Iako kritizira Hrvatsko-srpsku koaliciju Radić smatra Srbe srodnim narodom, i općenito pati od panslavizma
Antun Radić u časopisu “Dom” od 18. kolovoza 1904. komentira atentat na ruskog ministra Vjačeslava von Plehvea (Meščovsk, Rusija, 20. IV. 1846. – Petrograd, 28. VII. 1904.). Radić kao ideolog HSS-a je zanimljiv, pravaštvo iako u osnovi zdravo i čvrsto smatra pukom pričom i pozom, proti mađarona se bori, ali konstruktivno i surađujući sa Vladom u dobrim projektima. Njegov stav prema Crkvi jest pozitivan, ali nipošto klerikalan već kritičan. Iako ga ne možemo zvati antisemitom, vrlo socijalno negativno vidi djelovanje židovskih trgovaca, bankara, političara i tu nažalost griješi kada je vrlo oštar prema jednom od najbistrijih, najdinamičnijih i najmodernijih hrvatskih političkih vođa, prema Josipu Franku, rodom Židovu. Iako kritizira Hrvatsko-srpsku koaliciju Radić smatra Srbe srodnim narodom, i općenito pati od panslavizma (“naša braća Rusi”), što je u vrijeme kada moć Austrijanaca i Nijemaca, Turaka, Mađara kulminira razumljivo.
Članak “Što je to u Ruskoj?” donosim u cijelosti. Stil pisanja je prilagođen seljačkim masama.
“Tako pita cijeli svijet. A zašto? Zato što je nedavno ubijen ruski ministar Ple(h)ve. O tome su dugo pisale novine po cielom svietu. Ajde, da Vam ukratko opišem što su pisale. To je u kratko vrieme što je u Ruskoj ubit treći visoki činovnik. Po tom se vidi da je u Ruskoj narod nezadovoljan. A nije ni čudo, jer u Ruskoj nema slobode; sve tamo stenje pod strašnim “carizmom”, jer je sam car gospodar, a nema sabora. Vidi se po svem da je Rusija golem čovjek, orijaš koji stoji na glinenim (zemljanim) nogama, pa će se zato i srušiti. Tako u kratko pišu njemačke, židovske, englezke, a i talijanske novine. A ja ću Vam na to po redu i po istini ovako:
Kad su pred godinu dana srbski častnici ubili svoga kralja Aleksandra, iste su ove novine prevraćale očima: kakvi su tobože Srblji divljaci itd., itd, – a sada gotovo hvale onoga nečovjeka koji je ubio ministra Pleve(a). Vidi se da sude po “babu i po stričevima”, a ne po “pravdi Boga istinoga”. Aleksandar je bio njihov čovjek.
Drugo je vriedno zabilježiti ovo: Njemačke i druge neprijateljske novine (sic!) pišu da je Pleve bio “carski stup”, tj. on je bio protu tome da se da sloboda itd. Sad je taj stup pao, sad će padati i “carizam”, a time će pasti i propasti Rusija, jer dok ima cara i carizma bit će i Rusije; a čim car ne bude više “car i samoderžec” (od bizantskih careva titula, autokrator, samovladnik), – ne će biti ni Rusije. Po tom se vidi što Niemci žele: Oni žele Rusiji slobodu zato da propa(d)ne.
Treće je vriedno zapisati ovo: Niemac Liebknecht (1871. – 1919.), socijalist i vođa socijalista rekao je na jednoj skupštini da on šalje marljivo ruskoj “braći” svakojakih knjiga, pa neka šalju i drugi socijalisti. Tu se vidi čije je maslo to nezadovoljstvo u Ruskoj, to je jedno, a drugo: Niemci će Rusima slati knjige za njihovo dobro, je li? Niemci Rusima! (tu griješi Radić, Liebknecht je antimilitarist i internacionalac op., T.T.).
A što se tiče ruskih nezadovoljnika možemo reći ukratko ovo: Nezadovoljnika ima danas svuda po svietu, i svuda po svietu ubijaju ti nezadovoljnici vladare i ministre. Nije li ubijeno više predsjednika Sjedinjenih Država američkih, a pred deset godina predsjednik francezke republike Karnot.(konzervativac Marie Francois Sadi Carnot, 1837. – 1894.) Pa barem to nisu bili “cari”! Nije li pred šest godina ubita cesarica Jalžabeta (nepristojni galgenhumor, nazivati caricu Elizabetu, suprugu Franz Josepha kajkavskim dijalektom), a pred četiri godine talijanski kralj Umberto? Pa to se barem dogodilo u “slobodnoj” Evropi, u kojoj pače i mi Hrvati imademo sabor!
Ja sam doduše za sabor i za svaku razumnu slobodu, ali istini za volju moram reći da sabori sami po sebi ne donose slobode…
Mali sabori, tj. u općinama, u županiji, – to je dobra stvar (kad je dobra, ako je dobra i tu!), – pa takve sabore ima i Rusija. Ali da u veliki ruski sabor dođu Niemci (ima ih u Rusiji mnogo), pa Židovi (ima i tih tamo preko 5 milijuna) itd, pa da tamo dođu praviti “obštrukciju” i druge kruto hasnovite (slabo korisne, op., T.T.) za narod komedije, – toga Rusu još ne treba.”
Ovdje je potreba napomena da je istu suspendiju demokracije izvršila Srpska radikalna stranka i kada je Radić počeo pridobijati Crnogorce, Bošnjake i druge, pa i neke Srbe.
Antun Radić je želio najbrojniji i najpotlačeniji dio stanovništva, tj. seljake , uvući u politički život, ali ih nije smatrao još zrelim i osposobljenim za demokraciju. Jer narod je bio neuk, a demokracija zahtijeva odgovornost i promišljenost (vidi članak Antuna Radića od 14. travnja 1904. “Pogibao od naroda”. Iz toga proizlaze neke proturječnosti, ali i iluzije, kao u slučaju napadaja na Josipa Franka i panslavizam, tako karakterističan za Hrvate.
Još je jedan člančić o Pleveu gdje piše Radić da se isti jednom izjasnio kao Nijemac, te da je ubijen bombom (praskavicom) 28. srpnja 1904. od nekog anarhista.
Vjačeslav von Plehve bio šef ruske policije 1881. – 1884., te šef MUP-a od 1902. do 1904. Iako je na fotografiji prikazan s napoleonskom i kvazimasonskom rukom na prsima, ipak se zamjerio tajnim društvima u energičnoj istrazi nakon umorstva cara Aleksandra II. (Moskva, 29. IV. 1818. – Petrograd, 13. III. 1881.). U ožujku 1881. revolucionari su postavili bombu u prostoriju u kojoj je car večerao. Iako je bomba eksplodirala pokušaj je bio potpuni promašaj. Ono što nisu uspjeli domaći revolucionari na kraju će uspjeti borcima za slobodu Poljske. Dana 13. ožujka 1881. godine dok je prolazio ulicama Petrograda, na carevu oklopne kočije bačena je bomba koja je ozlijedila veliki broj prisutnih civila. Iako bi svaki “normalni” državni dužnosnik pobjegao u sigurnost svoje palače humanist Aleksandar je zaustavio kočiju i izašao van da pomogne ranjenima. Tada je Ignatije Hryniewiecki bacio bombu na cara od koje on nekoliko sati kasnije umire.
