Mistifikacija, koju je dijalektika pretrpjela u Hegelovim rukama
Prof. dr. sc. Vilko Rieger: MARKSIZAM KAO SVJETSKI NAZOR
Evo početka tog članka:
Knjiga A. Thalheimera izdana je kao „naučno djelo“ i sadržaje 16 predavanja, koja je on god. 1927. održao kineskim, studentima 2-og tečaja Sun-Yat-Senova sveučilišta pod naslovom „moderni nazor o svijetu“. I to „naučno djelo“, koje s naukom nema ništa zajedničko, pružili su izdavači našoj publici „u cilju olakšanja samostalne orijentacije u modernom naziranju o svijetu“. Ta „samostalna orijentacija“ sastoji se zapravo od „nauke“ dijalektičkoga materijalizma, o čijoj naučnosti, samostalnoj orijentaciji, modernosti i jedinstvu, ne može danas biti više govora. Pogotovo „jedinstvo“ dijalektičkoga materijalizma davno je već raskinuto. Tome je kriv donekle i sam Marx, jer nije dijalektički materijalizam obradio kao jednu cjelinu, već je tu svoju „nauku“ razbacao po raznim knjigama, a i to, što je Marx u svojoj starosti dijalektički materijalizam promatrao sasvim drukčije, nego u svojim mladim danima.
Pokušavajući da dade jedan jedinstveni nazor o svijetu, koji bi bio u skladu s njegovom gospodarskom naukom, Karl Marx piše:
„U socijalnoj proizvodnji ljudi stupaju u određene odnose, koji su neophodni i nezavisni od njihove volje. Ovi odnosi proizvodnje odgovaraju određenom stanju razvitka materijalnih proizvodnih snaga. … Način proizvodnje u materijalnom životu određuje opći karakter socijalnih, političkih i duhovnih procesa života. Svijest ljudi ne određuje njihovo biće, već naprotiv njihovo socijalno biće određuje njihovu svijest.“ (Karl Marx: Zur Kritik der Polit. Oek.)
Čitav tijek povijesti Karl Marx i Friedrich Engels tumače na ovaj način:
„Povijest svih dosadašnjih postojećih društava jest povijest klasnih borbi. Slobodni i robovi, patriciji i plebejci, lordovi i sluge, majstori i nadničari, izrabljivači i izrabljivani, stoje u stalnoj opoziciji jedni prema drugima te se neprekidno, čas skriveno, a čas otvoreno, bore jedan s drugim, tako, da se ova borba uvijek završuje bilo revolucijom i izmjenom društva, bilo propašću zaraćenih klasa.“ (Komunistički manifest.)
Kako je poznato, dijalektički materijalizam Karla Marxa nije ništa originalno, već sinteza dijalektičke metode njemačkoga filozofa Hegela i krajnjeg materijalizma filozofa Ludwiga Feuerbacha. Dijalektičku metodu prvi je jasno odredio Hegel, pa ipak je Marx toliko neobazriv, da piše:
„Mistifikatorsku stranu Hegelove dijalektike ja sam pred blizu 30 g. kritizirao, dok je još to bila moda“ … „Mistifikacija, koju je dijalektika pretrpjela u Hegelovim rukama“ … „U svojoj mistificiranoj formi dijalektika bijaše njemačka moda“ … (Predgovor k n. izd. „Kapitala“).
To je upravo tako, kao kad neki graditelj gradi veličanstvenu palaču i tom prilikom upotrijebi novu metodu gradnje… A dođe drugi graditelj, koji tom istom metodom izgradi sasvim običnu kućicu (i to još po nacrtu nekoga drugog graditelja). A onda, kad je kućica svršena, poruči graditelju palače:
„Vi ste mistificirali tu metodu, njom se grade potleušice i barake, a ne palače: Vi ste mistifikator“.
Tako se Marx izrazio o Hegelu.
Dakle izrazio se o svom učitelju izrazom, koji se inače upotrebljava samo u nenaučnom svijetu, čovjek, koji svu veličinu Hegelove palače nije nikad shvaćao i nije nikada
Hegela razumio, usudio se napisati takovo što — pa ipak, Marx Hegelovoj metodi nije imao ništa dodati.
On je tek mjesto „ideja“ u Hegelovom postupku upotrijebio riječ „materija“.
