Stotine tisuća ljudi koji su pobjegli iz terorističke sekte Boko Haram zaglavili su u sjeveroistočnoj Nigeriji. “Niti jedna od tih izbjeglica ne stigne u Europu
Stajalište Europe o problemu ilegalne migracije otežava situaciju od ostalih bogatih regija svijeta, kaže Ruud Koopmans. Humboldtov profesor poziva na rješenje u suradnji s trećim zemljama. I ne mora se raditi samo o novcu.
“Svake godine tisuće ljudi umre na Mediteranu. I vjerojatno još više ljudi umire na pristupnim putovima do mediteranske obale, posebno u Sahari”, kaže Ruud Koopmans u NZZ Standpunkteu. Nizozemski politolog i stručnjak za migracije naziva europski sustav azila “lutrijom života i smrti”.
I dio krivnje vidi kod Europljana – “jer s jedne strane napuštamo mnoge ljude kojima je zapravo potrebna naša zaštita i pomoć, a s druge strane tražimo da krenu na put opasan po život”. Koopmans to želi promijeniti, ali na nove načine.
Uobičajena sredstva, kao što je spašavanje na moru, često su humanitarna dužnost. Ali obično nije rješenje, jer bi imali neželjene posljedice. To već osiguravaju izračuni krijumčara: “To su kriminalni poduzetnici: ako znaju da brodovi talijanske mornarice ili privatni morski spasioci čekaju uz obalu, onda ulaze u more s manje plovidbenim brodovima” – što rezultira time da još više ljudi umire, smatra Koopmans.
“Bolje je odmah pokupiti ljude u ratnim zonama”
Također, spašavanje na moru ne pomaže protiv umiranja u Sahari. Naprotiv, moglo bi ostaviti dojam da je sigurno prijeći Mediteran, pa bi se još više ljudi probilo kroz pustinju. “Tada je bolje odmah pokupiti ljude u ratnim zonama”, kaže stručnjak koji predaje i istražuje na Sveučilištu Humboldt u Berlinu.
Međutim, to se odnosi samo na izbjeglice čiji su životi zapravo ugroženi. Svaki drugi migrant uopće nema pravo na azil. Nigerijci koji dolaze u Europu, na primjer, “gotovo svi dolaze s juga, gdje postoje uspostavljene krijumčarske mreže i gdje je stanovništvo bogato po nigerijskim standardima”, kaže Koopmans. “Potrebna vam je pomoć krijumčara ljudi, a oni naplaćuju mnogo novca.”
U vrlo malo slučajeva to su ljudi koji bježe od rata i progona. “Često ih na putu šalju obitelji koje udružuju novac kako bi platile krijumčarima ljudi”, kaže stručnjak. Ako član obitelji – gotovo uvijek mladići – stigne u Europu, trebao bi poslati novac natrag obitelji kako bi im osigurao bolje životne uvjete. “To nije ono čemu služi naš režim azila”, kaže Koopmans.
Industrija krijumčarenja kao temeljni problem
Istodobno, stotine tisuća ljudi koji su pobjegli iz terorističke sekte Boko Haram zaglavili su u sjeveroistočnoj Nigeriji. “Niti jedna od tih izbjeglica ne stigne u Europu. U ovoj regiji ljudi su previše siromašni”.
Za Koopmans, srž problema je krijumčarska industrija. “Uspijeva na poticaju koji smo postavili kroz europski režim azila, a to je da nakon što kročite na europsko tlo ili vas spasi europski brod, imate pravo na postupak azila.” Pogotovo zato što u gotovo svim slučajevima dotične osobe mogu ostati u Europi, čak i ako se zahtjevi za azil odbiju.
Međutim, europskim pravom o azilu nudi se mogućnost izbjegavanja takvih lažnih poticaja. Na primjer, načelom sigurnih trećih zemalja, u kojem se navodi da ako ljudi uđu preko sigurne treće zemlje, mogu se tamo vratiti.
Postoji potreba za suradnjom s trećim zemljama
Kada bi se to načelo primjenjivalo, “gotovo nitko se ne bi probio preko Mediterana”, kaže Koopmans. “Nitko neće riskirati svoje živote ako zna da neće završiti u Berlinu ili Zurichu, već u Tirani ili Tunisu”.
Očito je da takvo što funkcionira samo u suradnji s takvim trećim zemljama. Kako ne bi postali ovisni o vladarima pojedinih država, također mora biti moguće dovesti migrante u treće zemlje kroz koje uopće nisu ušli u zemlju. Prema Koopmansu, postoji dovoljno država koje imaju interes za takve sporazume.
I ne mora biti samo o novcu. Zamjena ilegalnih migracija legalnim migracijama, na primjer, interes je koji imaju i zapadnoafričke zemlje ili balkanske države. Tim bi se zemljama mogli ponuditi dogovori o razmjeni: u zamjenu za provedbu postupaka azila dobivaju godišnje kvote za migraciju radne snage vlastitih državljana u EU-u.
S druge strane, trećim zemljama, u kojima ima mnogo izbjeglica, poput Turske, moglo bi se ponuditi prihvaćanje legalnih izbjeglica ako prime natrag ljude koji nemaju pravo na azil u Europi.
Takva redovita migracija izbjeglica putem kvota također bi omogućila vlastima u Europi da planiraju više i također ojačaju prihvaćanje unutar stanovništva. “Tada građani znaju da će doći samo ljudi kojima je stvarno potrebna zaštita. A općine i države znaju da dolazi toliko ljudi – na to se možemo pripremiti.”
Primjer Australije pokazuje da se migracije mogu kontrolirati
Zbog svog položaja, Europi je mnogo teže nego drugim bogatim regijama svijeta, priznaje Koopmans. Zbog toga je još važnije “da učinimo nešto kako bismo stekli određeni stupanj kontrole nad tim imigracijskim tokovima”.
Australski primjer pokazuje da je to moguće. “Početkom 2000-ih, deseci tisuća ljudi dolazili su u Australiju neredovito, a stotine su umirale na morima svake godine.” Australija se tada složila s trećim zemljama kao što su Papua Nova Gvineja i Nauru da će se tamo odvijati postupci azila. “Posljedica je bila da u kratkom vremenskom razdoblju više nije bilo brodova jer nitko nije želio platiti krijumčarima ljudi da slete u Nauru”, kaže Koopmans. “Istodobno, Australija je povećala prihvat izbjeglica kroz kvote i humanitarne vize. To je način na koji to morate učiniti.”
Njemačka je također europski primjer: sporazum s Turskom funkcionirao je vrlo dobro. Čak i pod velikim pritiskom, migracije se mogu kontrolirati, “to je sigurno”, kaže Koopmans. “Ideja da se migracije ne mogu kontrolirati mit je koji iznose ljudi koji ne žele kontrolu migracija”.
