Izložba Glorije Lizde u Galeriji umjetnina Split
Izložbom „Ponavljanja, probe, uprizorenja“ nagrađivana splitska fotografkinja Glorije Lizde prvi put se samostalno predstavlja u Galeriji umjetnina Split.
Glorija Lizde definitivno je jedna od naših najzanimljivijih mladih fotografkinja. Njen prepoznatljivi umjetnički senzibilitet bazira se na hibridnoj formi između inscenirane i dokumentarne fotografije kojom intrigantno evocira te reinterpretira prošlost polazeći od vlastite intimne perspektive – pritom vizualno preispitujući na koji način ona utječe na artikulaciju naše sadašnjosti.
Izložba je rezultat istraživanja u kojem se umjetnica bavi preispitivanjem vjerodostojnosti medija fotografije u znanosti te pozicijama i odnosu moći fotografa naspram subjekta na primjeru pacijentica liječenih od histerije u francuskoj bolnici Salpêtrière krajem XIX. stoljeća.
Riječ histerija potječe od grčke riječi za maternicu hystera (gr. ὑστἐρα) i nekoć je bila opis za medicinsku dijagnozu pripisivanu uglavnom ženama, a temeljila se na vjerovanju iz antičkoga doba prema kojem je uzrok bolesti lutajuća maternica. Primjerice, Platon je žensku maternicu uspoređivao sa živim stvorenjem koje luta ženskim tijelom pritom „blokirajući prolaze, ometajući disanje i uzrokujući bolest“, a starogrčki liječnik Aretej iz Kapadokije opisao je maternicu kao „životinju unutar životinje“ (manje emotivno, „živo biće unutar živog bića“), koja uzrokuje simptome lutajući tijelom žene vršeći pritisak na druge organe. Tijekom vremena takva vjerovanja su se napustila, a kroz 18. stoljeće histerija se počela povezivati s mehanizmima u mozgu prije nego u uterusu. Krajem XIX. stoljeća istraživanju histerije ponajviše je doprinio francuski liječnik Jean Martin Charcot poznat i kao „utemeljitelj moderne neurologije“. Upravo on je utemeljio etiologiju bolesti i iznio zaključak da je histerija psihički poremećaj što je bilo uvriježeno dugi niz godina. Ipak, upitno je radilo li se doista o znanstvenom doprinosu budući da su njegove metode liječenja smatrane kontroverznima i etički upitnima. Njegovih 33 godina djelovanja u bolnici Salpêtrière podudaralo se s razvojem i usavršavanjem medija fotografije kojim je Charcot bio fasciniran. U improviziranom fotografskom studiju bolnice nastale su brojne fotografije pacijentica korištene kao studije za daljnje istraživanje bolesti. Fotografija je u to vrijeme, nadomjestivši ilustraciju u znanosti, smatrana egzaktnim medijem te je Charcot uz njezinu pomoć bilježio simptome i manifestacije histerije kod pacijentica. Međutim, ti napadi često su bili inducirani raznim metodama poput elektrošokova, igala, opijata, hipnoze itd. Osjetljivost na hipnozu bila je sinonim za bolest, primjerice. Naposljetku, proces liječenja pretvorio se u manipulaciju i inscenaciju tijela pacijentica. One bi kao glumice na pozornici prema njegovoj režiji odigravale svoju ulogu histerika, što mu je na koncu i priskrbilo reputaciju i slavu.
Kolažiranjem arhivskih fotografija i raznih materijala, ilustracija maternica i ženskih reproduktivnih organa Hendrika Barya iz XVII. st. te vlastitim simultanim fotografijama autoportreta u kojima imitira poze i simptome oboljelih pacijentica, autorica (postupkom preslagivanja i kombiniranja) nastoji dekonstruirati i kontekstualizirati proces manipulacije fotografske slike otvarajući pitanja o autentičnosti i transparentnosti fotografije kao znanstvenog dokaza. Ako se oslonimo na konkluziju Krešimira Purgara kako je „paradoks načela transparentnosti fotografije sadržan u tome što realističnost slike nužno vodi prema dominaciji slikovnog sadržaja nad slikovnim fenomenom“, jasno nam je koliki je utjecaj fotografija imala na formiranje stigme o mentalnim bolestima i pacijenticama bolnice Salpêtrière kao društvenim autsajderima. Kako Purgar nadalje navodi, „drugim riječima, što je pozornost promatrača više usmjerena prema onome što slika reprezentira, svijest o samome fenomenu reprezentacije bit će manja“.
Nastavno na navedeno, nameće se i pitanje o performativnosti kod pacijentica, odnosno o svjesnom iskazivanju simptoma bolesti, ritualnim aktom za kojim su posezale pošto im je vjerojatno jedini omogućavao da budu zapažene u okrutnoj okolini koja ih je etiketirala kao autsajderice i svakodnevici gdje je muška dominacija bila neminovna. U tom kontekstu smatram neizostavnim spomenuti istraživanja znanstvenice Nataše Polgar s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. U svom radu ona ističe teoriju francuskog psihijatra i psihoanalitičara Luciena Israëla prema kojoj je jezik histerika (ili jezik histerije) jedan od modusa komunikacije, pokušaj uspostavljanja odnosa s Drugim kako bi subjekt prenio poruku o prepoznavanju vlastita manjka (“nisam cjelovit/a”). „Točnije, kod histerije tijelo i tjelesne manifestacije postaju porukom odnosno naracijom: naracija straha prevedena je u nevoljne pokrete – konvulzije ili pak u zaustavljenu sliku, paralizu, ili je pak radikalno zapriječena afazijom, trenutnom ali potpunom odsutnosti glasa i govora“.
U kolažima na primjerima autoportreta umjetnice Glorije Lizde možemo primijetiti kako je okidač fotoaparata u ruci intercionalno ostavljen vidljivim i zapravo postaje ključnim detaljem kompozicije. Tim činom autorica preuzima moć i briše granicu između uloge histerika i liječnika, autora i subjekta, sebe i Drugog, označitelja i označenog te umjetničkim uplivom reinterpretira prošlost nastojeći ukazati na manipulativan karakter medija fotografije.
Izložba se sastoji od 12 fotografija kolaža izrađenih na podlogama za rezanje dimenzija 90 x 62,5 cm i jednim fotografskim kompozitom dimenzija 130 x 90 cm sazdanim od 119 arhivskih fotografija pacijentica. Potonji vizualni imaginarij svojevrsni je nazivnik cjelokupne izložbe (i istraživanja), a njegov apstrahirani prikaz potiče nas da preispitamo ustanovljena shvaćanja o mentalnim bolestima kao i pitanje istinitosti tj. preslike stvarnosti. Brisanjem svih slojeva pripisanih identiteta on ujedno predstavlja hommage arhetipu histeričnih žena, vještica, luđakinja i svih ostalih društvenih osuđenica. (kustosica Ivana Vukušić)
Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih izdvaja O21 OSTRALE Biennale, Residency Unlimited New York, Robert Capa Contemporary Photography Center, QUAD Gallery, Benaki Museum, 57. Zagrebački salon. Nominirana je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020 te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. g. Dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. godinu. te dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog umjetnika.
Izložba ostaje otvorena do 7. siječnja 2024.
