Selo Vrdi – Vrata Vatikanska

Najbolji rudar XX. stoljeća nije Alija Sirotanović, nego Nikola Škobić

Iz franjevačkog samostana u Krapini, u lipnju 1945. godine u smrt su odvedena 22 nedužna svećenika. Bilo je to u sklopu Maceljske karike velikog Bleiburškog genocidnog lanca namijenjenog hrvatskim braniteljima iz 40-ih godina i svima onima koji su na bilo koji način stali u obranu svoje, poslije 800 godina obnovljene države. I Huda jama u Sloveniji je jedna od 1700 karika spomenutog titopartizanskog genocidnog lanca.

Knjiga „Huda jama“ autora Romana Leljaka ovih je dana predstavljena i u Krapini, u gore spomenutom samostanu, u organizaciji HŽD-a i HNES-a. Zbog svog solarnog djelovanja, iznošenja povijesne istine, bijele kao sir, na sunce, hrabri istraživač i publicist, naš Tolstoj, Roman Leljak zaslužio je sva priznanja i pohvale. Iz Krapine je vaš izvjestitelj produžio prema jugu, na obiteljsku proslavu, gdje je bio svjedokom savijanja trećeg obiteljskog gnijezda i želje hrvatskog branitelja, oca petero sinova, da se s ovakvim proslavama nastavi. Usput se susreo s još dvije novoizišle knjige, koje itekako zaslužuju da se naši čitatelji upoznaju s njihovim naslovima. Knjiga „Mostarski rudnici“, koju je napisao sin rudara Dragan Vidović, pravo je štivo za sve one koji su na bilo koji način povezani s rudarstvom, rudničkim oknima, rudarskim zgodama i nezgodama i koje zanima rudarska povijest Mostara. Neka ju profesori rudarskih fakulteta što prije uvrste u ispitnu literaturu svojim studentima. Alija Sirotanović, sa 152 tone, nije najbolji rudar XX. stoljeća nego Nikola Škobić s 166 tona iskopanog uglja. Odlikovanje po mjeri politike pobijaju podaci objavljeni u knjizi „Titovi rudari“ str. 21. i 24.

Za nas je dodatno interesantna, jer smo u njoj naišli na prilog o sv. Barbari, zaštitnici rudara, kojoj se mole, ističu njezine slike i kipove u rudarskim prostorima, kapelice, crkve, molitvene skupine i dječji zborovi u rudničkoj okolini nose njene ime… Zloglasna Huda jama u Sloveniji, napušteni rudnik, nosi naziv i Barbara Rov, i Ugljenokop Sv. Barbare. Ovdje sv. Barbara nije mogla pomoći. Dijelila je mučeničku sudbinu s ostalim žrtvama. Sotona je ovdje bila jača, i od čovjeka, i od svih svetaca, pa i od sv. Barbare. Knjiga „Selo Vrdi  vrata vatikanska“ je napisana u organizaciji Koordinacije udruga proizišlih iz Domovinskoga rata. Među autorima, vrsnim imenima iz vojničkog, političkog, novinarskog i crkvenog života, bljesnuo je Josip Marić, sin poginulog zapovjednika, koji je još kao 4-godišnjak, preko sačuvanog pisma tati – Čuvaj se tata, bio na prvoj liniji. S obiteljskog, zavičajnog, domoljubnog, povijesnog i vojničkog aspekta, umjetnički, u desetercu je na desetak stranica, s prve linije oslikao tadašnji krvavi međucivilizacijski okršaj na našem najhrvatskijem prostoru, tamo gdje se iznad hladne Neretve visoko izdižu, burom opuhani i zvizdanom opečeni kameni vrhovi Čabulje, Čvrsnice i njihovog brata Prenja.

Nekadašnja otomanska sila opet biše na nas udarila. Napisao je Markan Golemac, Josipov učitelj deseteračke umjetnosti. Knjiga je puna izvornih dokumenata, srpskih i bošnjačkih državnih tajni… koji pokazuju da se preko fundamentalističkog muslimanskog političkog vodstva, i njihove armije BiH, koju su vodili jugokomunizmu odani oficiri KOS-a, koji su zagrizli bačenu velikosrpsku udicu o pomoći muslimanima za izlazak na more, kako bi se zajednički hrvatskoj državi zadao smrtonosni udarac, Srbija izašla na hrvatski Jadran, čime bi ostvarila „svoja vekovna istorijska prava“, a muslimane, koji bi tada ostali sami, kao fundamentaliste, uz pomoć Europe pojeli za doručak. Sve to potvrđuju dokumenti koji kažu da je baš na isti dan, i u isti sat, 9. 9. 1993. srpska vojska planirala iz Medačkog džepa okupirati Gospić, čime bi bio otvoren put do Karlobaga, a Armija BiH, operacijom Neretva 1993. izaći u Ploče i Neum.

No, selo Vrdi, za koje je u fundamentalističkim krugovima rečeno da su vrata Vatikana, za Zuku bili su pretvrdi. Oni su naše druge Čavoglave, i možemo samo zamisliti, da je ta bitka izgubljena, kako bi se procesi dalje odvijali, i dali bismo doživjeli Bljesak i Oluju. Selo se veže uz lokaciju BILE, gdje se gradi najveće u Europi Groblje mira s tisućama bijelih križeva, a pisac ovih redaka, dječak s kamena, posebno je ponosan što je rođen i odrastao u ovome selu. Ponosan je i na svog, rodbinski povezanog, novopečenog pjesnika i junaka Josipa Marića.

Žarko Marić