Get Adobe Flash player
Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane...

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

U Istri i ostatku Hrvatske vladajući i dalje brane jugokomunističke...

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

KPJ je bila islamska država u Hrvatskoj     Možda...

Mamac za naivne i neobaviještene

Mamac za naivne i neobaviještene

Kako čovjek bez karaktera može biti "Predsjednik s...

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

Zastupnike bi trebalo zatvoriti u sabornicu i da 24 sata gledaju film...

  • Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 15:49
  • Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:38
  • Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:30
  • Mamac za naivne i neobaviještene

    Mamac za naivne i neobaviještene

    srijeda, 06. studenoga 2019. 08:14
  • HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:27

Prošlo je 28 godina od pisma patrijarha srpskog Pavla lordu Carringtonu

 
 
Uskoro će se navršiti 10 godina od smrti patrijarha srpskog Pavla (građansko ime Gojko Stojčević) i 28 godina od njegova pisma lordu Peteru Carringtonu (u to vrijeme predsjedatelju Konferencije o bivšoj Jugoslaviji) koji je ostao upamćen po svome mirovnom rješenju kojim je tadašnja savezna država trebala biti transformirana u labavi savez suverenih republika – država (a što Srbija nije prihvatila). U vrijeme dok srpski agresor bezdušno i barbarski razara Hrvatsku (od Vukovara do Dubrovnika), sela i gradovi gore, dnevno se ubija na desetke civila i branitelja a na tisuće ljudi progoni iz domova, srpska propaganda u kojoj SPC igra zapaženu ulogu nastoji svijetu dokazati kako su ustvari Srbi žrtve rata, da se brane i da su izvrgnuti „genocidu“. I te se floskule i bolesne laži ponavljaju poput mantre, unatoč svim činjenicama i dokazima i usprkos tomu što je cijeli civilizirani svijet posredstvom medija svjedokom onoga što se događa.
https://i1.wp.com/www.zbor.rs/wp-content/uploads/2017/04/1114843_08_28-1.jpg?ssl=1
NA ISTOJ CRTI - Gojko Stojčević i Slobodan Milošević
 
U tom velikom zločinu čiji je krajnji cilj doseći „zapadne granice Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag metodama genocida i etničkog čišćenja (ili točnije: zatiranjem Hrvata i brisanjem tragova njihova postojanja, prije svega na njihovim povijesnim etničkim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine), politička, intelektualna i crkvena elita su ujedinjene i uživaju nepodijeljenu potporu goleme većine srpskog naroda. Uz to, na svojoj strani imaju i saveznu vojsku („JNA“) koja predstavlja udarnu snagu u borbi za „Veliku Srbiju“. Svoju huškačku, zločinačku karijeru, Gojko Stojčević je započeo samo 3 mjeseca nakon što je postao patrijarh srpski i uzeo ime Pavle, „Uskršnjom poslanicom“ (u kojoj prosipa otrovnu mržnju i zaziva osvetu i naplatu „duga u krvi“ – na jedan perfidan način, krijući se iza tobožnjih „hrišćanskih“ poruka).
 
U toj „Poslanici“ prožetoj patološkom mržnjom, koja se prvih dana travnja te ratne 1991. godine čita u svim srpskim pravoslavnim crkvama i objavljuje preko svih medija, on podsjeća na one koji su uništavali i satirali srpski narod „krvožderjem“, spominje ustaški Jasenovac kao „greh svih grehova“ i „novo raspeće Hristovo“ i posebno naglašava kako se „to isto događa i danas, na istom mestu i od istih počinilaca“. Ne propušta ponoviti lažnu brojku od „700.000 jasenovačkih žrtava“ i jasno, optužiti Hrvate za „bratoubilaštvo“, pozivajući se među ostalim i na citate antisemita, fašista i trovača ljudskih duša, đavoljeg vladike Nikolaja Velimirovića (potonjeg sveca srpske crkve, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i jednoga od tvoraca militantne naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije nazvane „svetosavlje“). (Za šire izvode iz „Uskršnje poslanice“ vidi:)
 
Treba li podsjećati kako je ovaj pamflet od „Uskršnje poslanice“ objavljen u vrijeme kad su već srpski teroristi prolili krv naših redarstvenika u Pakracu, ubili Josipa Jovića na Plitvicama, u vrijeme kad njihov višemjesečni terorizam (koji je započeo rušenjem balvana u okolici Knina 17. kolovoza 1990. godine) dobiva sve zloćudnije oblike i kad svojim agresivnim ponašanjem jasno daju do znanja što su im ciljevi i na što su sve spremni? Bilo je to smišljeno dolijevanje ulja na vatru – huškanje iz najnižih pobuda, stvaranje zle krvi i ozračja nacionalne mržnje i to iz samoga vrha Srpske pravoslavne crkve, od njezina prvosvećenika, patrijarha, posljednjega koji bi sebi takvo što smio dopustiti.
 
Prvosvećenik SPC-a u kandžama Sotone
 
Dana 1. studenoga te ratne 1991. godine, službeni list SPC „Pravoslavlje“, na naslovnici donosi pisma patrijarha Pavla lordu Peteru Carringtonu (iz kojega će ovdje biti citirani samo dijelovi).
"(...) Kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturnoistorijskog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda u ovom prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i fašističkom tvorevinom nacističke Nemačke i fašističke Italije. Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Srbi su lišavani života i na druge, po pravilu surove, načine u Jasenovcu i drugim logorima smrti i u brojnim jamama i ponorima. U takvim jamama neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još su i danas živi svedoci tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba, što je najbolje izložio ustaški ministar bogoštovlja i nastave doglavnik Mile Budak, koji je rekao: 'Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.'
Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba, što je provodila Katolička crkva u Hrvatskoj.
(...) Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.
Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema.
Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama. Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno.
Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica.
Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.
Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju.
Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa.
Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima. Srpska pravoslavna crkva se zalaže za poštovanje interesa hrvatskog naroda, ali da se na isti način uvažavaju i životni interesi srpskog naroda.
Zalažući se za ove principe, molimo Vas da se i Vi zalažete za njih, kako bi se došlo do pravednih rešenja i kako ne bi ogrešili duše. U duhu svoje izvorne misije, Srpska pravoslavna crkva, svi njeni arhijereji, klirici i mirjani, moliće se i mole se Bogu za mir u ovoj napaćenoj zemlji."
(Vidi: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf)
 
Eto, tako zbori patrijarh srpski, poglavar Srpske pravoslavne crkve „Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački“, Pavle, u vrijeme kad srpski agresor drži pod okupacijom gotovo četvrtinu Hrvatske, kad je već preko 500.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti protjerano s okupiranih i ratom zahvaćenih područja, dok „JNA“, četnici, srpski dobrovoljci, „specijalne“ i paravojne postrojbe u suradnji s teroristima iz „SAO Krajine“ ruše, pale i pljačkaju sela i gradove, siluju, razaraju crkve, bolnice, škole, groblja i spomenike kulture, masovno ubijaju, otvaraju koncentracijske logore, a sve u ime „Pravoslavlja“, „Srpstva“ i „Otadžbine Srbije“. Osim redovitih „opela“, „parastosa“, „molebana“ i liturgijskih obreda iznad kostiju tobožnjih „srpskih žrtava“ iz Drugoga svjetskog rata (jer, svaka je kost koja se nađe gdje bilo uvijek i obvezno „srpska“) i posjeta Jasenovcu (središnjoj tribini srpske mitologije i mitoamnije s koje se širi otrovna mržnja prema Hrvatima – tom „genocidnom narodu“ koji ne zaslužuje drugo nego istrebljenje), patrijarh Pavle je aktivno angažiran i na dizanju morala „patriotima“ svih vrsta i boja.
On njeguje prisne odnose s Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Milanom Martićem i Milanom Babićem, neumorno ih blagosilja, lomi s njima pogače i drži im liturgije. Druguje i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zločincem i kriminalcem koji ga naziva „vrhovnim komandantom“ (a u novčaniku nosi sliku svetog Save s njegovim potpisom), sastaje se s Vojislavom Šešeljom, Dobricom Ćosićem, klanja se Slobodanu Miloševiću.
Pavle i njegova svita od 1991. godine nadalje, vrijedno obilaze i „sve srpske zemlje i krajine“ zapadno od Drine i agitiraju za nastavak borbi do konačne pobjede, a protiv svakog eventualnog mirovnog sporazuma, pa tako i 1994/95. godine, kad je već posve jasno da od „Velike Srbije“ sa željenim zapadnim granicama nema ništa.
 
Hodočasti se i diljem „najzapadnije srpske republike“ – „SAO Krajine“, od Vukovara preko Pakraca, Okučana, do Petrinje i Knina.Patrijarh Pavle samo 4 dana prije VRO Oluja (30. srpnja 1995.) dolazi u Knin, pred nekoliko stotina okupljenih drži emotivni govor spominjući „srpsko mučeništvo kroz vekove“ i obvezuje na krajnju žrtvu („Ako ne možemo ni da bežimo, ni da se borimo, moramo da budemo mučenici za pravdu i istinu“). (https://rs-lat.sputniknews.com/analize/201508013652964/) Tamo su i general Ratko Mladić, Mile Mrkšić, „kapetan“ Dragan koji s Babićem i Martićem spremaju strategiju obrane „srpskih zemalja“ i s gnušanjem odbacuju svaki dogovor s „ustašama“, pa i plan „Z-4“ koji je (po njima) „poniženje za srpski narod“.
 
Krvi nikad dosta, „Nebeska Srbija“ čeka, a „Lazareva vojska budno motri“, pa je poželjno na klaonicu poslati što više sunarodnjaka, a sve ne bi li se ipak nekako (uz topove, tenkove i zrakoplove, ognjem i mačem, istrebljenjem i zatiranjem drugih i drugačijih) dohvatilo carstvo zemaljsko (iliti sanjano „Carstvo Dušanovo“). Episkopi, mitropoliti, vladike, arhijereji, protojereji i drugi klerici na istom su tragu. Oni slijede Pavla, Pavle njih, svi pušu u isti rog, jednako kao i Sveti arhijerejski sinod, Sabor SPC, crkvena štampa. Ekstremizam, velikosrpska ideologija i mržnja prema „vekovnim neprijateljima“ (prije svih Hrvatima) je ono što određuje poslanje i djelovanje „svetosavske crkve“ i njezinih „pastira“.
 
Najveći ratni huškači i zločinci iz redova klera (poput Atanasija Jevtića, Filareta Mićevića, Artemija Radosavljevića, Lukijana Vladulova i drugih) bivaju unapređeni zbog ratnih zasluga za „Srpstvo“ i „Pravoslavlje“. Tu nema mjesta Bogu, moralu i razumu – jedini kriterij je odnos prema „Velikoj Srbiji“. U toj kronici beščašća SPC u ratovima 90-ih, jedna od značajnih epizoda koja u potpunosti razobličuje njezino zločinačko djelovanje i dokazuje sramotnu ulogu što ju je imala u tom razdoblju, jeste slučaj gubitka sudske parnice pred francuskim sudom u Parizu. Naime, u kolovozu 1994. godine, patrijarh Pavle sa svitom dolazi u  Foču (poslije srpske okupacije nazvanu „Srbinje“), gdje je dvije godine ranije izvršeno etničko čišćenje, uz teške i masovne zločine i progon svih koji nisu Srbi (u prvom redu muslimana). U ovom gradu je prema popisu iz 1991. godine bilo 45,2% Srba, ali prema mjerilima agresora morao je pripasti „Republici Srpskoj“ i tu su oni planirali otvoriti „Duhovnu akademiju 'Vasilije Ostroški'“, što je i bio glavni razlog patrijarhovog posjeta. I otvorili su je na zgarištu velikog zločina, na krvi nevinih, u etnički očišćenoj Foči, ali to nije prošlo nezapaženo od svjetske javnosti.
 
Još 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je „Republika Srpska“ odbacila mirovni plan Kontaktne skupine), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj „Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“, u kojemu se pozivaju svi Srbi da ustanu u obranu „srpskih zemalja“, ističući kako imaju legitimno pravo na „Republiku Srpsku“ i „Republiku Srpsku Krajinu“ (dakle, na sva okupirana područja u BiH i Hrvatskoj“). Podsjetimo, tada srpski agresor drži pod svojom kontrolom gotovo trećinu Republike Hrvatske i oko 70% Bosne i Hercegovine. Ova je turneja patrijarha Pavla imala za cilj učvrstiti to uvjerenje među bosanskim Srbima kako se ništa ne bi prepustilo slučaju i spriječilo svako možebitno prihvaćanje mirovnog sporazuma. Pavlov posjet „srpskim zemljama“ u BiH kulminira njegovim odlaskom na Pale (u tzv. Srpsko Sarajevo), gdje 14. kolovoza blagosilja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihove suradnike i s njima na velikoj svečanosti uz liturgiju i prigodnu „besedu“ lomi pogaču.
 
Prvak SPC-a ih na tom skupu zaklinje „Bogom i svetim Savom“ da po svaku cijenu održe „jedinstvo sa Srbijom“ i riješe međusobne nesporazume (na relaciji Pale – Beograd), jer se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”. Dva tjedna nakon ovog okupljanja pod kišobranom patrijarha Pavla na Palama, mirovni plan Kontakt skupine odbačen je i na referendumu u „Republici Srpskoj“ (28. kolovoza) s 96,66 % glasova „protiv“, što je značilo da su Srbi u BiH gotovo plebiscitom ponovno izabrali nastavak rata umjesto mira i potpisivanja sporazuma. Nedugo poslije ovih događanja dio zapadnih medija oštro je osudio postupanje Srpske pravoslavne crkve, a neki su listovi u svojim tekstovima zaključili kako ova institucija „podržava etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini“, među njima i francuski: Libération. Le Figaro, Le Monde.
 
U Srbiji i vrhu SPC-a su bili naročito ogorčeni pisanjem spomenutih francuskih listova, budući da su do tada uvijek računali na tradicionalno prijateljstvo i potporu Francuza, pa je srpska crkva odlučila tužiti ih za klevetu. Na procesu u Parizu, SPC je zastupao poznati jastreb, nikolajevac, ratni huškač i velikosrpski fašist, Atanasije Jevtić, dok su se na drugoj strani kao eksperti-vještaci našli intelektualci i povjesničari Paul Garde (vodeći francuski slavist) i dr. Ivan Đurić (svjetski poznati bizantolog i sveučilišni profesor, Srbin, podrijetlom iz Kruševca). Poslije provedenog dokaznog postupka SPC je glatko izgubila, što je praktično značilo kako je francuski sud posredno potvrdio njezinu odgovornost za zločine etničkog čišćenja i genocida u BiH. Jedinstven je to slučaj u svijetu i prvi takav u Europi, da je jedna crkvena institucija na sudu, službeno označena kao krivac za najteže zločine protiv čovječnosti, a stvar je utoliko zanimljivija što je ovdje riječ o „hrišćanskoj“ crkvi, što svakako ima posebnu težinu.
O svemu tomu i sramoti koju je srpskom narodu i pravoslavlju nanijela SPC, pisao je srbijanski sociolog religije i vjerski analitičar Mirko Đorđević, koji se žestoko protivio ideologiji svetosavlja i vladavini nikolajevaca (s pravom smatrajući kako je to rak rana srpskog pravoslavlja i ono što ga u bitnoj mjeri dijeli i udaljava od izvornog kršćanstva). (https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla)
 
Povlačenje patrijarha Pavla na „rezervni položaj“
 
Osam godina poslije izbijanja rata, u vrijeme kad je već posve jasno kako Srbija sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag nije moguća, u ožujku 1999. godine patrijarh Pavle dolazi u posjet Hrvatskoj i Sloveniji i u Zagrebu se sreće predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nadbiskupom Josipom Bozanićem i kardinalom u miru dr. Franjom Kuharićem. Ovdje „okreće ploču“ i gudi posve drugačiju melodiju nego je bila ona s početka 90-ih (iz „Uskršnje poslanice“ i „Javnog pisma lordu Carringtonu“). Posipa se pepelom i kaže među ostalim kako „dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“, a ni prema civiliziranoj „integraciji u hrvatsko društvo“ i na kraju poručuje da je “veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski” i smjerno priznaje: „Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali“.
 
Bilo je to prvi (i jedini put!) u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa da se jedan srpski crkveni poglavar tako odredio prema hrvatskoj državi i njezinu Ustavu i otvoreno pozvao svoju pastvu na lojalnost domovini. Pavle ide i korak dalje, pa se 12 godina po svršetku rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (2007. godine) u jednom intervjuu (verbalno) odriče čak i „Velike Srbije“: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”
 
Ovo su, naravno, stavovi promišljanja koja su sasvim u skladu s kršćanskim vrijednostima. Jedini je problem što su te poruke iz usta srpskog patrijarha došleu vrijeme kad je veliko zlo već počinjeno a rat odavno završen i što više nisu imale nikakvoga značaja.
Uzmemo li k tomu u obzir kako je njegov nasljednik Irinej nastavio stopama ratnih huškača i velikosrpskih ideologa ne libeći se otvoreno zagovarati „Veliku Srbiju“ i drugovati s ratnim zločincem Šešeljem, opravdano se postavlja pitanje koliko su te namjere uopće bile iskrene i nisu li te Pavlove riječi izgovorene u Zagrebu 1999. godine bile samo kurtoazne floskule bez značaja i efekta. Vrijeme je pokazalo da SPC svoju strategiju nije promijenila i da je još uvijek čuvar velikosrpske ideologije i rasadnik ekstremnih pro-fašističkih ideja kojima se siju mržnju i razdor među narodima.
 
Zločinac u svakom slučaju – svetac nikako!
 
 U ožujku 2015. godine, u Vojvodini i Srbiji su reakcije pojedinih novinara iz Nezavisnog društva Vojvodine koji su patrijarha Pavla (među srpskih radikalnim nacionalistima već je za života slovio kao „svetac koji hoda“) bez oklijevanja nazvali onako kako zaslužuje (zločincem), izazvali ogorčenje i gnjev ne samo klerika i nacionalističke intelektualne elite, nego i dobrog dijela javnosti. Tadašnji predsjednik ove asocijacije, Dinko Gruhonjić je bez pardona izjavio: „SPC je bila jedan od vodećih generatora ratova. Prvo su popovi, pa topovi, pa lopovi, a posle svega toga ostaje činjenica da je SPC jedina nacionalna institucija koja i dalje uživa veliki ugled u narodu. Pa je*eš takav narod.“ (https://www.info-ks.net/vijesti/regija/53336/nezavisno-drustvo-novinara-vojvodine-proglasilo-patrijarha-pavla-ratnim-zlocincem) U navedenom tekstu, pod naslovom „Srbija nad nogama“ navode se i brojne izjave drugih novinara koji iznose argumentaciju zbog koje su patrijarha Pavla proglasili zločincem: činjenicu da su „u vrijeme njegovog upravljanja SPC počinjeni najstrašniji zločini, uključujući i genocid, a on je blagosiljao ratne zločince“; podsjećajući kako su „sveštenici SPC učestvovali u ratnom huškanju i pozivanju na zločine i etnička čišćenja“, te da se „to nije promenilo“ itd., itd. Dokaza u prilog ovim tvrdnjama je na pretek.
 
Uzme li se u obzir samo odnos prema vodećim zločincima i ratnim huškačima iz vlastitih crkvenih redova, ne može se opovrgnuti kako su upravo oni najgori među njima po pravilu napredovali u hijerarhiji i postajali episkopi pri čemu su jedini kriteriji bile ratne zasluge. Tako je, primjerice, jedan od  najopskurnijih likova, notorni fašist koji se u vrijeme rata predstavljao kao „monah“, Filaret Mićević, među svojim sunarodnjacima i crkvenom subraćom stekao ugled svojim medijskim nastupima u kojima je pred televizijske kamere donosio lubanje lažnih (nepostojećih) „srpskih žrtava" (djece) i sjekire kojima su (navodno) „odsijecane glave srpskoj djeci“ (i to u vrijeme kad se u Hrvatskoj i BiH odvijalo etničko čišćenje praćeno masovnim zločinima što su ih činili Srbi), kao i time što se slikao u ratničkim pozama s puškomitraljezom na ramenu (ispred oklopnog borbenog vozila, kod manastira Komogovina, na Banovini – Hrvatska), te aktivno poticao na etničko čišćenje i rat do istrebljenja Hrvata i muslimana, u svibnju 1999. godine postavljen na položaj episkopa mileševskog.
 
Lukijan Vladulov, arhimandrit manastira Bođani (u Bačkoj) koji je od početka „antibirokratske revolucije“ (1988. godine) nadalje bio angažiran na velikosrpskom projektu – uključujući događaje u Borovu Selu, agresiju na Vukovar, okupaciju Dalja, Erduta i Aljmaša – i jedan od glavnih pokretača huškačke ratne kampanje u istočnoj Slavoniji, već je prije okupacije Dalja (14. srpnja 1991. godine) ustoličen za episkopa nove episkopije SPC (koja je trebala biti prva episkopija sa sjedištem u „SAO Krajini“) osječkopoljske i baranjske. Njegov ratni put obilježen je aktivnim sudjelovanjem u etničkom čišćenju, pri čemu je usko surađivao s Vukašinom Šoškoćaninom, Vojislavom Šešeljem, Milanom Paroškim, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Mirkom Jovićem, Dragoslavom Bokanom i drugim ekstremistima i samo zahvaljujući tim zaslugama rukopoložen je za episkopa.
 
Ovo su samo dva primjera iz mnoštva drugih iz kojih je jasno vidljivo da su jedino mjerilo za napredovanje u službi bile ratne zasluge. Na sreću, po tom pitanju je u SPC vladao čvrst konsenzus, tako da nije bilo nikakvih odstupanja i iskakanja.
 
Kolo su (pored patrijarha Pavla) vodili najekstremniji episkopi i mitropoliti (Amfilohije Radović, Artemije Radosavljević, Atanasije Jevtić, Nikolaj Mrđa, Lukijan Pantelić, Irinej Bulović, Nikanor Bogunović, Lukijan Vladulov, Jovan Pavlović, Vasilije Kačavenda, Longin Krčo i drugi), a slično se ponašala i golema većina nižeg svećenstva koje je mahom ustalo za „Veliku Srbiju“ i iz petnih žila, poslušno i podanički podupiralo tu opciju.
Nakon svega rečenog i uzmemo li u obzir i ono čemu svjedočimo danas, doista ne čudi da su među svecima srpske crkve fašisti Nikolaj Velimirović Žički i Joanikije Lipovac, četnički koljači Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, da u crkvenom diptihu ima mjesta za četničke krvnike Dražu Mihailovića i Nikolu Kalabića, pa nije neobično ni to što SPC slavi najveće krvnike (poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Željka Ražnatovića Arkana, Milana Lukića i mnoge druge) kao najveće nacionalne veličine.
Bude li se SPC držala svoje tradicije, u skoro vrijeme možemo očekivati i plejadu novih svetaca u njihovom kalendaru i to onih koji su se posebno istaknuli u ratovima 90-ih godina.
Na nama je da otvorimo oči, pogledamo istini u lice i budemo svjesni toga s kime imamo posla i što od njih možemo očekivati u budućnosti.
To je najmanje što moramo učiniti. Da nam se prošlost ne bi ponovila.
 

Zlatko Pinter

Knjiga "Borci, buntovnici i vođe" (1939.) Joe Matošića (1890.-1966.)

 
 
Hrvatski novinar i publicist Joe Matošić (1890.-1966.) u teško nabavljivoj knjizi „Borci, buntovnici i vođe“ (Tiskara „Danica“, Zagreb, 1939., 336 str.) iznio je razmišljanja u svezi različitih političara (Adolf Hitler, Benito Mussolini, Mahatma Gandhi i dr.) kao i političkih pokreta, biljega tadašnjeg vremena. Zanimljiva je posveta u toj knjizi: „Uspomeni mog dobrog oca, koji je zbog mojih borbenih istupa protiv nekih režima morao snositi križ osvete i progona“. Također je autor romana „Sumrak Habsburga“ (1930.) i „Leksikona mudrosti“ (1960.) kao zbirke aforizama, misli i paradoksa državnika, pisaca i dr.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Borci_buntovnici_i_vodje.jpg
„'Svaka je sjena – svjetlo prema tamnijoj sjeni i svako je svjetlo – sjena, prema većem svjetlu.' – John Ruskin. […] 'Prečanski' Srbin Dr. Lujo (conte) Vojnović, bivši tajnik crnogorskog kralja Nikole i bivši informator Ferdinanda Koburškog u Sofiji, napisao je 1911. godine članak u 'Savremeniku' recenzirajući Kallayevu knjigu o Srbiji, te se tim povodom našao prinukanim napisati nešto što bi ga valjda preporučilo austro-madžarskoj diplomaciji. Tada se govorilo da mu je to služilo za preporuku da postane bar neki generalni konzul u Beogradu ili na Cetinju, mada su mu bez dvojbe rasle zazubice za – ambasadorskim mjestom! Napisao je nešto g. 1911. (jedanaeste!) jer se nije nadao da će doći balkanska 1912, svjetska 1914. i savezničko-pobjednička 1918. godina! […]
 
'Narod koji digne ustanak, prije će osvojiti svoje susjede, nego će dozvoliti da ga drugi podjarme.' – Danton. […] 'Najveći uzrok revolucija je taj što narodi napreduju, a ustavi se ne mijenjaju.' – Macaulay, Speeches. […] 'Najbolja je ona vlada koja nas uči da vladamo sami sobom.' – Goethe, Sprüche. […] Hitler se prepotentno postavio nad državom i nad sudom, te kao nekad Robespierre veli: 'Kad mi netko predbacuje što zavjerenike nisam predao redovitom sudu, onda mu odgovaram: ' Tu takvim momentima, ja sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda i time sam ja osobno vrhovni sudac njemačkog naroda'. Ta uobraženost Hitlera graniči sa neuračunljivošću. Nema tog stvora, u nijednoj naciji (makar to bio genij nad genijima) tko bi imao pravo da sam sebe imenuje sucem čitavog naroda. […]
 
Nitko nema pravo ubijati čovjeka bez suda, i svaki koji to izvrši, on je zločinac, makar ubio – zločinca. Hitlerizam, fašizam i boljševizam su tri poslijeratna tumora na savjesti čovječanstva koje treba liječiti više psihološkim i sugestivnim metodama nego kirurškim nožem! Treba se javiti novi politički mesija koji će čovječanstvu pokazati put istinske i prave pučke vladavine, u suglasnosti s raspoloženjem i voljom naroda, te će eventualno pobrati neke dobre ustanove fašističke doktrine, korisne i dobre strane nacizma [Amerikanci su nakon II. svjetskog rata odveli oko 2.000 nacističkih znanstvenika u SAD, pa bi se Američki svemirski program trebao zvati njemačkim!], te opravdane socijalističke napore boljševizma, ali nadasve tečevine demokracije, pa da od tog kruha smijesi pogaču koja neće naškoditi nijednom čovječanskom želucu, te pružati nacijama mogućnost vladavine bez krvi, bez nasilja i bez bajuneta, nego temeljiti upravu na pravnu jednakost, bratstvo interesa i socijalnu pravdu, te neograničenu slobodu izražavanja i slobodnog mišljenja! […]
 
Mussolini je preuzevši vlast namjeravao raspustiti parlamenat i neograničeno vladati pomoću crnih fašističkih četa, ali nagovoren od prijatelja odustao je od toga i sazvao parlamenat, mada u toj kući od 540 članova nije bilo nego dvadeset fašističkih zastupnika. […] I značajno je da njegovom govoru nije pljeskalo samo dvadeset njegovih partijskih drugova, nego više od polovice Komore. Za Mussolinijevu vladu glasovala je većina parlamenta bojeći se da ga ne raspusti. Tako je njegova diktatorska vlada dobila krinku parlamentarizma, ali je ona uza sve to bila diktatorska. Ne povjeravajući se u tu fingiranu većinu (ali u stvari potajnu opoziciju), on je polije jedne godine vladanja raspisao izbore da bi na svojoj fasadi fašističke vlade mogao postaviti dekoraciju parlamentarizma i time se kao glumac u novome kostimu predstavio Europi. Zauzevši vlast i preuzevši državnu blagajnu u svoje ruke, organizirao je stranku i motor stranke: stranačke novine. […] Fašistička Italija je faktično republikanska – monarhija! Paradoks?!? Da, ali paradoks koji označuje istinu. (Oscar Wilde reče: 'Paradoks je često jedini put koji vodi k istini'). Mussolini je i predsjednik republikanske monarhije i šef vlade i vođa stranke. Janus sa – tri lica: Diktator! Ali diktator koji je mudrom politikom dobio većinu naroda. Dugo se među fašističkim vodstvom vodila borba i diskusija: da li šef vlade može biti i vođa stranke. Diktator je pobijedio jer je – htio. […] Pravi tip svehtijenja čiji se temelji osnivaju bez sumnje na – ambiciji. […]
 
Stara je bolest, ne samo domaćih političara, nego političara od zanata uopće, da vrlo nerado ustupaju mjesto sposobnijima, a pogotovo ne mlađima, iako su u duši uvjereni da su mlađi tj. oni koji dolaze (kod svih naroda) energičniji i sposobniji od onih koji odlaze… Ali kao u prirodi proces samoodržanja (Darwinov 'Struggle for life') – tako je i u politici. Starkeljama koji žive od prošlosti ne da se poći u mirovinu ili muzej. […] Mussolini je za vrijeme Tripolitanskog rata – osuđen jer je nagovarao vojnike da ne idu u rat! […] Mussolinijev biograf Beltramelli u knjizi 'L'uomo nuovo' nastoji opravdati ovu metamorfozu. Beltramelli spominje jedan odlomak Mussolinijevog članka u kojemu se tobože pravi bilanca da li je kolonijalni rat Italije u Tripolisu vodio s računom ili bez računa, ta da li se je uopće isplatila i hoće li se isplatiti ta ekspedicija. Mussolini je napisao: 'Pjesma “Tripoli bel sol' d' amore“ je glupa pjesma! Kolonijalni pothvati moraju se poduzeti na temelju točnog računanja: toliko milijuna, toliko mrtvih, toliko koristi. Ako korist nadmašuje gubitak, tada se pothvat poduzimlje, ali ako korist ne isplaćuje mrtve i ne vraća novac, ne smije se poduzeti. A ako jedna vlada dugih ušiju i prljavih političara hoće da ga poduzme zbog nejasnih ciljeva, tada bukne revolucija…' Dakle rat – kao trgovačko poduzeće! Mussolini je mislio da će buknuti revolucija, ali [u]mjesto toga – on je godinu dana odležao iza rešetaka, u mrtvom domu, gdje nemirni politički duhovi obično kod svih nacija završavaju svoju političku visoku školu. Kasnije je naravno promijenio mišljenje i osnovao imperij – zauzećem Abesinije…“. (Joe Matošić, Borci, buntovnici i vođe, Tiskara „Danica“, Zagreb, 1939., str. 111., 113., 177., 228., 231., 240.-241., 264., 267., 269.-270.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Značaj Inicijative Tri mora prepoznat kao koristan i u državama Stare Europe, te postaje sve važniji

 
 
Inicijativa tri mora je politička platforma zemalja članica EU sa prostora između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Ovu inicijativu prva je spomenula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u rujnu 2015. Projekt je u ljeto 2016. i formalno pokrenut na poljsko-hrvatskom sastanku Predsjednika u Dubrovniku. U savez je ušlo dvanaest zemalja istočnog i južnog dijela Europske unije. Hrvatska, Poljska, Estonija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Češka, Slovačka, Litva, Letonija, Slovenija i Austrija.
https://www.worldatlas.com/r/w728-h425-c728x425/upload/ee/20/83/shutterstock-670804678.jpg
Ciljevi Inicijative su jačanje regionalne političke, ekonomske, infrastrukturne, energetske, sigurnosne suradnje. Jedan od važnijih projekata iz ove inicijative je izgradnja LNG terminala na Krku, koji će se spojiti s već izgrađenim terminalom u Poljskoj. Ovaj plinovod je alternativa plinskoj osovini Moskva-Berlin na opskrbu prirodnim plinom. Izgradnjom će se dobiti alternativa rusko-njemačkom monopolu. Osim ovoga inicijativa predviđa i više drugih projekata, među kojima je i autocesta E65 koja je u Hrvatskoj većim dijelom izgrađena. Za Hrvatsku je važna i dionica jadransko-jonske autoceste od Trsta do Grčke kojoj se opiru Slovenci koji pokušavaju što više promet skrenuti na pravac Kopar - Mađarska. Ta je dionica za hrvatsku važna zbog turističkog prometa prema Dalmaciji, ali i za veće povezivanje sa Crnom Gorom, što ne odgovara Srbiji.
Inicijativa Tri mora hrvatskoj je osim gospodarske i sigurnosne komponente vrlo važna i kao odmak od geopolitičke vezanosti za Balkan, te povratak srednjoeuropskom kulturnom krugu. Zbog toga je ova najvažniji hrvatski geostrateški projekt, nakon uspješno ostvarenog projekta stvaranja hrvatske države.
 
Ovu inicijativu je u hrvatskoj početkom 2016. podržao i premijer Tihomir Orešković. O LNG terminalu razgovarao je s predstavnicima Litve te s bivšim poljskim predsjednikom Donaldom Tuskom koji su mu rekli kako im je cijena plina pala za 30 posto čim su pokrenuli LNG. Ovo se nije dopalo ni Rusima a ni Nijemcima, te su njihove službe počele pripreme za rušenje i premijera Oreškovića ali i predsjednice Grabar Kitarović. Nijemci su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem, a tu im LNG terminal na Krku ometa monopol. LNG terminal na Krku, se treba spojiti s već izgrađenim terminalom u Poljskoj, te se time ruši plinska osovina Moskva-Berlin, koja bi bila pojačana izgradnjom novoga ruskog plinovoda Sjeverni tok 2 nakon čega bi Njemačka postala glavni distributer ruskog plina u Europi u cijeloj Europi.
 
Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih vezi počeli tražiti način za skidanje i Karamarka. Karamarko je povjerovao u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je izigran.
 
Zahvaljujući Karamarkovoj naivnosti Vlada Tihomira Oreškovića je nakon godinu dana pala iako se u tom kratkom vremenu pokazala kao najuspješnija vlada od 2000 godine. Zahvaljujući smanjenom zaduživanju i prestanku povećanja državnih troškova gospodarstvo se počelo oporavljati. Porasli su svi ekonomski parametri, BDP, potrošnja, i industrijska proizvodnja. Planiran je i povijesno niski deficit od 7,5 milijardi kuna. U jednoj godini Tihomir Orešković je smanjio javni dug i deficit kako bi nam pala visina kamate na strane kredite, a u tom cilju je počeo i sa prodajom udjela u dijelu državnih tvrtki, te stavljanjem u funkciju neiskorištene državne imovine. Tijekom 2016. Orešković je uspio smanjiti dug sa 283,6 milijardi na 281,7 milijardi kuna. U ovom kratkom vremenu uspio je prodati oko 30 milijardi eura vrijedne državne imovine, koja se najčešće nije optimalno koristila. Za razliku od Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su se zadužili za 95,1 milijardu kuna u osam godina, te Milanovića, koji nas je zadužio za 73 milijarde kuna u četiri godine, Orešković je pokušavao smanjiti dug prodajom udjela u državnim poduzećima. Prodajom se nije nastojalo samo smanjiti dug države već je i povećana efikasnost poduzeća izlaskom države iz vlasništva.
 
Nakon uspješne smjene Tihomira Oreškovića Njemačke i Ruske službe počinju sa medijskim rušenjem i predsjednice Kolinde. Svi hrvatski mediji u vlasništvu njemačkih investitora počinju pisati kako se Kolinda samo slika, ništa ne radi i samo nas sramoti. Tome se pridružuju i svi hrvatski jugonostalgičari kojima se ne sviđa odmak od balkanske geopolitike, te pridruživanje srednjoeuropskom kulturnom krugu kroz inicijativu Tri mora. Osim toga Rusi uz suradnju sa Erdoganom nastavlja posredno, marginalizacijom i iseljavanjem BIH Hrvata vršiti pritisak na Hrvatsku, kako bi oslabili obranu hrvatskog Juga.
 
Krajem 2016. Putin i Erdogan u suradnji sa Vučićem i Izedbegovićem stvaraju Srpsko-Bošnjačku koaliciju u BIH, te 31. 10.2016. u Orašju dolazi do uhićenja deset hrvatskih branitelja. Cilj ovoga je zaplašiti Hrvate i potaći njihovo iseljavanje iz BIH. Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju široki izlaz na otvoreno more oko Ploča, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo malim kratkim ratom u pogodnom trenutku, poput onog u Ukrajini. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi Muslimani dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama.
 
Ove ruske operacije je primijetila predsjednica Kolinda, te počinje govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlaže obnovu vojnog roka, te raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. Na drugom sastanku inicijative Tri mora 9.7.2017. u Varšavi pojavio se i Donald trump koji se otvoreno suprotstavio Njemačkoj o pitanju plina. Trump je kritizirao Njemačku tvrdnjom kako postaje energetski sve zavisnija od Rusije. Američki interes je smanjiti ovisnost Europe o ruskoj nafti, ali im je i interes prodati što više svoga plina. Nakon početka ekonomske krize iz 2008. američki FED je počeo davati velike beskamatne kredite proizvođačima nafte i plina postupkom frackinga, te je SAD vrlo brzo od uvoznika postao izvoznik. Time je cijena nafte na svjetskom tržištu vrlo brzo pala sa 140 dolara na ispod 50 dolara. Jedini problem SAD-a je što pri toj cijeni nafta i plin dobiveni frackingom postali neisplativi. Američki predsjednik Donald Trump također je dao jasnu potporu i jačanju trgovinske, infrastrukturne, i političke suradnje na prostoru između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora. Mediji počinju govoriti kako je predsjednica Kolinda američka lutka na koncu, ali im ne pada na pamet reći kako su onda i ostali vođe 12 država koje su u Inicijativi Tri mora također lutke na koncu.
Inicijativu triju mora prepoznali su i Kinezi pošto je ta inicijativa razvoja Sjever-Jug koridora u Europi komplementaran s kineskom strategijom "Puta svile“.
 
Na sve to Rusi, Turci i Nijemci odgovaraju pojačanim pritiscima na Hrvate u BIH, a i medijski napadi na predsjednicu Kolindu se pojačavaju. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodig i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara.
 
Nakon sastanka u Varšavi i podrške Trumpa projekt LNG dobiva sve više na značaju kao alternativa rusko-njemačkom plinskom monopolu. Sve više se govori o podjeli europe na dva dijela. Jedan pravac je osovinu Berlin-Pariz koja se zalaže za centraliziranu Europu "više brzina“, gdje bi zemlje bivšega socijalističkog bloka imale podređen položaj. Zemlje inicijative Tri mora, posebno Poljska i Mađarska se sve otvorenije tome suprotstavljaju, te se zalažu za suverenističko načelo, tj. za Europu kao zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda i država. Kako inicijativa Tri mora ide dalje svi hrvatski jugonostalgičari postaju svjesni kako se ovom idejom hrvatska definitivno udaljava od jugosfere, te počinju izražavati potpuno otvorenu mržnju prema predsjednici Grabar Kitarović.
 
Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH i prijetnje hrvatskom jugu, od Splita do Crne Gore predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku marginalizaciju i iseljavanje BIH Hrvata. Sa Erdogan se sastaje 9. 1. 2018. gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića za pristanak izmjene izbornoga zakona. Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornoga zakona. Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Istovremeno ruski i bošnjački provokatori nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući ruskoj pomoći Srpska delegacija u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni".
Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću su primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović izjavljuje kako je od srpskog predsjednika Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH.
 
Isti dan 29. 1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizira trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Vučićem i Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Kako bi spriječili suradnju Srba i Bošnjaka na štetu Hrvata Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj. Zbog toga predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić - Izedbegović mogao biti štetan za BIH Hrvate ovim potezom predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti Hrvati iz federacije BIH. Pritisku na Kolindu se pridružuju i države stare Europe, osobito Merkelova koja Hrvatsku vidi na Balkanu, a ne u srednjoj Europi, te vrši pritisak na političare iz Hrvatske kako se ne bi miješali u BIH politiku.
 
Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desničari koji nisu sposobno odvojiti svoje emocije od geostrateških interesa države. Kako bi spriječili dolazak Vučića u Hrvatsku i tako onemogućili njegovu podršku Hrvatima u BIH u hrvatskim medijima su se pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni. I tako se hrvatski desničari svrstavaju uz Njemačku i Rusku politiku trajnog vezanja Hrvatske za Balkan.
Poziv u Hrvatsku Vučić je iskoristio kao priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem su uz članove predsjedništva BiH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske. Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je jačanje ruskog uticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza, EU i Inicijative Tri mora ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda samo svoj interes. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22. 2. 2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati jeli došlo do promjene usvajanjem te strategije i jeli došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.
Nakon razbijanja Srpsko Bošnjačke koalicije u BIH razne lijeve, probošnjačke, pročetničke, pronjemačke i proruske lobističke skupine počinju pripreme za novu predsjedničku kampanju. Kako bi onemogućili drugi mandat predsjednici Kolindi smišljaju se isti planovi kao i 2009. kada su sa više desnih kandidata spriječili pobjedu Andrije Hebranga.
 
Treći sastanak Inicijative Tri moraodržan je u Bukureštu 18. 9. 2018. Ovdje se pojavio i Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas koji se založio i za punopravno članstvo Njemačke u toj grupi zemalja, ali je poljski premijer Mateuš Moravjecki taj predlog ignorirao. Na ovom sastanku Hrvatska je priložila 11 projekata, 3 iz područja energetike, 7 iz područja prometnog povezivanja i jedan iz područja digitalizacije. Popis projekata izradio je Ured predsjednice u suradnji s hrvatskom vladom. Ukupna vrijednost hrvatskih projekata je 1,78 milijardi eura. Kao najznačajnije projekte na području energetike iz Ureda predsjednice ističu LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom (230 +35 milijjuna eura) i Jonsko-jadranski plinovod (600 milijuna eura), na području prometa Luku Rijeka (348,4 milijuna eura) i izgradnju drugog kolosijeka, te obnovu i modernizaciju željeznice na dionici Škrljevo Rijeka Jurdani (305 milijuna eura). Na području digitalne komunikacije nacionalni programu razvoja širokopojasne infrastrukture u područjima u kojima ne postoji komercijalni interes za ulaganja (vrijednost 101,4 milijuna eura). U Bukureštu se održao i poslovni forum sa oko 600 sudionika.
 Početkom 2019. i Francuska shvaća kako ne bi bilo dobro kada bi Nijemci i Rusi imali monopol na dobavu plina u Srednju europu, te se suprotstavljaju izgradnji još jednog plinovoda od Rusije do Njemačke. Stoga se 8. 2. 2019. u Europskoj uniji zalažu za promjene smjernica o opskrbi plinom.   
 
Slijedeći 4. sastanak Inicijative Tri morase održao u Ljubljani 6. lipnja 2019., a na njemu sudjeluje i Njemački predsednik Frank-Walter Steinmeier, pošto vidi kako tu inicijativu više ne mogu ugušiti. Na ovom sastanku je utvrđeno kako zemlje ove inicijative mogu više postići u Bruxellesu, osobito na području prometa u europi koji su izgrađeni na pravcima istočk – zapad, dok su sjeverni i južni prometni koridori slabo izgrađeni. Dolaskom Njemačke diže se važnost četvrtog sastanka u Ljubljani, a na njemu sudjeluju i predstavnici Europske unije. Kako bi se povećala korist od inicijative pokrenut je poseban financijski fond koji bi trebao financirati zajedničke infrastrukturne projekte. Fondom upravljaju Poljska, Rumunjska i Češka. Financijski fond je osnovan sa oko 500 milijuna eura, ali je cilj povećati ga na četiri do pet milijardi eura.
 
Jačanjem inicijative u nju se sve više uključuje i Kina preko svojih investicija na Balkanu, kako bi ih povezali u svoju inicijativu „Jedan pojas – jedan put“. Kinezi na kredit grade i autoceste u Crnoj Gori i razne projekte u Srbiji. Ovdje sve više jača geopolitički sukob između SAD-a i Rusije u koji se sve više upliću i Kinezi. Pošto sve rade na kredit Kinezi time ove države uvlače u dužničku ovisnost. U cilju jačanja svog utjecaja Kina je osvojila veći broj medija na engleskom jeziku koji djeluju rade na Balkanu. Također od 2016. vode i pregovore sa Talijanima o korištenju luke Trst, koju žele povezati sa grčkom lukom Pirej u kojoj Kina ima 67% udjela. To ne odgovara Američkoj geostrategiji te je državni tajnik SAD-a Mike Pompeo u Crnoj Gori Dušku Markoviću i u Sjevernoj Makedoniju Zoranu Zaevu objasnio moguće rizike inicijative “Jedan pojas, jedan put”. Pri tome je Pompeo s Crnom Gorom, sklopio vojni ugovor za isporuke oružja, potpisavši sporazum vrijedan 36 milijuna dolara za isporuku lakih taktičkih vozila. Osim Amerikanaca ovom kineskom projektu se sve više suprotstavljaju Njemačka i Francuska koje ne žele još i Kinesku konkurenciju svome utjecaju u Europi, te polako shvaćaju kako moraju dozvoliti brži razvoj istočnih i južnih europskih država ako ne žele izgubiti utjecaj na njih. Time je značaj Inicijative Tri mora prepoznat kao koristan i u državama Stare Europe, te postaje sve važniji.
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/obavjestajne-igre-oko-inicijative-tri-mora-468

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Utorak, 12/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2191 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević