Samo Željkovo prezime je prevrtljivo, okreće se suncokretovim okretajima
Da bi se upoznalo nekog čovjeka, njegov karakter, njegovo ljudstvo, pripadnost nekomu ili nečemu, kako ga cijeni sredina u kojoj živi i sa kojom dijeli prostor, ponekad je dovoljno upoznati kako se zove što mu i prezime govori. Jer uz ime i prezime puno govori o pojedincu, tko je, što je, opominjući čovjeka da bude vrlo oprezan u razgovoru sa takvim ljudima čije je prezime znakovito i pokazuje njegov lik, njegov karakter, ali i njegov odnos prema susjedima, ili prema narodu s kojim se izjašnjava. U prezimenu se često čita da je ono izdajničko i izbačeno, marginalizirano u susjedstvu, i da je kao takvo vrlo prevrtljivo, okreće se suncokretovim okretajima, spremno da se prilagodi svakoj situaciji, jer ono nema svog dostojanstva. Ništa ga i ni za što veže. To je kao otkinuti list s drveta, samo što te pojedince nosi interes, a list nosi vjetar. Takva su prezimena spremna i na najveće laži, izmišljotine i izdaje samo da bi ono uživalo u privilegijama koje mu pružaju dati momenti, režimi, gospodari i oni za koje rade za Judine srebrnjake u životu. Iako se u prezimenu vidi odbačenost tih koji ga nose, i dalje s njima se mora biti oprezno, jer su oni sluge svakog režima, okupatora, agresora i diktatora. Spremni su natovariti i najveće laži na svog sugovornika, na svoj narod, na pojedinca koji im smeta u njihovom prljavom poslu, i onom koji ne dijeli njegovo mišljenje, i ići do granice tolike zloće da bi i cijeli narod izdali za jedan ručak za stolom svoga gospodara.
Kao i u svim negativnostima i specifičnostima koje je čine zemljom mržnje, ratova, izdajstva, nazadovanja i neodrživom, bosanski i hercegovački, bošnjački, hrvatski i srpski zbirni entitet, poznat je i po nekim prezimenima koja od bilo koje riječi najbolje govore o onima koji ih nose, i ne samo na beha prostorima nego i svjetskim i pronose. Jedno od njih koje svojim značenjem zacrnjuje i onako crnu beha sadašnjost u vremenu svjetskog ulaska u Treće tisućljeće je Željko Komšić, prezime koje već tri desetljeća truje sve susjede i komšije. Vidi se u njemu da mu ni vrijeme, ni prostor, ni susjedi, ni komšije nisu mogle dati veliko prezime, Komšija, jer ga treba zaslužiti, i susjedi i komšije ga nazvaše i oslovljavaju po onom kakvi su, i koliki su mali kao ljudi, kao komšije, i prozvaše ih malim komšić. Prikladno za ono kakvi su, i kakvo zlo, patnju, sram nanesoše svojim komšijama.
Uvrjedljivo bi bilo za komšije i susjede da su ih nazvali prezimenom Komšija, jer oni tako veliki u ljudskim dimenzijama ne mogu biti, i po tim vrijednostima zaslužiše prezime Komšić, a ne Komšija, čime su se susjedi ograđivali od njih i čuvali se njihove veleizdajničke rabote, kojom se služili i u selu ocvikavajući susjeda u svakom režimu, ne za trideset nego za jedan prljavi srebrnjak. Te nadimke, koji su kasnije postala i prezimena, jer se prljavim poslom izdaje i služenja tuđincu bavila u kontinuitetu sva njihova pokoljenja, s ponosom nose i danas, jer drugim poslom se i ne znaju baviti. Za nagrade su dobivali, i dobivaju, titule, zvanja, položaje, ratna odličja u progonu naroda sa kojim se izjašnjavaju, a taj isti narod ih nikada nije prihvatio kao Komšije, već samo i jedino u onoj ljudskoj veličini kakvi i jesu, komšići. Kitili su se, i kite se perjem okrvavljenim žrtvama njihova služenja tuđincu. Mali Komšići, jer ih za komšije ne prihvaća čak ni poslodavac, crni znakovi stvarnosti i stradanja hrvatskog naroda, na čijoj žrtvi izgradiše Judine položaje, a od izdajnički srebrnjaka ne mogu kupiti ni komadić zemlje pored svojih vezira i aga, budući da ih oni ne drže ni malim Komšićima, a o Komšijama nema ni govora. Ti sitni Komšići koji nisu do gležnja pravih Komšija svojim su gospodarima predmet ismijavanja, pa čak i sažalijevanja, zbog čega se i pitaju, pa zar se može čovjek tako nisko spustiti, ispod svake ljudske razine, i tako se jeftino prodati. Spustiše se čak i ispod vlastitog prezimena, daleko dolje i ispod Komšića, jer postadoše, kako se to u Bosni i Hercegovini koju poslušnički zajedno sa hrvatskim narodom izdaju “ispir svita”.
Okićeni vojnim odličjima, profesorskim titulama, nagrađeni za laž i klevetu, uspjeh u ubijanju i progonu, ne može se reći vlastitog naroda jer oni ne pripadaju ni jednom narodu niti ih bilo koji beha narod želi ni za susjeda ni za komšiju, zbog čega i jesu Komšići, hrvatskog naroda, i titulama dobivenim za vjerno služenje režimu i ideologiji, sve darovane im zasluge i titule i danas opravdavaju patološkom mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko. I kao podanički vjerne gospodari ih drže na lancu, jer im i oni ne vjeruju, po onoj kada je Turčin odsjekao glavu hrvatskom izdajniku govoreći mu, “izdajniče jadni kad ne služiš svom narodu kako ćeš meni Turčinu služiti” i zakotrljala se izdajnička glava ispod turski nogu.
Natječe se taj komšićki dvojac ljudskih patuljaka u mjerilima ljudskosti i dostojanstva, koji će biti odaniji gospodaru, koji će biti maštovitiji i kreativniji u lažima, klevetama svojih hrvatskih žrtava, zbog čega im se i bošnjački gospodari dive tolikim izmišljotinama. I dok je jedan od tih ničijih Komšića ubijao, progonio i u logore slao hrvatske žrtve, žene, starce, svećenike i časne sestre, drugog je, kao doušnika, i njegovu obitelj hranio katolički Caritas u Sarajevu. Danas taj jad ispod svakog ljudskog jada, sram ljudskog roda, “zna” sve, i ono što se događalo na bojnom polju u muslimanskoj agresiji, i ono kako su se Hrvati branili, i ono što se među Hrvatima govorilo u Caritasu pa sve do vrha hrvatske politike. Kao sveznajući sa profesorskom titulom dobivenom za glasno pjevanje “guru Alija mi ti se kunemo”, danas piskara po etnički i vjerski čistom muslimansko bošnjačkom Sarajevu, i pljuje po Tuđmanu koji ga hranio, i njegovu obitelj, u Sarajevu, kada mu muslimanski gospodari nisu dali ni da jede. Taj profesorčić dimenzija seoskog učitelja, i svih današnjih “profesora” u bošnjačkim gradovima gdje se te diplome prodaju, onima koji “poznaju” više politiku Tuđmana negoli ju je Tuđman
vodio, i toliko je inovativan u lažima da sva ta se njegova piskaranja izazivaju smijeh kod svih koji čuju za taj, Alijin nadopunjeni i nadograđeni Islamsko-deklaracijski manifest, nadopunjen rukom malog, ničijeg, a ni komšića a kamoli komšije u Bosni i Hercegovini. Ne piše taj bošnjački profesor svojom rukom, i iz svoje glave, već piše ono što mu poslodavac izdiktira on prenosi na papir. Isto tako i onaj drugi komšić govori što mu gazda kaže, pa eto on ne zna da li je, i koliko je kršćana, napose katolika, poubijao u vrijeme progona po Bosni i Hercegovini, poglavito u Lašvanskoj dolini gdje su im ti komšići trag izbrisali.
Komšićaju tako ti mizerni komšići podvlačeći se pod skute muslimanskih gospodara i ispod njih smrdljivo zaudaraju toliko da se svi susjedi i komšije odmiču što dalje. Svaka izdajnička politika pojedinaca je suicidna, iz prošlosti se zna kako završava taj ljudski šljam. Njihovo izdajstvo izlazi iz tih prljavih i krvavih okvira, i postaje još prljavije u lažima, izmišljotinama, klevetama, prijetnjama, što je put u oružani sukob kojeg izdajnici i priželjkuju vjerujući u pobjedu svojih gospodara, a time i neki veći položaj u izdajničkoj organizaciji kojoj pripadaju i pasji vjerno služe.
