Unatoč gubitku parnice, iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla
Nakon presude Međunarodnog suda pravde o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, za HRT je ekskluzivni intervju dao ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale, na čije je mjesto odlukom Vlade u listopadu 2013. imenovana profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci Vesna Crnić Grotić. Dr. Damaška nakon karijere na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na području kaznenog prava, nakon Hrvatskoga proljeća odlazi u Sjedinjene Američke Države. Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Damaška prvi je put komentirao presudu i govorio o razlozima smjene s mjesta prvog čovjeka hrvatskoga pravnog tima.
• Profesore Damaška, kako komentirate presudu Međunarodnog suda pravde po tužbi Hrvatske protiv Srbije?
– Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.
• Je li standard dokazivanja genocida previsoko postavljen – kako smatra brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi „da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi„. Dodaje i kako „dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju. Prema njegovu mišljenju, u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima očito je da su ne samo počinjena djela genocida (actus reus) nego i da je postojala namjera (mens rea).
– Iako Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, njegovi su se suci u predmetu Bosna protiv Srbije odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere, kriterij koji se bitno ne razlikuje od anglo-američkoga dokaznog standarda u kaznenim postupcima. Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka. Povodeći se za tim standardom, zaključili su da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište. Počinjena ubojstva, rasuđivala je primjerice većina sudaca, mogla su biti počinjena u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg. No smatram da nije lako kritizirati odluku Međunarodnog suda pravde da se – iako nije kazeni sud – posluži tako zahtjevnim kaznenopravnim standardom. Odgovornost države za povredu Konvencije pretpostavlja, naime, usputno utvrđivanje vjerojatno najtežeg zločina među kaznenim djelima. Suvremeno se pak pravosuđe rodilo djelomično baš iz zabacivanja inkvizicijskog načela da se u pogledu najtežih kaznenih djela može ublažiti teret dokazivanja. Vratiti se tom prevladanom načelu nije nipošto lako! No složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom. Možda ću o značenju te okolnosti imati prilike nešto više reći u nastavku.
• Za Hinu ste nakon smjene s mjesta prvog čovjeka našega pravnog tima naglasili kako Srbija u protutužbi nema izgleda dokazati da je Hrvatska operacijom Oluja iz 1995. prekršila odredbe Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Tako se i dogodilo. No srpski tim i nakon presude tvrdi kako presuda potvrđuje da su Srbi protjerani. O operaciji „Oluja„ više se ne može govoriti kao o zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na oslobađanje teritorija – tvrdi Saša Obradović, šef pravnog tima Srbije.
– Tvrdio sam da srpska protutužba nema izgleda na uspjeh zbog netom ocrtanog zahtjevnog kriterija za dokazivanje genocidne namjere. Naime, sve da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio namjeru hrvatskog vodstva da se “Olujom” Srbi istjeraju iz Krajine, ta zamišljena sudska konstatacija ne bi bila dovoljna za odluku o postojanju genocidne namjere. Ta bi namjera upozoravala na genocid samo ako bi se srpsko stanovništvo istjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati. Sjetimo se nedavnog istjerivanja pripadnike jedne stare sirijske vjerske sekte na planinu na kojoj nije bilo ni hrane ni vode, pa bi svi izginuli da se nije interveniralo. Samo se u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može postovjetiti s namjerom fizičkog uništenja. Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske. Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine. Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi.
• Koliko će i kako presuda Međunarodnog suda pravde utjecati na pisanje povijesti o Domovinskom ratu i stvaranju neovisne Hrvatske? Ovdje se ističe kako je iz presude itekako jasno tko je bio agresor.
– Ne bih se, nažalost, mogao složiti s tvrdnjom da je iz presude o genocidu jasno tko je bio agresor. Treba voditi računa o raskoraku laičkog, političkog i pravnog pojma agresije. Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu. Je li sad za procjenu situacije mjerodavna okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na samostalne jedinice ili je pak odlučujuća okolnost da je u to vrijeme ona još bila na životu, premda samo u fantomskom pravnom smislu? Je li se Srbija, poput Botticellijeve Venere, rodila odjednom u punoj formi ili je nastajala tijekom određenog razdoblja? U parnici o kojoj je riječ Međunarodni sud pravde zastupa stajalište da je Srbija (FRJ) nastala potkraj travnja 1992. Prema mišljenju sudaca, SFRJ je, dakle, još postojala nakon vojnog pohoda na Hrvatsku, pa i nakon pada Vukovara. O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave.