Poslušajmo Josipa Mužića i uložimo kune potrebitim obiteljima, a ne "nevladininim" i "neprofitnim" udrugama
Što je danas naš izvozni proizvod? Hrvatski čovjek; naš trošak školovanja, liječenja, hranjenja dok netko pametan na naš račun zasluženo dobiva stručnjaka, radnika, građanina. Svećenik i doktor teologije Josip Mužić užasnuo me jednostavnom računicom. Kada bi 60.000 obitelji dobivalo godinu dana svaki mjesec 2.500 kuna to bi bilo svega 1,8 milijardi kuna godišnje. To je nešto malo više od polovice onoga što dobivaju "nevladine i neprofitne" udruge, i na račun čega uprihode neoporezovanih preko 4 milijarde kuna, pretežno za proizvodnju antikulture i intelektualne provokacije. Tih 1,8 milijardi moglo se dati i stočarima,voćarima, ili kreativcima dokazane vrijednosti poput Miroslava Gavrana za promicanje stvarnih kulturnih projekata, ili obrtnicima, ili zdravstvu.
Taj novac bi se opet vratio u sustav i oplodio kroz domaću potrošnju i proizvodnju. Ne ću pisati o prolivenome mlijeku, tj. privatizaciji hotela, banaka, PLIVE, INA-e, HEP-a, telefonije ili o prevelikom broju mladih umirovljenika i činovnika. Banke i hoteli isisavaju novac iz države, ali i hoteli nabavljaju stranu robu i građevinske i elektroničke usluge. Agrokor je nastojao preživjeti šireći se na susjedna tržišta Slovenije i Srbije, ali veliki sustavi (automobilska industrija, prehrambena i dr.) ne mogu opstati bez državne pomoći, tj. za vraćanje kredita trebao bi dvostruki rast profita od najmanje 10 posto godišnje, ne računajući devizni tečaj, ratove, epidemije, potrese, nacionalizacije, nelojalnu konkurenciju… Država treba imati strateški plan što proizvoditi. Proizvodnja hrane i energenata je pitanje suverenosti. Vojska mora nešto imati, recimo brodogradilišta mogu imati manje narudžbe od vojske (podmornice, patrolni čamci) što bi im osiguralo prihode i u doba krize. Zar nije bolje imati radnika i poljoprivrednika koji rade uz umjereni gubitak, nego li trajno nezaposlenog čovjeka ili iseljenika.
Pitanje tečaja je također zanimljivo. Italija je držala viši tečaj lire u doba turističke sezone, a niži preko godine koji odgovara izvoznicima. Veća država može kontroliranom inflacijom smanjiti unutarnje dugove. Tečaj se može održavati i prodajom državne imovine, te intervencijom Narodne banke. Porezne olakšice mogu ići i na ljude koji žive na selu ili u manjem mjestu ili na otoku. Zdravstvo je također mjesto gdje se mogu postići uštede. Često liječnici preporučuju skuplje (ne i efikasnije lijekove), javne nabavke idu za jeftinoćom a ne za kakvoćom (uz minimalnu razliku cijene), sistematski pregledi javnih poduzeća i državnih službi obavljaju se u privatnika.
Teško je izračunati koliku štetu narkomani i kockari nanose sebi, obitelji i društvu, svakako je bolje spriječiti nego liječiti. Ukidanje fakulteta koji nisu izvrsni ili proizvode nezaposlene, smanjenja kvota na fakultetima, poticanje ljudi da se bave pomorstvom i obrtom su ono što država može učiniti. Možda bi namjesto vrhunskoga športa trebalo ulagati u projekte rada sa mladima, namjesto megalomanskih… Ali o tome bi trebali pisati Slavko Kulić, Marijan Ožanić, Igor Ćatić, Nenad Raos i ljudi koji imaju puno toga za reći o sustavu kakav jest danas, nakaradan posljedak jugosistema.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više