hrvatska kra­tica DNK; ali, budući da je DNA kemij­ski simbol, dužni smo pisati DNA, a ne DNK – no, možda lektori imaju drukčije objašnjenje?!) – da, to izgleda zastrašu­juće i distopijski. Osobno se protivim tehnološkom modificiranju ljudskog genoma, posebice u generativnoj liniji (od tuda, naime, nastaju spolne stanice koje sudjeluju u stvaranju slijedeće generacije ljudi), ali – opet – to nije pitanje za znanstvenike, već za financijaše i stratege koji na zapadu mahom dolaze iz privatnog sektora (ovi prvi) te iz (duboke) države (ovi drugi). Dakle, hoće li čovječanstvo krenuti tim putem, ne ovisi o znanosti, već o društvenim trendovima. Netko će reći, ali znan­stvenici su ti koji će odraditi posao – istina, ali ne ja (i time je sve rečeno).
  • Nedavno je objavljeno kako su ame­rički znanstvenici razvili lijek u obliku tablete koji je u pretklinič­kim ispitivanjima ‘uništavao’ sve čvrste karcinome i ostavljao zdrave stanice nepromijenjene. Vjerujete li da bi ovo otkriće moglo označiti početak nove faze u zaustavljanju ove opake bolesti? Nećemo se više trebati bojati teških oboljenja i smrti od raka?
    – Bojat ćemo se i dalje. No, najprije, valja reći da se ja ne bavim tim pitanjem jer ga smatram iznimno dosadnim (nikada mi nije bilo presudno zani­mljivo; opet se ovdje moram nekom ispričavati). Rak je ‘zarobljeni evolu­cijski potencijal’ u somatskoj liniji (sve stanice u tijelu, osim matične spolne linije koja proizvodi jajne stanice ili spermije u ovisnost o spolu osobe) i u tom pogledu se ne može spriječiti. Sve što možemo napraviti je pronala­ziti načine da se pojedini tipovi raka dovedu do stanja kronične bolesti uz pomoć takozvanih pametnih lijekova koji će moći djelovati na neke tipove tumorskih stanica i/ili na neku točno određenu mutaciju te na taj način držati pod ‘kontrolom’ proces meta­staziranja što će bolesniku održavati život (kakve kvalitete?) duže od situa­cije kada ne bi uzimao spomenute lije­kove (tu se sad, naravno, odmah javlja pitanje profita i mogućnosti socijalne države)… Ovo je inače vrlo kompleksno pitanje i – po mojem mišljenju – nije prikladno za opću javnost. Zašto se onda ljude često (prečesto) bombar­dira s time je vjerojatno pitanje nekog tipa strateškog PR-a…

Iza svega stoje – veliki igrači!

  • Moramo se dotaknuti i milijardera Elona Muska. Njegova tvrtka Neu­ralink za neurološke inovacije obja­vila je kako je dobila zeleno svje­tlo američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) za pokretanje svoje prve kliničke studije u sklopu koje bi ljudima bili ugrađivani moždani implantati. Gdje to vodi i kako se zaštititi od zlouporabe? Jesmo li zakoračili u područje koje nam je dosad bilo poznato iz znanstveno-fantastičnih filmovima pa će neg­dje, netko upravljati nama tako što će nas prvo čipirati?
    – Opet distopijska tema. Možda da poja­snimo pitanje etike i morala. Društvo će ići tamo gdje ga stratezi (koje uglav­nom ne vidimo na općoj sceni) pošalju jer je to pitanje povezano s nacional­nom (geopolitičkom, geostrateškom i inom) sigurnosti velikih igrača, a onda i s profitom koji se tu negdje nazire. Ono što će se vjerojatno događati je to da će tehničko-tehnološka agenda, poznatija kao istraživanje & razvoj (znanost je nešto posve drugo), stalno napredovati, a akademija će istovre­meno tražiti načine da logički opravda rizične poteze (filozofija je, naime, u konačnici mišljenje, ne nužno znanje) što će dati mogućnost političarima da zakonodavnim tijelima predlože odgo­varajuću legislativu. Moral ovdje uopće neće biti upitan za mišljenje (ako je ikada bio), a ako se i drzne reći svoje mišljenje (najčešće preko riječi kršćan­skih teologa, mahom iz Zapadne Crkve jer je Istočna u tom pogledu introverti­rana, ali nije u pitanju inferiornost već prije doktrinarna razlika), vjerojatno će biti ismijan ili otkazan. Sumorno?
  • Za nama je teško vrijeme pandemije koronavirusa. Stvarale su se razli­čite teze o čipiranju putem cjepiva. Koje posljedice je ostavio koronavi­rus na čovječanstvo i što smo uopće naučili iz tog dvogodišnjeg razdo­blja. Je li bilo pogrešaka? Što se moglo ili trebalo drukčije?
    – Teško mi je o ovome reći išta više od onoga što sam već govorio javno, u emisiji ili drugdje. No, ok, možda samo ovo: Hegel je smatrao da su razum i sloboda povijesna postignuća, tj. da nisu prirodne datosti. Prije njega, Kant je vjerovao da je razum izvor morala. Mogu li nas njihova umovanja poučiti nečemu o situaciji s virusom? Jesu li dakle, karantena, maske, cjepiva itd. kao ograničavanja slobode (prema nekima) bila povijesno postignuće našega vremena? Ako da, tada će se (opet nekima) vjerojatno činiti da je Kant bio u krivu kada je iza morala stavio razum…

Crbogorska pravoslavna crkva

  • Pojmom pravoslavlja na našim podnebljima najčešće se vezuje uz srbstvo. Vi ste pripadnik Makedon­ske pravoslavne autokefalne crkve. Smatrate li da bi i Hrvatska odno­sno Crnogorska pravoslavna crkva trebala dobiti samostalnost i može li se to uopće očekivati?
    – S obzirom da su Hrvatska i Crna Gora suverene države, postojanje domi­cilnih autokefalnih ili autonomnih crkava na njihovim teritorijima (koje nisu Srpska pravoslavna crkva) kanon­ski je zamislivo (koliko je meni poznato, ali stručnjaci za kanonsko pravo Istočne Crkve bi mogli imati podije­ljena mišljenja). Pitanje je međutim kud i kamo složenije jer zadire u poli­tičke odnose susjednih zemalja, povi­jesne odnose etničkih i vjerskih (tj. konfesijskih) zajednica, dobre volje SPC-a, političke volje u Hrvatskoj, poli­tičke snage i mudrosti u Crnoj Gori te, konačno, kako na ta dva odvojena slu­čaja gleda ekumenski patrijarh Barto­lomej I.
  • Politika zasigurno ima ogroman utjecaj na pravoslavlje. Kako se nosi Makedonska pravoslavna crkva?
    – Suživot Crkve i države na Istoku je specifičan te se naslanja na tradiciju (Istočnog) Rimskog Carstva (poznatije kao Bizant ili Bizantsko Carstvo) gdje su uvijek postojali car i patrijarh koji su tražili načine za sklad i suživot (ne kao osobe već kao poglavari pojedine institucije). U tom plesu mogućnosti i potreba, Crkva je potpadala pod utjecaj države što je sramotna povijesna činje­nica (ali tko može suditi o Božjoj eko­nomiji?). Eklatantni primjeri su car­ska Rusija gdje je Crkva bila potpuno podčinjena državi (kako je sada, neka prosude čitatelji) te naše bliže susjed­stvo gdje je Crkva gotovo pa marioneta duboke države (izraženije od vremena pokojnog Miloševića prije raspada bivše države). Takav suodnos je manje primjetljiv u ostalim pravoslavnim državama, premda je moguć. U Make­doniji je taj suodnos gotovo nepri­mjetan te ga je dosta teško analizirati. S druge strane, moderna vremena donose svakakve (negativne) utjecaje na koje nisu imuni (sad se vidi) ni neki biskupi pa čak ni neki monasi što je još sramotnija činjenica. S treće strane, ni Zapadna Crkva nije imuna na politiku i politička previranja što je začuđujuće jer je (teoretski gotovo posve) neovisna o državi. Koliko i kako će se to odra­ziti na temeljnu misiju Crkve (podjed­nako u Zapadnoj i u Istočnoj Crkvi) pa i na povjerenje laika u njen admini­strativni ustroj ostaje tek za vidjeti. U tom kontekstu, svaki svećenik koji na propovjedaonici izgovara išta što nije duhovna pouka (nudeći sablazan) čini veliki grijeh (uz pokoru što sam se usu­dio ovo reći).
  • Podđakon ste Bugarske pravoslavne crkve. Što to podrazumijeva? Koje su Vaše obaveze?
  • – To prije svega podrazumijeva poslušnost (toliko važnu za spasenje). Inače radi se o činu koji čini posredničku svezu između crkveno-služitelja i svećeno-služitelja (prezbitera) koji je postojao i u Zapadnoj Crkvi (koliko mi je poznato do reforme Drugog vatikanskog sabora). Podđakon (grčki: υποδιάκονος, ipođakon), kojeg inače posvećuje biskup izvan oltara, tj. u lađi crkve izvan Euha­ristije, pomaže svećeniku ili biskupu tijekom Liturgije te može nositi stihar (grčki: στοιχάριον) i orar (grčki: οράριο) (dijelovi Liturgijskog ruha Istočne Crkve).

Barbara Đurasović, Dulist, 14. 11. 2023, https://dulist.hr/razgovor-petar-tomev-mitrikeski-ja-sam-samo-radostan-krscanin-bez-skrivenog-cilja/855215/

Povezane objave

Istražujem funkcioniranja genetskih škara

hrvatski-fokus

Kulturno umjetničko blago u Zagrebu

HF

Pisanje i govorenje su dva načina izražavanja kojima čovjek i kad kazuje isto, govori različito

hrvatski-fokus

Moj narod prašta jer ga tako vjera uči

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više