"Nalazimo se u ratu, to je treći svjetski rat, iako postupno, korak po korak", jedna je od poruka kojima papa Franjo u više navrata i u različitim prigodama ne prestaje upozoravati na opasnosti koje su se nadvile nad suvremeni svijet. Civilizirani svijet zgranut je zločinima ISIL-a nad kršćanima i pripadnicima drugih vjera u Siriji i Iraku, kojima je cilj nametanje vlastite verzije islama i širenje po golemim prostorima srednje Azije i jugoistočne Europe. Tu zastrašujuću sliku upotpunjava rat u Ukrajini, koji je ponajprije vojni izraz pokušaja Rusije da vrati nekadašnju poziciju svjetske velesile iz vremena Hladnoga rata.
Na komemoraciji žrtvama Prvoga svjetskog rata na vojnom groblju u Redipugliji, uz granicu Italije i Slovenije, papa Franjo ponovio je da "danas… možemo govoriti o trećem ratu koji se vodi u dijelovima, zločinima, masakrima, uništavanjem". I uistinu, početak Prvoga svjetskoga rata izgledao je puno bezazlenije nego svijet u kojemu danas živimo. Svi su tada smatrali da će to biti rat i obračun moćnoga Austro-ugarskog carstva s ratobornom Srbijom, i da će se do Božića iste, 1914. godine, svi vojnici vratiti svojim kućama. Umjesto toga rat se pretvorio u svjetski sukob koji je odnio desetak milijuna života. Kada je Hitler napao Poljsku, Velika Britanija i Francuska objavile su rat Trećem Reichu, ali s obzirom da se nisu usudile napasti, svi su taj rat zvali Witzkrieg. Ipak "Witzkrieg" pretvorio se u novi, još veći svjetski sukob, koji je uzrokovao 50-ak milijuna žrtava. Iako se nakon toga rata vodio čitav niz lokalnih ratova u kojima su počinjeni strašni zločini, svijet je na dugo razdoblje bio pošteđen globalnoga sukoba.
Hrvatska je tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća tijekom globalnoga raspada komunističkog totalitarizma i nametnutih višenacionalnih država, izborila neovisnost, kao i svoje međunarodno priznaje. Međutim, samostalna Hrvatska nikako se nije uklapala u stare matrice prema kojima ju je trebalo vratiti u višenacionalnu državu pod srbijanskom hegemonijom. Temelji toga reakcionarnog koncepta, poznatoga pod nazivom Zapadni Balkan, postavljeni su na Zagrebačkom summitu, održanom krajem studenog 2000. Slijedila je mukotrpna politička borba koju je Hrvatska uspješno izborila. Zapadnobalkanski okvir izgubio je svoju snagu samostalnim ulaskom Hrvatske u NATO, a potom i u Europsku uniju.
Srbija koja je trebala imati dominantnu ulogu u toj neo-jugoslaviji u međuvremenu se našla u dubokom procjepu između europske pragme i tradicionalne proruske orijentacije. U zaoštrenom vremenu, u kojemu se treba jasno i nedvojbeno opredijeliti, takva politika može biti vrlo pogubna. Srbija sve više gubi na vjerodostojnosti. EU sve manje može računati na Srbiju kao stabilnu i poželjnu članicu.
Nedavno spaljivanje zastave NATO-a na nogometnom stadionu u Beogradu, šokiralo je svijet. S druge strane, stanje u BiH također predstavlja stalni izvor nestabilnosti. Štoviše, jedna je od rasadnika boraca koji ratuju na strani ISIL-a. Svijetu postaje sve jasnije da su ti isti teroristi činili užasne zločine nad hrvatskim stanovništvom u BiH. Hrvatski narod pak, kako onaj u RH, tako i u BiH, pokazuje se kao izraziti faktor stabilnosti i pouzdani saveznik sjevero-atlantskih integracija. Čini se, međutim, da aktualna vlast u Hrvatskoj o svemu tome pojma nema. Predsjednik države nije se maknuo dalje od regiona i koordinate njegovih političkih aktivnosti usmjerene su na Beograd. Obveze prema Sjevero-atlantskom savezu, koje bi se, s obzirom da smo njezina članica, trebale podrazumijevati, u izričaju aktualnog predsjednika prepune su kondicionala. To svakako nije rječnik pouzdanog partnera. One, naime, trebaju biti "bez fige u džepu", jednake onima koje je izrekao tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush na Trgu sv. Marka: sada kada ste članica NATO-a, više vas nitko neće napasti!
Pred nama su izbori za Predsjednika RH. Iako se neprekidno ponavlja kako predsjednik nema velike ovlasti te da ti izbori nisu važni, oni su zapravo iznimno važni. Predsjednik Republike predstavlja državu, određuje njezinu vanjsku politiku, imenuje veleposlanike, zapovijeda oružanim snagama, upravlja obavještajnim službama… Uzburkana svjetska politička scena pred Hrvatsku stavlja potrebu snažnog unutarnjeg zaokreta, koju zasigurno ne mogu izvršiti ljudi koju već dokazano žive u vremenu koje je povijest pregazila. Na mjestu budućeg predsjednika države potrebna je osoba koja razumije suvremeni svijet i koja prepoznaje ulogu i poslanje Hrvatske u tom svijetu.
Predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović poznaje način funkcioniranja suvremenoga svijeta, dobro poznaje najvažnije političke ljude i oni nju također poznaju i prihvaćaju. Što je najvažnije, ona istinski voli Hrvatsku i živi autentičnim životom vjernice, katolkinje, te je svojom ljudskom i kršćanskom širinom otvorena svim ljudima dobre volje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više