Židovski utjecaji u Kur’anu
1. Muhammedov dug judaizmu
Već smo vidjeli da mnogi narativi u Kur’anu i Hadisu imaju izvanislamsko podrijetlo. U ovom ćemo odjeljku ukratko ispitati značajnu prisutnost židovske povijesne i mitske građe u Kur’anu. Doista, toliko ga je da su na tu temu napisane cijele knjige i zapanjujuće je otkriti koliko se Muhammed oslanjao na svoje židovske kontakte za odlomke i naučavanja koje je na kraju iznio kao dio božanske objave.
Toliko je, doista, Muhammed (a.s.) bio dužan Židovima za velik dio svog učenja o ovoj i drugim temama da je Kur’an opisan kao kompendij talmudskog judaizma. (Blair, Izvori islama, str. 55).
Mnoge starozavjetne priče o prorocima reproducirane su u Kur’anu, ponekad u obliku precisa gdje je kur’anski zapis vjeran, iako često nejasan, sažetak izvornog biblijskog narativa (npr. Priča o Joni u Surahu 37.139-148). U drugim prilikama kur’anski narativi sadrže elemente biblijskih istina zbunjenih folklorom i bajkama izvađenim iz Talmuda, au nekim slučajevima (poput priče o Abrahamu i idolima koje ćemo danas razmotriti) izvori su u potpunosti midrski/hagadski i prema tome su čisto izmišljeni.
To objašnjava prividna neslaganja između priča o Bibliji i koranskoj verziji istih narativa. Međutim, u povezivanju koranske verzije biblijske priče s Aggadskim izvorom kako je naznačeno u našoj studiji, odstupanja gotovo u potpunosti nestaju. Jer, začuđujuće, biblijski narativi reproduciraju se u Kuranu u pravom aggadskom plaštu. (Katsh, judaizam u islamu, str. xvii).
Gotovo svi kur’anski zapisi koji se oslanjaju na židovske izvore mogu se pratiti ili do Biblije ili do talmudskih zapisa kao što su Midrash, Mišnah itd. Međutim, postoji nekoliko prilika u kojima se narativi očito oslanjaju na židovske povijesne izvore koji su nam danas nepoznati (na primjer, priča o žrtvi Abrahamova sina koja ima elemente koji se ne nalaze u sačuvanim djelima judaizma kao što je zabilježeno u Surah 37.100-113). Čini se doista da se Muhammed oslanjao na židovske materijale, ali moramo se zapitati kako je došao do njih tijekom svoje misije.
Je li Muhammed bio nepismen ili ne, ne može se istinski utvrditi – ono što je sigurno, međutim, jest da nije mogao čitati ni Sveta pisma Židova ni njihov folklor kako je sadržan u Midrashu i drugim talmudskim zapisima. Da je to uspio, teško da bi ih zbunio onoliko često koliko je to činio. (Naše ranije proučavanje izraza an-nabiyyul-ummi također potvrđuje taj dojam). Bilo je, kao što smo vidjeli, mnoštvo židovskih zajednica naseljenih u Medini i drugim dijelovima Hijaža iz kojih je gotovo sigurno stekao svoje znanje izravnim razgovorom ili iz drugih sekundarnih izvora.
Jer važno je znati da je Muhamed poznavao židovska učenja ne čitajući Bibliju, Talmuda i Midrasa, već kroz ozbiljne razgovore sa Židovima. (Rosenthal, judaizam i islam, str. 8).
Mnoge pogreške koje se događaju u Kur’anu pokazuju da je Muhammed primio svoje informacije usmeno, a vjerojatno i od ljudi koji sami nisu imali veliku količinu učenja knjiga. (Tisdall, Izvorni izvori Kur’ana, str. 133).
Mogućnost posuđivanja od judaizma leži za Muhammeda, dijelom u spoznaji koja bi mu se mogla prenijeti usmenom predajom kroz odnos sa Židovima, a djelomično u osobnom poznavanju njihovih Svetih pisama; Iako mu dopuštamo prvi izvor informacija, moramo mu uskratiti drugi. (Geiger, judaizam i islam, str. 17).
Pomalo razjedinjena priroda mnogih židovskih narativa u Kur’anu, poput priče o Lotu koja se već razmatrala u ranijem odjeljku, snažno podupire sugestiju da mu je velik dio informacija koje je Muhammed primao dolazio u komadu. Budući da nije mogao razlikovati asortiman materijala koji dopiru do njega, dopustio im je da se bez razlike formuliraju u njegovim mislima sve dok nisu preuzeli oblik svih drugih “objava” koje su mu dolazile i zatim su propisno proglašene takvima.
Kuran ostavlja dojam na čitatelja je da je njegovo židovsko vlakno izvrnuto iz rekla-kazala i ostataka informacija prikupljenih iz razgovora s različitim osobama. (Guillaume, »The Influence judaizma on islam«, Nasljeđe Izraela, str. 134).
Čini se da je način na koji su mu takve stvari došle bio vrlo sličan ovome: dobio je djelić povijesti; dobio je aluziju; dobio je frazu; Dobio je nagovještaj karaktera. To je odnio, a onda s tim kao centar i sa svojom širokom idejom priče – općenito vrlo netočnom idejom – kao materijalom, ponovno je izgradio za sebe ono što je čuo. (MacDonald, Aspekti islama, str. 214).
Nastavimo ukratko ispitati nekoliko ovih priča u Kur’anu gdje je biblijska istina čudesno pomiješana s talmudskim folklorom.
2. Priča o Abrahamu i idolima
Kur’an ima priču o Abrahamu koja se ne nalazi u Bibliji. Kaže se da je izazvao svog oca i njegov narod na njihovu pogrešku u štovanju idola koje su stvorili. Kad su se opirali njegovim prilazima, čekao je da odu, a zatim slomio sve idole osim najvećeg. Nakon toga je pozvan da odgovara za svoje djelo. Nastavak je naveden u ovom odlomku Kur’ana:
Rekli su, “Ti si onaj koji je to učinio s našim bogovima, Abrahame?” Rekao je: “Ne, ovo je učinio – ovo je njihov najveći! Pitajte ih, mogu li inteligentno govoriti!” Zato su se okrenuli prema sebi i rekli: “Sigurno ste vi krivi!” Tada su bili zbunjeni sramom: (rekli su), “Dobro znaš da ti (idoli) ne govore!” (Abraham) je rekao: »Da li onda štujete, osim Boga, stvari koje vam ne mogu biti od koristi niti činite štetu? Fie na vas, i na stvari koje štovati osim Boga! Zar nemaš smisla?” Rekli su: »Spalite ga i zaštitite svoje bogove, ako činite (bilo što)1« Surah 21. 62-68
Nakon što su ga bacili u vatru, Allah je, kako se doznaje, razgovarao s njim, rekavši: “O Vatra! Budite hladni i (sredstvo) sigurnosti za Abrahama” (Surah 21.69) i tako je izbavljen neozlijeđen iz plamena. Nešto kraći zapis o cijeloj priči nalazi se u Surah 37. 91-98 i postoje mnogi drugi odlomci u Kur’anu koji se odnose na njega. Iako nema paralelu u Bibliji, to je izvanredna reprodukcija priče koja se nalazi u Midrash Rabbah, staroj židovskoj knjizi koja sadrži mnogo folklora koji uljepšavaju biblijski materijal. Pripovijest u ovom djelu u cijelosti je citirana u jednoj od knjiga St. Clair Tisdalla, a njezin relevantni dio glasi:
Terah je stvarala idole. Jednom je negdje izašao i sjeo Abrahama kao prodavača umjesto sebe … Jednom je došla žena, noseći u ruci tanjur pšeničnog brašna. Rekla mu je: “Evo! Postavite ovo pred njih” Ustao je, uzeo osoblje u ruku i sve ih razbio na komade; Tada je dao osoblje u ruke onoga koji je bio najveći među njima. Kada je njegov otac došao, rekao mu je: “Tko im je to učinio?” On (Abraham) mu je rekao: “Što je skriveno od tebe? Došla je žena koja je sa sobom donijela tanjur pšeničnog brašna i rekla mi: ‘Evo! Postavite ovo pred njih’. Postavio sam ga pred njih. Ovaj je rekao: ‘Ja ću prvi jesti’, a na njemu je pisalo: ‘Prvo ću jesti’. Ovaj, koji je najveći među njima, nastao je, uzeo osoblje i slomio ih” On (otac) mu je rekao: “Zašto si me koštao da mi kažeš bajku? Da li ovo razumije?” On (Abraham) mu je rekao: “I ne sjaji ušima čujte što tvoja usna govori?” (Tisdall, Izvorni izvori Kur’ana, str. 74).
Potrebno je vrlo malo mašte da se vidi da je ova bajka praktički identična i u Kur’anu i u knjizi židovskih komentara.
Uspoređujući, sada, ovu židovsku priču s onim što smo vidjeli u Kuranu, naći će se mala razlika; i ono što nema sumnje proizašlo je iz Mahometa koji je o tome čuo za uho od Židova. (Tisdall, Izvori islama, str. 22).
U odgovoru je dovoljno navesti da se samo neuki Židovi sada oslanjaju na takve bajke, jer ne počivaju ni na čemu dostojnom imena tradicije. Jedine pouzdane tradicije Židova koje se odnose na Abrahamovo vrijeme nalaze se u Petoknjižju i teško je reći da se ta djetinjasta priča tamo ne nalazi. (Tisdall, Izvorni izvori Kur’ana, str. 78).
Namjerno smo odabrali ovu priču, kao i onu o Kajinovom ubojstvu Abela koja slijedi, jer postoje jasni dokazi koji pokazuju, ne samo da kur’anski narativi imaju paralele u židovskom folkloru, već i kako je nastala bajka. U mogućnosti smo pratiti kur’anske odlomke do izvora koji otkrivaju kako su uopće nastali. Cijela priča o Abrahamu i idolima i^ utemeljena je na pogrešnom tumačenju biblijskog stiha.
Židovski pisar, Jonathan Ben Uzziel, u svom Targumu pogrešno citira Postanak 15.7 koji glasi: “Ja sam Gospodin koji vas je doveo iz vaših Kaldeja”. Riječ ur je babilonska riječ za grad iz kojeg je Abraham izašao i ponovno se spominje imenom u Postanku 11.31. Tako je i jeruzalemsko izvorno ime bilo ur-Shalim, “Grad mira”. Pisar je, međutim, uzeo riječ Ili, hebrejsku riječ koja znači “vatra”, i protumačio stih da znači “Ja sam Gospodin koji vas je izvukao iz vatre Kaldeja” i u skladu s tim komentira Postanak 15.7:
Sada se to dogodilo u vrijeme kada je Nimrod bacio Abrahama u vatrenu pećnicu, jer nije htio štovati idole, taj je dopust uskraćen iz vatre kako bi ga povrijedio. (Tisdall, Izvori islama, str. 23).
Malo je vjerojatno da je ovaj pisar izmislio cijelu priču. Vjerojatno je da samo ponavlja tradiciju koja je već neko vrijeme aktualna u židovskom folkloru. Ipak, jasno vidimo kako je do toga došlo.
Ali pomalo je teško razumjeti kako je prorok poput Mahometa mogao dati vjerodostojnost takvoj basni i ući u nju u objavi za koju se smatralo da je sišla s neba. (Tisdall, Izvori islama, str. 24).
Muslimanski pisci najznačajnije općenito izbjegavaju pitanje izvora Kur’ana u svojim spisima. Čak i apologet poput Khalife, koji aludira na ovu temu u svojoj knjizi Uzvišeni Kuran i orijentalizam (str. 13), ipak ostavlja dokaze potpuno neospornima. To ne iznenađuje jer su sasvim jasni i uvjerljivo dokazuju da je velik dio Kur’ana izveden iz židovskih bajki.
Da je Muhammed u mnogim slučajevima pogriješio u vezi židovske povijesti, tim više dokazuje ime koje daje Abrahamovom ocu u Kur’anu. Njegovo pravo židovsko ime bilo je Terah, ali u Kur’anu se zove Azar (Surah 6.74) – “očito el-Azar, izveden iz Eliezera iz Postanka 15.2″ (Torrey, Židovska zaklada islama, str. 68). Stih nam govori da se Abraham molio za eon da njegov rob Eliezer ne bi bio njegov nasljednik. Muhammed (a.s.) je jasno zbunio ime Abrahamovog oca s imenom njegovog sluge! Drugi pisac spominje članak jednog S. Fraenkela u europskom časopisu i kaže da “uvjerljivo tvrdi da je kur’anski oblik posljedica zabune u Muhammedovom dijelu detalja Abrahamove priče kako mu je došla, tako da je umjesto oca Teraha dao ime Abrahamovog vjernog sluge Eliezera” (Jeffery, Strani vokabular Kur’ana, str. Čini se da je anakronizam prilično očit.
Ne može se sugerirati da su Židovi uzeli istinitu priču iz izvorne Tore i pretvorili je u folklor. Kur’an ih optužuje da su svoje tradicionalne spise proglasili Svetim pismom objavljenim od Boga (Surah 2.79) – nigdje ih ne optužuje da svoje Sveto pismo pretvore u folklor. Međutim, ono što bismo željeli znati jest kako je taj isti folklor postao Sveto pismo u Kur’anu – pogotovo kada se, kao u ovakvom slučaju, njegovo podrijetlo može pratiti do zablude o značenju riječi u pravoj Tori!
