Get Adobe Flash player
PASTORALA - Globalizacija provincije

PASTORALA - Globalizacija provincije

Kako je počeo rat u našem...

Specijalni rat protiv Hrvatske

Specijalni rat protiv Hrvatske

Popuštanje samo ohrabruje srpskog, zasad samo verbalnog...

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Dvojac Pupovac - Radin destabilizira...

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Ništa novo od naših "reformiranih" komunista...

"U" na čelu Venus Williams

Borisa Petka za zapovjednika kninskoga...

  • PASTORALA - Globalizacija provincije

    PASTORALA - Globalizacija provincije

    četvrtak, 12. rujna 2019. 12:29
  • Specijalni rat protiv Hrvatske

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    utorak, 10. rujna 2019. 12:03
  • Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    četvrtak, 12. rujna 2019. 11:40
  • Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    utorak, 10. rujna 2019. 11:58
  • "U" na čelu Venus Williams

    utorak, 10. rujna 2019. 11:46

Njemačka preko Srbije je već zaobišla Hrvatsku

 
 
U uglednom stručnom časopisu Geopolitika valjanomisleći gospodin Marin Kutuzović je napisao zanimljiv članak Hrvatska i Balkan. Svakako se moramo složiti sa g. Kutuzovićem da je Balkan zemljopisna fantazmagorija, tj. da takav poluotok ne postoji, ali i da male sukobljene državice JI Europe (uglavnom pravoslavne i muslimanske) možemo promatrati kroz prizmu zajedničke povijesti ili mentaliteta. Srce takvoga Balkana je po Kutuzoviću Moravsko - vardarsko, tj. čine ga Srbija i Makedonija.
https://europeanwesternbalkans.com/wp-content/uploads/2017/03/tan2017-3-14_181252497_0-640x427.jpg
Kutuzović smatra da je nova orijentacija Njemačke prema Srbiji opasna po Hrvatsku jer postoji mogućnost zaobilaženja hrvatskih interesa i namirivanja Srbije preko tzv. Zapadnog Balkana (ne spominje autor izrijekom Zapadni Balkan, op. T.T.). Podsjećam da su Italija i Njemačka imali izrazito srdačne odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i njenim liderom Stojadinovićem, te da im namjera nije bila rušiti Jugoslaviju sve do ožujskih demonstracija 1941. u Beogradu organiziranih od strane Engleza. Pa i uoči ubojstva Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. jedna delegacija austrijskih i njemačkih bankara željela je investirati u prometnice koje bi povezale Srednju Europu sa Carigradom. Srbija je interesom Engleza i Francuza trebala biti prepreka tome, pa i po cijenu svjetskoga rata. Jedina svrha Jugoslavije bila je sprječavanje ruskih i njemačkih interesa na Jadranu.
 
Kutuzović budućnost Hrvatske vidi u povezivanju sa inicijativom Triju mora, tj. skupinom država od Baltika do Jadrana (Poljska, Mađarska, Slovačka, Češka, baltičke republike), što je navodno i Amerikancima dopadljivo. Strateški to jako podsjeća na stanje nakon Prvoga svjetskoga rata kada su teoretski te države mogle biti zid između Njemačke i Rusije. Prostora za ekonomsku suradnju ima, taj blok bi i u EU-u imao svoju glasačku težinu, veći dio tih zemalja ima i katolički svjetonazor i slična gledišta, uostalom tome svijetu Hrvatska je većinom povijesno i gravitirala, dok je dijelom toga svijeta Srbija postala tek zauzećem Vojvodine 1918. godine.
 
Drugi potez koji po Kutuzoviću ostaje jest suradnja s Albancima koji su demografski jaki i nalaze se u srcu tzv. Balkana narušavajući Makedoniju konstantnim biološkim rastom. Racionalna i zanimljiva analiza postaje problematična kada upućuje na suradnju s Englezima. Hrvatska nije Dubrovačka Republika da može igrati na više karata, znatno je veća, osjetljivija i ekonomski ovisnija. Njemačka svake godine utroši 200 milijardi eura u strateško kupovanje obveznica drugih država. Što se Engleske tiče ne podcjenjujem je. Ona može EU dijelom nadomjestiti partnerstvom sa SAD-om, ostaju joj utjecaji u Kanadi, Australiji, rudnici u Africi, pa i mogućnost neočekivanih dogovora s geopolitičkim protivnicima. Njezin utjecaj na formiranje prve (Steed, Watson Setton) i druge Jugoslavije je veliki, a politika 1991. i 1993. izrazito štetna Hrvatskoj. Njihov interes kao zemlje Rimlanda (Rubozemlja) je ne dopustiti euroazijske integracije energetske, prometne i robno financijske sveze Heartlanda (Srcozemlja). Uostalom Boris Grozni Johnson otvoreno nastoji u najosjetljivijem političkom trenutku poslati Parlament na godišnji, i to u kolijevci liberalne demokracije! Iran se suprotstavlja Britaniji, Brazil se sprda s Francuskom, svijet postaje multipolaran.
 
Naša vlada, koja predstavlja protuprirodnu koaliciju anacionalnih neoliberala i tajkunofila iz HNS-a sa tobože desnim i nekad dijelom demokršćanskim HDZ-om, uz asistenciju dr. Pupovca "cvilidrete" nije učinila ništa, propustila je administrativnu reformu, poljoprivreda zamire, demografija je očajna, proizvodimo skoro pa ništa, gubimo trgovinu (Agrokor), nemamo ni banke niti vanjske politike, školska reforma je čista liberalna kozmetika. Retorika srbijanskih političara je teško podnošljiva, stvaranje naroda od Bunjevaca u režiji Vučića je odvratno, uspoređivanje Hrvatske s NDH radi oficira Dobrivoja Arsića, koji prisvaja parkirališno mjesto u Rijeci, ili nekoga Petka koji nosi majicu sa likom Draže M. (neka radije nosi Robinsonov lik) je crna komedija, ali plasiraju se medijske poluistine, stvara se novi slučaj Mlinar kao devedesetih.
 
S druge pak strane tko može naštetiti Hrvatskoj osim Hrvata? Pa učlanjeni smo u EU i NATO! Neugodni suživot u Vukovaru, svađe po krčmama u okolici Knina i sivi život koji s nama dijele naši dragi pravoslavni sugrađani u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Gospiću itd. nisu neka realna ugroza. U BiH Hrvati i Srbi imaju zajednički interes u otporu centralizaciji i unifikaciji u čemu sliči BiH na mini Jugoslaviju. Prometni pravci kojima Turska povezuje istočnu BiH sa Srbijom izvlače neke srpske dijelove BiH iz izolacije, ali i povezuju Sandžak sa Sarajevom. Uostalom cijeloj JI Europi prijeti odlazak mladih i stručnih u inozemstvo, (čak i Albanija je zemlja iseljenika, trećina Albanaca je u inozemstvu i to većinom muškaraca!), nabijanje u metropolama, bujanje administracije; nepotizam, korupcija, građevinska mafija, gusarska privatizacija je stvarnost europskoga Istoka. A niti veće države ne mogu igrati igru s Velikima, pa Ukrajina  gurnuta od Zapada u sukob je ostala na cjedilu, (to je čuveno englesko prijateljstvo gospodine Kutuzoviću koje je i Poljska osjetila) bez Krima (princip Kosova), sa stalnim rascjepom između Istoka i Zapada države i zaobiđena energetski pravcima preko Turske i Sjevernoga mora.
 
Plan davanja dijela srbijanskoga teritorija naseljenog Albancima za dio sjevera Kosova može biti vrlo nezgodan (petitio principi) za međunarodne odnose i uvesti nas u novu eru nestabilnosti. To je, dragi Kutuzoviću, bit engleske politike, inače će lav biti u zapećku, čak bez Škotske i njezine nafte. S Englezima je kao nekada s Venecijom; treba ju duboko poštovati, s njome trgovati i biti preljubazan na velikoj distanci. Kao lisica u La Fontainovoj basni s ostarjelim lavom! Ipak srž Kutuzovićeva teksta je točan i originalan, on prvi iznosi novu Njemačku vanjskopolitičku realnost! Izrazito je ta realnost neugodna i dosadna, kao i ova hrvatska kilava liberalna Vlada.
 

Teo Trostmann

Srbiju se može samo natjerati na poštivanje međunarodnih normi

 
 
 Međunarodna komisija za nestale osobe, Radna skupina UN-a za nestale, Vijeće Europe, Međunarodni crveni križ, Vijeće sigurnosti UN-a, glavni tajnik UN-a za humanitarna pitanja, koordinator UN-a za humanitarna pitanja, veleposlanstva demokratskih zemalja svijeta i ministarstva vanjskih poslova... ne znam na koliko su se ovih ili nekih drugih adresa obratile naše institucije i državni dužnosnici kako bi konačno riješili najbolnije pitanje današnje Hrvatske, potragu za 1892 osobe iz Domovinskog rata koliko ih je još uvijek na popisu Ministarstva hrvatskih branitelja, ali nakon tolikih godina svi smo se mogli uvjeriti da Srbija ne želi surađivati po ovom pitanju – i to iz više razloga.
https://i2.wp.com/biramdobro.com/data/uploads/2018/11/Stajicevo_Livade-stables.jpg?ssl=1
Srbijanski koncentracijski logor u Stajićevu u Banatu
 
Prije svega, oni time štite za njih vrlo nepovoljne okolnosti i činjenice vezano za agresiju i počinjenje masovnih zločina, jer svaki taj slučaj za sobom povlači odgovornost onih koji su zlodjela vršili, a njih je veliki dio bio s područja Srbije ili Crne Gore. Drugo, nekažnjavanje tih zločinaca ide im u prilog i zato što su za većinu slučajeva vezane institucije tadašnje države Srbije ili nominalno tadašnje „savezne“ institucije (vojska, policija, tajne službe, politički establishment, političke stranke itd.). Treće, Srbiji pitanje nestalih osoba služi kao sredstvo ucjene Republike Hrvatske i dok je otvoreno ima od njega koristi a rješavanje istoga izbilo bi joj iz ruku ovaj „adut“.
 
Koliko god nama kao ljudskim i humanim, moralnim bićima bilo teško to prihvatiti, takva je njihova pragmatika i tu se malo što može učiniti. Možemo izricati verbalne osude, proklinjati, moliti, biti ogorčeni, ali od svega toga koristi nema. Naravno, vjerojatno ni Srbija ne bi bila u stanju (čak i kad bi imala dobru volju koje nema) riješiti sve sudbine nestalih otkrivanjem svojih arhiva, ali najveći dio bi svakako mogla. Ostalo je na savjesti naših sugrađana srpske nacionalnosti koji znaju što se događalo s pojedinim žrtvama, ali to jednostavno ne žele reći. Mali je broj nestalih za koje se ne zna ništa i gdje ne postoje svjedoci i gotovo je neshvatljivo kako bilo tko može nositi taj teret i držati u sebi istinu o sudbini neke osobe, ako ni zbog čega drugoga a ono zato što to za bližnje žrtava predstavlja tako tešku i dugotrajnu patnju i traumu. Zar se ne mogu javiti anonimno i reći ono što znaju? Kako razumjeti tu šutnju i prihvatiti činjenicu da netko ne želi pomoći ni onima koji se sreću s takvim bolima kao što je potraga za najbližima i nisu u stanju ni poslije toliko godina pronaći svoj mir?
 
Za vjerovati je da je Hrvatska napravila sve što je znala i mogla po tom pitanju, ali, može li se ovaj problem podići na višu razinu posredstvom mehanizama UN-a, EU-a, Vijeća Europe, Međunarodnog crvenog križa i svih drugih već spomenutih međunarodnih institucija? Onaj tko misli da će Srbija popustiti zbog naših prijetnji blokadom ulaska u EU, grdno se vara. Beogradske šićardžije koje vladaju tom zemljom, taj bizantski nakot u kojemu nema mrve časti, poštenja i ljudskosti, ti opskurni likovi, fašisti i huškači koji su izazvali ratove 90-ih godina, patološki mrze sve što je hrvatsko, ali su uvijek spremni slatkorječivo nam se uvući pod kožu kad je to u njihovom interesu, sve obećati i tobože na sve pristati (i, naravno, ne učiniti ništa), a ako to ne uspije, preko Rusije i njezine diplomacije utjecati na zapadne zemlje kako bi „pritisnule“ i „smekšale“ Hrvatsku. To se događalo bezbroj puta do sada i bilo bi iluzorno očekivati da se srbijanske sjecikese i prevaranti preko noći preobrate u ljude koji imaju svoju riječ, moral i karakter, a naši političari iz državnog vrha petlju oduprijeti se Europskoj Uniji, Njemačkoj, Francuskoj ili SAD-u po bilo kojem pitanju.
 
Njih u Srbiji ne pogađaju naše boli. Nije ih briga ni za tisuće vlastitih žrtava čija imena kriju i danas, pa čak ne podastiru javnosti ni podatke o broju poginulih, pa kako bi onda vodili računa o osjećajima Hrvata i drugih u našoj zemlji koji tragaju za svojim najmilijima već više od četvrt stoljeća? Srbiju se može samo natjerati na poštivanje međunarodnih normi, a što se tiče njihove dobre volje, to možemo zaboraviti. Jer, da je drugačije, ona bi odavno bila dijelom civiliziranog svijeta, a ne močvara – u svakom smislu i pogledu.
Sama činjenica da mi danas moramo agresora moliti i oslanjati se na njegovu dobru volju, sama je po sebi porazna, jer se pitanje tko je odveo te ljude i tko je odgovoran za njihovu sudbinu gotovo i ne postavlja! To je ponižavajući položaj u koji smo zapali dijelom i radi svoje indiferentnosti i naivnosti, očekujući suradnju na strani na kojoj je nema, nikad je nije bilo niti će biti.
 
Sjećate li se posljednjeg službenog posjeta predsjednika Vučića i onoga njegovog pompoznog naslikavanja kraj hrpe teka i papira, uz tvrdnje kako je „pokazao znak dobre volje“ i donio „važne podatke o nestalim osobama“, da bi koji dan poslije uzašlo na vidjelo kako je riječ o starim i dobro poznatim činjenicama, odnosno, potpuno bezvrijednim dokumentima bez ikakve važnosti. Da, to su oni. Mi moramo jednom konačno shvatiti s kime imamo posla i postaviti se onako kako to logika i zdrav razum nalažu. Sve drugo je tjeranje vode na njihov mlin.
 

Zlatko Pinter

Slučaj 'Škalamera' – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

 
 
Nedavni “incidenti” u okolici Knina i Rijeke nanovo su potvrdili zašto su trećejanuarci 2000. godine prvo rasturili SIS, HIS i ostale službe, a potom napravili čistku u HV-u, vojsci koja je dobila rat ne samo u fizičkom, nego i u obavještajnom smislu. Bilo je potrebno odstraniti i eutanazirati sve one snage koje su u stanju suprotstaviti se djelovanju stranih obavještajnih službi, napose jugoslavenske, kasnije srbijanske, čija se državna politika nikad nije pomirila s gubitkom “vekovnih srpskih zemalja” poput Slavonije, Dalmacije, Like itd. Sudeći prema ovim nemilim događajima, Hrvatska se nikad nije oporavila od veleizdaje učinjene te prijelomne 2000. godine, no istini za volju, nije imala ni previše prilike uzme li se u obzir kontinuitet političke i državne vlasti u posljednja dva desetljeća.
https://www.kurir.rs/data/images/2013/04/17/13/298347_konzulat-srbije-u-rijeci_ls.jpg
Ogledan se primjer takvog stranog i neprijateljskog djelovanja sa ciljem izazivanja političke nestabilnosti pokazao na slučaju Matka Škalamere iz Viškova. Taj je slučaj poučan na više razina pa ćemo ga ukratko i razložiti. Povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, školovani oficir JNA, koji je početkom 90-ih prijetio po Rijeci da će raznijeti sve i svašta, porječkao se s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta. Kao digresiju možemo navesti da je Arsić zaposjeo automobilski prilaz te ga proglasio svojim parkirnim mjestom, što je kulturološki i antropološki dokaz postojanja naroda, u konkretnom slučaju srpskog. U nečijoj se glavi, a zadaća je SOA-e saznati čijoj, nakon “incidenata” u Đevrskama i Uzdolju, pojavila ideja da bi se i taj sukob mogao iskoristiti za “srpsku stvar”. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci (zašto je u Rijeci srpski konzulat?!), inače bivše šefa BIA-e, srpske obavještajne službe, slijednice SDB-a, odnosno još zloglasnije UDB-e.
 
Treba istaknuti da su djelatnici konzulata i veleposlanstava svih ozbiljnih zemalja praktički legalni špijuni, s ciljem prikupljanja informacija o državi u kojoj rade, kako bi se pravovremeno moglo diplomatski reagirati, a kako vidimo, i ostvarivati svoje vanjskopolitičke ciljeve. Možemo pretpostaviti da je Goran Petrović, s takvim pedigreom i takvom funkcijom, točno znao kako verbalni okršaj pretvoriti u “napad na srpsku nejač i starce”, kao što se čini s “Olujom” i cijelom Domovinskim ratom, odnosno od 1941. godine. Dobrivoje Arsić je upućen na novinarku “Novog lista” Slavicu Klevu, kći pukovnika KOS-a i zastavnika JNA Živorada Pejovića i medijska je hajka mogla otpočeti, odnosno nastaviti se.
 
Zanimljivo je daljnje postupanje državnog odvjetništva i suda u Rijeci. “Incident” se dogodio 20. kolovoza u Viškovu, a Škalamera je uhićen u subotu, 24. kolovoza. U nedjelju (!!!) mu je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci Duško Tišma (prvobitno Dušan, a tek poslije Duško), određuje istražni zatvor, što je pravni presedan, budući se Škalameri izrekla najstroža mjera oduzimanja slobode temeljena na tek svjedočanstvu “žrtve” u najmanju ruku sumnjive povijesti, odnosno čovjeka koji je navodno napadnut jer je Srbin (zar mu narodnost na čelu piše?) i koji je pretrpio fizički napad bez vidljivih fizičkih posljedica te mu je više od dva dana trebalo da to prijavi. Dakle, iskusni oficir (Arsić), iskusni obavještajac (Petrović), iskusna novinarka (Kleva) te iskusan sudac (Tišma) – sve ih veže narodnost, a istraživačko novinarstvo u Hrvata bi moglo istražiti karike iz policije i državnog odvjetništva, koji inače takve kaznene prijave odbacuju. Radi se o školskom primjeru obavještajne akcije, na sreću neuspješnom, ali koji je nažalost u potpunosti ogolio jad i bijedu hrvatskih institucija, počevši od suda (trenutačni predsjednik Vrhovnog suda je veliki protivnik sigurnosnih provjera sudaca, vidimo i zašto), preko državnog odvjetništva i policije do novinara.
 
Od 400 doušnika u medijima samo je Kuljiš mrtav
 
Tko god je ismijavao kad se unatrag nekoliko godina govorilo o specijalnom, odnosno asimetričnom ratu protiv Republike Hrvatske, neka analizira ovaj slučaj, odnosno ovu asimetričnu bitku koja se odigrala pred očima cijele hrvatske javnosti. Isto tako, tko god smatra da je lustracija nepotrebna ili da je pak drastična mjera, neka priupita Matka Škalameru koji je ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru. Dobro su na prosvjedu postavili transparent: “Danas Matko, sutra svatko”. Uz domaće izdajnike, za koje vidimo da su jako dobro raspoređeni, najveći neprijatelji hrvatske opstojnosti jesu upravo mediji, pogotovo ovi “mainstream”. Dio je to KOS-ove operacije “Slog” iz kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Od 400 doušnika, mahom novinara koju su obuhvaćeni tom operacijom u domovini i iseljeništvu, a koje je SIS onomad sve identificirao, do današnjeg je dana umro samo Denis Kuljiš, tako da ako se čeka “prirodna lustracija”, a nastavi li se ovako upravljati državom i voditi anacionalna politika, hrvatska nacija ne će biti dugoga vijeka, a Srbi će, sukladno memorandumu SANU 2, ostvariti u miru ono što nisu uspjeli u ratu.
 
Plenkovićev HDZ i dalje pleše u srpskom kolu
 
Pritom se ne treba ljutiti na Srbe jer se ponašaju sukladno planu usmjerenom ispunjenju vlastitih nacionalnih interesa; dapače, od njih bi mogli nešto i naučiti, jer ako ništa, barem su državotvoran i nacionalno svjestan narod. Ipak, ova je operacija ogolila modus operandi srpske obavještajne službe u Hrvatskoj, a razotkrili su se i tzv. “spavači”, davno postavljeni na sve relevantne društvene položaje i funkcije. Također se pokazalo da je Milorad Pupovac trenutačno najveći hrvatski neprijatelj, zbog visine položaja kojeg obnaša te provođenja politike iz najviših srbijanskih krugova, potpomognute domaćim izdajnicima na svim razinama, od Bude Lončara, Stjepana Mesića, Ive Josipovića do riječkog suda ili ekipe iz Novoga lista.
 
Žalosno je što ni nakon svega ovoga, nekoć državotvorna i stožerna stranka hrvatskoga naroda – Hrvatska demokratska zajednica – ne će raskinuti koaliciju s otvorenim neprijateljem hrvatske države, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i koja tobože predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, čak ni nakon što njezin čelnik suvremenu, demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku bez zadrške uspoređuje s NDH.
 

L. C., https://hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/54963-slucaj-skalamera-klasicni-primjer-asimetricnog-rata-protiv-republike-hrvatske

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Utorak, 17/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1585 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević