Za Šešelja, kao i za većinu srbijanskih ideologa, svaki Hrvat je ustaša!
Za svaku pohvalu je niz promptnih reagiranja u posljednje vrijeme resornog ministra u srbijanskoj vladi Tomislava Žigmnaova na povrede ljudskih i manjinskaih prava u Srbiji. Istog dana Žigmanov je osudio nedopustivu uvredu aktivistkinje iz vladajuće stranke u MZ Donji Tavankut povodom proslave bunjevačkog običaja „Debo četvrtak“ u sjedištu hrvatske političke stranke čiji je on predsjednik, a u kojoj (uvredi) stoji da taj običaj Bunjevci Hrvati plagiraju i svojataju od Bunjevaca (nehrvata), pa se ide dotle da se kaže da „Bunjevci nikada neće biti Hrvati“ i da ovi plagijatori treba da se isele u „lijepu njihovu“!
Još lijepši primjer je odlazak ministra u vladi Ane Brnabić Žigmanova u Prijedor na Komemorativnu akademiju i mimohod Bošnjačkog nacionalnog vijeća povodom nepojamnog zločina u Štrpcima.
A na večernji napad na pripadnika LGBT populacije u Beogradu 28. veljače 2023. godine ministar je reagirao odmah ujutro 1. ožujka da je „svako nasilje zabranjeno, naročito ono koje je posledica diskriminacije prema bilo kojoj društvenoj grupi“…
Sve bi to bilo jako lijepo i za svaku pohvalu da Tomislav Žigmanov dvije godine, pa i danas, šuti na izlazak knjige Vojislava Šešelja „Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić“!!! Za tu knjigu sam tek poslije više od godinu dana saznao osobno od vlč. Marka i začudio se što nije bilo nikakve reakcije od nijedne ovdašnje krovne hrvatske institucije, niti pojedinca iz cijele hrvatske zajednice, pa ni vlč. Marko zbog toga nije htio govoriti o tome. No, vlč. Marko mi je rekao da je u toj knjizi tiskan i cijeli moj roman „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ i da sam i ja također etiketiran kao i on. Tomislav Žigmanov je tada bio, kao što je i sada, predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“ i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, a da ovaj slučaj jednom rečju nije spomenuo! Da sramota bude veća vlč. Marko je nagrađivan kao zaslužni pojedinac za ovdašnju hrvatsku zajednicu i nitko ga od tih što su ga hvalili sada nisu uzeli u zaštitu! Obzirom da sam i ja etiketirani kao neprijatelj ove države u svoje ime sam 28. prosinca 2022. godine poslao otvoreno pismo na više od sto email adresa te posebno na slijedeće adrese:
OTVORENO PISMO
– Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog
Beograd, Bul. M. Pupina 2, kabinet@minljmpdd.gov.rs,
ministru Tomislavu Žigmanovu;
– Hrvatskom nacionalnom vijeću, Subotica, Preradovićeva 13, ured@hnv.org.rs,
predsjednici Jasni Vojnić i međunarodnom tajniku Darku Baštovanoviću;
– DSHV, Subotica, Beogradska 31, office@dshv.rs ,
predsjedniku Tomislavu Žigmanovu i zastupniku Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srbije Mirku Ostrogoncu;
– NIU “Hrvatska riječ”, Subotica Trg Cara J. Nenada 15/II, ured@hrvatskarijec.rs,
ravnatelju Ladislavu Suknoviću
Do danas nisam dobio nikakav, niti usmeni niti pismeni odgovor i ovaj tekst ponovo šaljem na te adrese!
Miroslav Cakić
U prilogu kompletan tekst OTVORENOG PISMA od 28. prosinca 2023. god.
OTVORENO PISMO
– Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog
Beograd, Bul. M. Pupina 2, kabinet@minljmpdd.gov.rs,
ministru Tomislavu Žigmanovu;
– Hrvatskom nacionalnom vijeću, Subotica, Preradovićeva 13, ured@hnv.org.rs,
predsjednici Jasni Vojnić i međunarodnom tajniku Darku Baštovanoviću;
– DSHV, Subotica, Beogradska 31, office@dshv.rs ,
predsjedniku Tomislavu Žigmanovu i zastupniku Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srbije Mirku Ostrogoncu;
– NIU “Hrvatska riječ”, Subotica Trg Cara J. Nenada 15/II, ured@hrvatskarijec.rs,
ravnatelju Ladislavu Suknoviću
Zašto se šuti o knjizi “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić”?
Nedavno sam od vlč. Marka Kljajića saznao za knjigu “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić” te da se u njoj nalazi i moj roman “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela”, tiskan u cijelosti uz neprimjeren komentar u kojem se optužujem za “propagiranje ustaštva”!
Priče u mojoj knjizi “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela” sam, uz povijesne činjenice, romanizirao preko onog što sam sam doživio ili znao od djeda i oca, od svojih rođaka, prijatelja i sugrađana te obimnog materijala u zvaničnim dokumentima i u medijima, te kao svjedok događaja kada sam tri mjeseca (dva mjeseca neplaćenog odsustva sa posla u Novom Sadu plus godišnji odmor) čuvao svoju majku koja je tada živjela sama u Hrtkovcima (tada je u Hrtkovcima ubijen Mijat Štefanac)!
U mojoj knjizi nema mržnje i vrijeđanja bilo koga, posebno ne na nacionalnoj osnovi (uz glavni lik romana u događajima devedesetih, Marka, je Jelena, žena srpske nacionalnosti), a posebno roman nije pisan da bi širio ustaštvo!!!
Knjiga “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajiić” je tiskana 2020. godine i ne znam zašto hrvatske institucije i njihovi dobro plaćeni čelnici nisu do sada reagirali, jer se u njoj napadaju ljudi aktivni u ovdašnjoj hrvatskoj manjinskoj zajednici, čak nagrađivani za svoj rad u njoj, kao što su Marko Kljajić i Ivan Balenović!
G. Balenović je preminuo, a ne pišem ni u ime vlč. Marka Kljajića, ali svi smo u toj knjizi targentirani kao neprijatelji ove države, što je upozorenje za sve ovdašnje Hrvate da se ne bave takvim pitanjima i ne govore i ne pišu o tome!
To u najmanju ruku uliva nelagodu, kod mnogih i strah, te, sada kada su ovdje Hrvati uključeni u institucije vlasti na najvišim razinama, očekujem adekvatnu reakciju na knjigu “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić” i njenu objavu u ovdašnjim hrvatskim medijima!
Miroslav Cakić, u Novom Sadu, 28. prosinca 2022. godine.
Prilog iz knjige dr. Vojislava Šešelja: „Petrovaradinski ustaški Župnik Marko Kljajić“ (knjiga br. 190),
„Velika Srbija“ d.o.o., Srpska radikalna stranka, Komitet za odbranu V. Šešelja, Beograd, 2020. (ćirilica)
Poglavlje 2. (str. 570):
»Knjiga Branimira Miroslava Tomlekina
„Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“
Do koje mere ide hrvatska opterećenost likom i delom prof. dr Vojislava Šešelja, kao i sumanuta potreba da mu se pripiše navodno etničko čišćenje Vojvodine, najbolje pokazuje roman „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“. Autor ovog romana je Branimir Miroslav Cakić, književnik iz Hrtkovaca, koji svoje radove objavljuje pod pseudonimom Branimir Miroslav Tomlekin. Roman je objavljen 2015. godine u izdanju izdavačke kuće „Tkanica“ iz Zagreba, a već u predgovoru autora Marijana Majstorovića vidi se kakva ideološka osnova preovladava u knjizi. U predgovoru doslovno piše: „Hrtkovci su hrvatsko selo u hrvatskome Srijemu. Tako je bilo od pamtivjeka pa sve do 1946. godine, kada je povučena umjetna granica između novouspostavljenih tadašnjih jugoslavenskih republika, odnosno pokrajina, nakon čega je istočni dio Srijema ‘pripao’ Srbiji“.
Branimir Miroslav Tomlekin očigledno deli stavove autora predgovora da je Srem hrvatska teritorija koju je Srbija preotela. U svojoj knjizi koju smešta u žanr istorijskih priča, Tomlekin svedoči o istoriji svoje porodice i mesta u kojem je odrastao. On prepričava razgovore vođene mnogo pre nego što je rođen, što svedoči o tome da knjga „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ spada u žanr fikcije i da predstavljene priče nikako ne mogu biti zasnovane na realnosti, što je autor između redova pokušao da implicira.
Jedan od likova u romanu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ jeste i prof. dr Vojislav Šešelj. Lider radikala predstavljen je onako kako ga doživljavaju svi simpatizeri ustaškog pokreta nečiste savesti: kao negativca odlučnog u nameri da etnički očisti Vojvodinu sve dok u njoj ne preostane nijedan pripadnik hrvatskog naroda. Izuzetno je opsano to što Tomlekin svoju knjigu pokušava da prikaže kao istorijski relevantnu dok istovremeno iznosi ozbiljne optužbe na račun onih koje smatra svojim neprijateljima. U svojoj želji da ocrni Vojislava Šešelja, on ide toliko daleko da prepričava navodne telefonske i lične razgovore koje je on navodno vodio sa Ostojom Sibinčićem, predsednikom mesne zajednice Hrtkovci. Pomenuti razgovori nikada se nisu dogodili pa Tomlekin samim tim o njima ne može imati saznanja. Njegova bujna mašta prenosi čak i navodno razmišljanje Vojislava Šešelja pa tako u jednom odlomku piše da je Šešelj „kada su mu prenijeli kakvo je stanje u Srbislavcima, imao zamisao kako da još više poplaši tamošnje Hrvate i prinudi ih na breže i masovnije iseljavanje“.
Tomlekin prepričava i kao je navodno izgledao skup Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima. U njegovoj fikciji skupu nisu prisustvovali lokalni meštani iako su desetine njih u razgovoru sa Timom za odbranu Vojislava Šešelja potvrdile svoje prisustvo. Autor knjige želi da veruje da su skupu prisustvovali isključivo ljudi iz nekih drugih mesta pa tako piše: „Prekoputa benziske postaje, odmah iza krivine kod Francuza, počeo se već negdje oko devet sati prije podne sakupljati svijet kojeg Hrtkovci nikada do tad nisu vidjeli. Još su najpristojnije izgledale izbjeglice, jer su znale da moraju tu živjeti i poslije današnjeg ludila, a pijani četnici iz svih krajeva Srbije, u odorama kao da su 1943. na Ravnoj gori, mahali su noževima i vikali: „Poklat ćemo sve ustaše!“ Oni koji su, za razliku od Branimira Miroslava Tomlekina, zaistaprisustvovali mitingu, masovno su potvrdili da nikakvih poziva na nasilje nije bilo.
Svoju proustašku orijentaciju Tomlekin pokazuje kada opisuje šta je, navodno, pomislio Vojislav Šešelj začuvši crkvena zvona: „Šešelj se uznemirio čim je čuo zvuk hrtkovačkih crkvenih zvona, a kako su zvonila beskonačno dugo, postao je sve više vidno nervozan. Svi su to primjetili i velikosrpski miting usred Hrtkovaca dobio je, i za njih same, neku nestvarnu dimenziju. Shvaćali su da im tu nije mjesto, a i sama zvonjava s jedine katoličke crkve unosila je u njih neku zlu slutnju; nije ovo njihovo!“
Knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ prenosimo u celosti budući da na odličan način oslikava pokušaj medijske satanizacije Vojislava Šešelja, kao mentalni sklop lica koja ga optužuju za navodno protjerivanje Hrvata. Knjiga svakako nije istorijski roman već niz fiktivnih priča u kojima autor lamentira za hrvatskim Sremom i sopstvenom mladošću, nesposoban da se pomiri sa činjenicom da se sve neminovno menja i da su mnogi ljudi sa kojim je provodio mladost napustili Hrtkovce i otišli u Hrvatsku ili daleke zemlje dijaspore. Sam autor nije stigao tako daleko. Nastanio se u Novom Sadu gde nesmetano živi i radi uprkos svojim proustaškim stavovima. Njegov životni put najbolji je dokaz da etničkog čišćenja nije bilo i da u Srbiji ima mesta za sve, uključujući i one koji je doživljavaju kao maćehu umesto kao majku.«
Cjelokupan tekst mog romana (od „Predgovora“ do crtice „O autoru“) u knjizi „Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić“ zauzima 163 stranice (od 571. do 734.), a navedeni su i moja posveta te Pogovor:
Ovu knjigu posvećujem mom ocu Paskalu, uz želju da ona bude neizbrisiv trag o Hrtkovcima, kojih više nema, kao i mojoj djeci, da sačuvaju spoznaju o svom podrijetlu.
Pogovor
Po svojemu žanru, knjiga je roman, beletristika, te bi njezin podnaslov mirno mogao biti roman o sudbini jednog sela (pisano dok je knjiga imala samo radni naslov „Hrtkovci“, prim. a.).
S književnog stajališta, djelo je izuzetno zanimljivo za čitanje, i puno je iznijansiranih likova, koji se prepliću u prošlosti i u sadašnjosti, u selu i u gradu, u ratu i u miru…
Središnji likovi u većini pripadaju istoj, široj ili užoj obiteljskoj zajednici u davnijim ili novijim vremenima. Kroz njihove životne putove i sudbine pratimo ih od dolaska u Srijem, kroz ratove pod austrijskom zastavom, te sve novije ratove i vojske. Srest ćemo ih u međuratnim previranjima, u vrijeme Kraljevine, u kaosu Drugoga svijetskog rata, te u poslijeratnim vremenima.
Knjiga jest umjetničko književno djelo, ali njezin je sadržaj čvrsto utemjeljen na povijesnim istinama, što će je učiniti dragocijenim svjedočanstvom i o davnoj i o nedavnoj mukotrpnoj povijesti Hrvata u Srijemu, koji su bezdušno, zastrašivanjima, pa i ubojstvima, protjerani sa svojih vjekovnih pragova.
Osobito je značajno autorovo književno, ali i povijesno-autentično svjedočenje o vremenima „događanja naroda“, napose o hrtkovačkoj tragediji.
Ivan Balenović
