Retrospektivna izložba niza reljefa, izbora portreta, aktova, pastoralne skulpture, te skica i modela
Retrospektivna izložba velikog splitskog kipara Andrije Krstulovića otvorena je u srijedu, 21. prosinca 2022. u Sveučilišnoj galeriji na splitskom kampusu. Veliki postav po prvi put je predstavljen na oba kata Sveučilišne galerije, izložbom kojom se pokazuje djelo hrvatskog kipara Andrije Krstulovića kroz njegovu bogatu umjetničku karijeru koji uključuje niz reljefa, izbora portreta, aktova, pastoralne skulpture, te skica i modela za javne skulpture „Pravda“, „Pozdrav suncu“ i „Spomenik palom pomorcu“ koje su postale amblemski znakovi Splita.
Kiparstvo Andrije Krstulovića pokazuje veličinu majstorske vještine klesanja i modeliranja inspirirane antičkim uzorima i Dalmatinskom Zagorom koja je bila njegov nepresušni izvor motiva i tema. Pripremu radova za izložbu obavio je Odsjek za kiparstvo u suradnji s Odsjekom za konzervaciju i restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.
Izložbu je otvorio rektor Sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Dragan Ljutić, a predstavili povjesničarka umjetnosti Margarita Sveštarov Šimat i akademik Kažimir Hraste ujedno i jedan od autora likovnog postava.
Andrija Krstulović rođen je 5. studenog 1912. u Splitu. Godine 1930., s nepunih osamnaest godina upisao se na zagrebačku Državnu umjetničku akademiju, klasu profesora Frane Kršinića i Roberta Frangeša. Apsolvirao je 1934. Iste godine, rektor Akademije Ivan Meštrović, odabrao ga je za svoju specijalku. U specijalki je tijekom pet godina, radeći sam ili s kiparom Ivanom Lozicom, isklesao niz Meštrovićevih skulptura u granitu ili kamenu. Nakon rata, 1948. godine, na poziv i preporuku Frane Kršinića, postaje najprije asistent, a zatim docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Otišavši nakon rata u Ameriku, Meštrović je Andriji Krstuloviću ostavio atelijer „ispod ceste“ na Mejama, da ga doživotno koristi i u njemu radi. U taj se atelijer Krstulović definitivno vratio 1954., da na izričitu Meštrovićevu želju u jablanički granit – garbo – prenese Meštrovićeve monumentalne skulpture Njegoša i karijatida za Njegošev mauzolej na Lovćenu. Taj dugotrajni i mukotrpni rad Andrija Krstulović i njegovi klesari završili su 1958. godine. Suosnivač je (s Antom Kaštelančićem) Katedre za likovni odgoj na Višoj pedagoškoj školi u Splitu, koja je kasnije prerasla u Filozofski fakultet. Tu je kao redovni profesor radio od 1959. do odlaska u mirovinu 1983. godine. 1982. godine dobiva nagradu grada Splita za životno djelo za umjetnički i pedagoški doprinos kulturnom životu Splita. Andrija Krstulović je za života malo izlagao. Galerija umjetnina upriličila mu je 1992. u palači Milesi retrospektivnu izložbu. Andrija Krstulović umro je u Splitu 1997. godine. U rujnu 2010. u Dugopolju, organizirana je prva posthumna izložba terracotta Andrije Krstulovića.
„Oduvijek me najviše interesirala sredina u kojoj sam se rodio, moja zemlja i moj narod. Motivi koji me zadnjih godina pretežno zaokupljaju, su motivi naše Dalmatinske Zagore. Kroz ove motive pokušavam napraviti skulpturu koja bi sadržavala karakter našeg čovjeka. Kad ovo pokušavam sa skulpturom, onda kao prvo dolazi u pitanje materijal i forma, što znači izraz. Od svih iskonskih materijala: kamena, granita, drva i bronze – granit mi izgleda najadekvatniji materijal u kojem se može izraziti život našeg čovjeka koji živi u Zagori, život čovjeka, koji nosi u sebi arhajsku ljepotu punu snage i interesantnosti.“ (A. Krstulović,1964.)
Tekst iz ulomka uvoda u monografiju o Andriji Krstuloviću Ive Šimata Banova: „Opus Andrije Krstulovića bogat je i raznovrstan. Stoga je krajnje pogrešno što se njegov opus, posebice kiparski, manje-više sagledava kroz zrcalo blizine s velikim Ivanom Meštrovićem. Premda je riječ o vrsnom umjetniku i kiparu i o jednako vrsnim pojedinim rješenjima spomeničke plastike (primjerice Spomenik pomorcu na Katalinića brijegu ili Spomenik Pravde u Splitu), koja pomnijim gledanjem zrcale stvaralačku samovolju i djela manjih komornih dimenzija nose velike vrijednosti. Te su intimnije tišini i samoći sklonije preokupacije (terakota, crteži i skice…), ostale prilično nezapažene, jer „Krstulović je stvorio veliki opus, čiju su cjelinu poznavali tek malobrojni intimni prijatelji … (V. Rismondo ml.)
Uza sve simboličke, ikonografske i morfološke odlike i rješenja koja su krasila Meštrovića i njegov krug, ostavlja se ovdje puno prostora propitivanju Krstulovićevih osobnih doprinosa, a u maloj plastici i svojevrsnih „stilskih vježbi“ i osobnih moći. Jer uz onog samozatajnog, izložbama i pokazivanjima nesklonog umjetnika, hodao je poseban čovjek i umjetnik koji se posebice u maloj plastici (osobito u terakoti) iskazao velikom modelacijskom tankoćutnosti. Premda epistolaran, narodski i profetski nadahnut i u velikim i u malim oblicima, pronosi je ljudsku mjeru i nemir osjetljiva čovjeka.
Stanovita nevolja krije se u tome što su, u odnosu na široke, likovno radikalističke ceste gromoglasne avangardističke ideje išle paralelno s njegovim putom koji je ostao sporednim i slabo vidljivim. Njegova „pejzažna arhitektura“, njegova potraga za Mediteranom izvan Meštrovićeve epistolarne etnopsihičke i profetske epike i dramatike, njegova sklonost mirnoći i tektonici, izdvaja ga i čini ponajviše osobnim i unutar širokoga „Meštrovićeva kruga“ u kojemu je Krstulovićevo stvaralaštvo najveća nepoznanica.
Mnogo je toga stvorio u samoći svojeg atelijera. Njegovi tanjuri plitice, reljefi, skice crteži nisu puki odmor od velikih zadaća povučena i samoći priklonjena kipara, nego svakodnevni dnevnički zapis života. Čistoća obrisne linije nije bila stilizacija koja je kastrirala život niti je značila gubitak vitalističkih srha. Štoviše, čistoća profila, jasnoća modelacije, zaobljenost te zatvaranje formata bilo je sabijanje i čuvanje vitalističkih opažaja.
Varijacije na jednu temu ili vjernost „malim“ temama plod su svakodnevnih bilježenja i nesumnjivo vrijednosni ekvivalent njegovim velikim oblicima u kojima je sačuvan unutrašnji intenzitet koji ne nadilazi ljudsku mjeru i ljudsku sudbinu. U svemu tome, u velikim i malim radovima vidljiv je osobni leksik, ali i epoha, mit i stvarnost, opće stanje duha, ali i živi čovjek. Ocjenjivanje i propitivanje opusa Andrije Krstulovića stoga je zadaća posebne namjene koja uza širu kulturološku sliku, koju su već u segmentima započeli, ali i dovršili pojedine kolege (Rismondo ml, Maroević, Kečkemet…) u monografskoj obradi; čeka i ponešto strpljivijeg čovjeka od mene. Ali neopisivo raduje vidjeti bogati i slojeviti opus, mnoštvo djela u neredu atelijera i prašnjavih slika krcatih i zatrpanih polica i prostora koji izumiru, posebice danas kad se zaborav zanata gadno osvećuje (što više mašte imaš, to ti i više zanata treba, Baudelaire) i kada povlastice predsvjesnih stanja („ideja“) i prečaca vode do lagano dosegnutih ciljeva.
Ali ne moralizirajmo. Krstulović nije točka polemike nego zadaća. On je još uvijek nepropitan i ne do kraja protumačen slučaj, ako se to „slučajem“ uopće može zvati. Ako je nešto „slučaj“ – to smo mi…
Izložba je uvod u monografiju „Andrija Krstulović“ koja će biti predstavljena javnosti u proljeće u 2023. Njome Sveučilište u Splitu, kao priređivač monografije, želi odati priznanje tom velikom splitskom kiparu, profesoru i pedagogu koji je ostao nedovoljno poznat u javnosti i nedostatno kritički vrednovan.
Izložba ostaje otvorena do 23. siječnja 2022.
