Slika kao virus

Sve je zamagljeno medijskim uskraćivanjima slobode, kao da čovječanstvo nikada prije nije živjelo pod prijetnjom sumraka civilizacije

U današnjim aktualnim društveno-medijskim narativima, koji ne mogu zaobići umjetnost i vizualnu kulturu, često nailazimo na spomen o umjetnicima koji su predvidjeli pandemiju, karantene, raspad zapadne demokracije i različite druge distopijske narative, a što svakako podiže trenutnu simboličku i razmjensku vrijednost, kako umjetničkim radovima tako i brojnim filozofskim diskursima. U apstraktnim slikama prepoznajemo nepredvidljive dijagrame širenja virusa, u skulpturama zamišljamo dekadansu ljudskog roda, a u video instalacijama tražimo apoteozu kraja ere o fizičkoj bliskosti. Naš doživljaj stvarnosti u doba virusa nužno je zamagljen medijskim reprezentacijama uskraćivanja slobode, sveprisutnog straha od bolesti i smrti, kao da čovječanstvo nikada prije Covida-19 nije živjelo pod prijetnjom sumraka civilizacije.

Tek su rijetki teoretičari, prije ove milenijske zaraze, u samome načinu funkcioniranja modernog društva zapazili virusnu ugrozu, doduše ne patogenu u medicinskom smislu tog pojma, nego kao modela pomoću kojeg funkcioniraju intersubjektivnost i vizualna kultura. Primjerice, američki teoretičar W. J. T. Mitchell već je u svojoj knjizi What do Pictures Want (Što slike žele) iz 2005. prepoznao u slikama umjetnosti i popularne kulture jednu začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji. Iz laičkih spoznaja o virusologiji znamo da virus ne može opstati bez čovjeka, mora se na njega vezati i u njemu nastaniti; bez čovjeka virus umire (zato virusi najviše “vole” najotpornije među nama). Mitchellov pojam “živih slika” odgovara metafori slika kao virusa: bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike i općenito objekti vizualnih komunikacija su samo mrtvi predmeti, poput stolice ili isključenog televizora. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena.

Slike su poput virusa jer im treba čovjek kako bi živjele, ali to nije njihova jedina sličnost. Baš poput SARS-CoV-2, koji je pokorio svijet i za koji ne znamo zašto neke nacije i područja pogađa jače a neke slabije, tako i za slike ne možemo predvidjeti hoće li se usidriti u imaginariju neke kulture ili ne će, kakve će simptome prenositi, hoće li živjeti vječno, poput umjetničkih djela starih majstora ili će živjeti kratko i intenzivno i potom netragom nestati, poput ekranskih vizualizacija internetskih gurua i influencerskih zvijezda. Ono što nam kod slika ipak pomaže jest kulturno-povijesna anamneza, ali čak i tada ne možemo predvidjeti smrtne ishode slika-virusa, kao što je, primjerice, bio slučaj u napadu islamista na redakciju časopisa Charlie Hebdo u Parizu 2015., kada se slika-virus pojavila u obliku satirične reprezentacije proroka Muhameda i ubila one koji su je sami odnjegovali u “tijelu” vlastite, zapadne kulture.

Ovogodišnje izdanje Slavonskog bijenala pod nazivom Slika kao virus želi propitati reakcije umjetnika na potpuno novu situaciju u kojemu se putovi nevidljivih neprijatelja (virusa) i hiper-vidljivih vizualnih komunikacija susreću i često razmjenjuju uloge. Pozivamo umjetnike svih medija da pokažu na koji način vide umjetničku komunikaciju danas kada je ono čega se najviše bojimo nevidljivo. Može li u takvom strahu ono umjetnički i medijski vidljivo uopće prikazati ono patogeno nevidljivo? Ne ustručavamo se postaviti ni očekivana pitanja, poput: kakva je i u čemu se sastoji snaga umjetnosti u doba ugroze ili kakav je smisao umjetničkog djelovanja u dominantnom medijskom narativu zaraze? Želimo da u naslovu Slika kao virus umjetnici prije svega prepoznaju stilsku figuru vremena u kojem živimo, vremena pandemije koje je snažno uzdrmalo temelje demokratskog poretka, društva blagostanja i međuljudskih odnosa.

NATJEČAJ I SADRŽAJ PRIJAVE ZA 27. SLAVONSKI BIENNALE

http://www.mlu.hr/index.php/component/content/article?id=541