Paganizam i neopaganizam
U čemu je bit poganskog duha, kojega je u povijesti zamijenio etički monoteizam, ali koji tom istom etičkom monoteizmu danas opet postaje konkurencija?
- Poganstvo je mnogoboštvo. Svaki pojedinac i svaka skupina ima svog vlastitog boga ili božicu. Raznoliko shvaćanje vrijednosti, mjerila, ciljeva i zakona pojedinih bogova određuje život njihovih sljedbenika.
- Društva obilježena poganstvom su polivalentna, dakle imaju mnoštvo vrijednosti. Ne postoji jedan jedinstveni i isti etički kriterij za sve ljude. Zato nijedan bog i nijedna vrijednost ne stoji iznad drugoga, osim ako se ne nametne silom.
- Društva obilježena poganstvom nisu egalitarna. Različita mjerila za različite skupine vode do razmrvljivanja i konkurencije. S vremenom, težnja za moći postaje jedino pravilo. Tko vlada, taj određuje što je pravo. Sila stvara zakon i zauzima njegovo mjesto. Zeus vlada samo i isključivo zato što je najjači. On sigurno nije ni najinteligentniji ni najmudriji, a fair-play ionako ne poznaje.
- Društva i kulture obilježene poganstvom su ili panteistički ili animistički. Bogovi i božice nastanjuju prirodni svijet i s njim su jedno. Priroda je dio božanstva i zato joj se klanjanju kao božanstvu. Nema jasne razlike između stvoritelja i stvorenoga, stvoritelja i stvorenja. To pak vodi tome da se čovjek ne klanja samo prirodi „izvana“, nego i vlastitoj prirodi „unutra“, t.j. svojim prirodnim instinktima kao što su glad, seksualnost, agresivnost ili žudnja općenito. Drugim riječima: čovjek se klanja samom sebi.
- Budući da se spiritualiziraju prirodne sklonosti i instinkti, pogansko „bogoslužje“ samo po sebi teži nasilnosti, hedonizmu i orgijama. Poganski rituali u najvećoj mogućoj mjeri bude instinkte i nagone, napose seksualnost i agresivnost. Kada su instinkti zadovoljeni, postiže se najveći mogući užitak i time najveća moguća religiozna ekstaza. Konzumiranje droge, hramska prostitucija, ritualno ubijanje neprijatelja, samoozljeđivanje, čak žrtvovanje djece: iz perspektive poganskog svjetonazora sve to nije patološko, nego je predvidljivi rezultat razularene ljudske naravi. Jesu li takve prakse postojale samo u starim poganskim kulturama i jesu li nama posve strane? Samo uključimo televiziju ili pomislimo na knjige koje uzvisuju nasilje ili na nedavni holokaust, na nagli porast nasilja i kriminaliteta, ili na to kako je danas lako otarasiti se neželjene djece prije nego što se rode. Vidimo da su te prakse sve samo ne iznimke. Jadni noćni život u homoseksualnom miljeu, takozvani „hod s divlje strane“ (walk on the wild side – rock zvijezda koja pjeva tu pjesmu slavi se zbog svoje androgenosti) – sve to slavi naša pop-kultura. Sve su to samo znakovi transformacije zapadnog društva u smjeru neopaganizma.
- Iz svega ovoga vidi se sljedeće: poganstvo nije bogoštovlje nego idolopoklonstvo. Poganski usmjeren čovjek za mjerilo dobra uzima ono, što nalazi u svojoj ljudskoj naravi. Svoju ljudsku prirodu uzdiže na razinu božanstva, nečeg obožavanog. Čovjek je mjerilo svih stvari. Ne bi li se moglo reći da to nije fair prema humanizmu? Ne smijemo zaboraviti da su se najgora ubojstva u povijesti događala upravo u zemljama koje su bile obilježene humanističkim uvjerenjima: u Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Kini[i]. Uspoređivanje modernog humanizma i antičkog poganstva, koje u početku može izgledati čudno, postaje razumljivo kada se sjetimo da znanstveni humanizam i njegova namjera objasniti i protumačiti čovjeka isključivo putem znanosti, zapravo vodi dokidanju čovjeka, zato što čovjeka svodi na stroj.
Judeo-kršćanski monoteizam
Judeo-kršćanski etički monoteizam dijametralno je suprotan svim tim sadržajima, učenjima i praksama. Za razliku od poganskog naučavanja, naučavanje etičkog monoteizma je radikalno ne-naravno.
Njegovo nastajanje pred više od četiri tisuće godina i njegov procvat usred posve poganskog svijeta ne mogu se objasniti samo i isključivo povijesnim razvitkom. Friedrich Veliki mučio se jer nije mogao vjerovati. Jednom je svog kućnog kapelana tražio da mu pokaže gdje bi mogao naći Boga. Biskup je odgovorio da mu to može pokazati jednom jedinom riječju. „Koja bi to riječ mogla nositi težinu takvog prosvjetljenja?“, upitao je pruski car. Kapelan je odgovorio: „Židovi“.
(Nastavak slijedi)
