Englezi su ga na bleiburškom polju predali u partizanske ruke
Preživjeti Bleiburg, izručenje Titovim krvnicima, logore i tamnice; pobjeći u slobodni svijet, nastaviti studije i doktorirati; živjeti u četirima državama i uvijek misliti i raditi za slobodu Hrvatske, to je iskrena ljubav za narod svoj i domovinu! Takve ljude ne bismo smjeli zaboraviti!
Zagrebačko dijete
Mladen Žigrović (1917. – 1986.) rođen je u Zagrebu 15. siječnja 1917., u poznatoj obitelji Stjepana Žigrovića i Dragice rođene Milosavljević. Pučku školu završio je u Zagrebu, nižu gimnaziju u privatnom katoličkom zavodu u Požegi (1932.), a od 1932. do 1935. pohađao je Glazbeni zavod u Zagrebu. Premda je još u mladim godinama morao preuzeti obiteljske brige, jer mu je otac prerano umro, nastavio je privatno polagati ispite za više gimnazijske razrede i maturirao 1942. na III. muškoj gimnaziji, a od 1942. do 1945. studirao je glazbene nauke, povijest umjetnosti, talijanski i njemački jezik na zagrebačkom sveučilištu. Kao da sve to nije bilo dovoljno, kao mladić od 17 godina postao je članom zagrebačke Opere – imao je ulogu šaptača.
Bleiburg, izručenje i bijeg na slobodu
Svibanj 1945., dolaze „osloboditelji”, a Žigrović, kao i tisuće drugih Hrvata, odlazi iz rodnoga grada prema savezničkim vojnim snagama u Austriji. Ali umjesto da im dadnu zaštitu, Englezi su ih predali u partizanske ruke na bleiburškom polju, a potom mnoge izručili iz austrijskih logora. Među izručenima bio je i Mladen Žigrović.
Nakon povratka u Hrvatsku, Mladen je tijekom pet mjeseci prošao nekoliko logora i zatvora. Ali ipak je imao sreću i sve muke i progone preživio te prvom prilikom pobjegao (1946.) u Italiju. U izbjegličkim logorima nije gubio vrijeme. Upisao je studij povijesti na napuljskom sveučilištu. Sreća ga je pratila i dobio je studentsku stipendiju za sveučilišni Colegio Santiago Apóstol u Madridu pa je mogao (1947.) otići iz Italije u Madrid. Ondje je boravio tri godine studirajući španjolski jezik i književnost. Godine 1950. otišao je u Venezuelu, živio u glavnom gradu Carácasu i bio djelatan među tamošnjim Hrvatima.
Nakon što je 1953. postao venezuelanskim državljaninom pošao je u Rim i na tamošnjem sveučilištu doktorirao povijest (1954.). Disertaciju je naslovio Bosna i Hercegovina od okupacije 1878. do aneksije 1909.
Život u dalekoj Venezueli nije ga zadovoljavao. Europa ga je vukla natrag. Već kad nije mogao u Hrvatsku, odabrao je Englesku za svoj dom.
Privlačila ga je engleska kultura. Onamo se doselio početkom 1960-ih, oženio se i djelovao u tamošnjem Hrvatsko-engleskom društvu.
Žito i kukolj
Od hrvatskih emigrantskih glasila Žigrović se javljao u časopisu Hrvatska revija i listu Slobodna riječ. Neki od njegovih zapisa objavljeni su u zbornicima, a knjiga U žitu i kukolju; eseji, članci i razgovori (Barcelona – München, Knjižnica Hrvatske revije, 1986., 462 stranice), s pravom se može reći, njegovo je životno djelo.
Ova knjiga nije znanstvene naravi, ali je itekako izvor povjesničarima i drugima koji žele iz prve ruke (ponešto i iz druge) doznati o ljudima i događanjima u prijeratnoj, ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, i u hrvatskoj emigraciji. Žigrović je već u mladosti dobro upoznao velika imena hrvatske umjetničke scene, posebice kazališne: Baranovića, Gavellu, Jakova Gotovca, Papandopula, Žanka… U emigraciji nije pripadao ni jednoj stranci, ali komunicirao je ili razgovarao s Mačekom, Krnjevićem, Meštrovićem, Mandićem…, sve u svrhu pronalaska zajedništva u radu za slobodu Hrvatske. Vjerojatno su najzanimljiviji njegovi zapisi o zatvorskom susretu s Jakovom Gotovcem i zapis iz druge ruke (ali izvor je bio vrlo blizak Paveliću) o susretima i razgovoru između Pavelića i Krleže. To su svjedočenja ne samo o ljudskim odnosima i tragedijama nego i o poratnom vandalskom udaru na hrvatsku kulturu i sve što je imalo hrvatski predznak.
Mladen Žigrović obolio je od teške bolesti raka i preselio se u vječnost 28. rujna 1986. u Beckenhamu, nedaleko od Londona. Nažalost, slobodnu Hrvatsku, koju je toliko volio, sanjao i za nju radio nije doživio, kao i mnogi drugi domoljubi.
