Komensky i socinijanizam

Centralno mjesto u filozofiji Comeniusa zauzima Isus Krist

 

 

Jan Amos Komensky (1592.-1670.) je bio češki filozof i teolog, koji je stekao veliku slavu na području pedagogije, tako da danas u mnogim gradovima Europe i Amerike vrlo poznate škole nose njegovo ime. Naziva ga se „prorokom škole“, „tvorcem školske metodike“, „pedagoškim genijem“, „učiteljem naroda“. Mnogima je on „praeceptor mundi“. Jules Michelet mu je dao ime „le Galilee de l'education“. U Sjevernoj Americi pedagoška literatura ga naziva „giant among educators“, a Wilhelm Dilthey reče, da je on najveća pedagoška glava, koja je Europa uopće imala.

Jan Amos Komensky

 

Međutim dugo vremena se nije postavljalo pitanje odakle potječe njegovo pedagoško umijeće – u njegovim školama su integrirana prije svega djeca sa mentalnim poteškoćama – dok se nije počela proučavati i njegova filozofija. U drugoj polovici 20.stoljeća je tako nastala jedna specijalna filozofska grana comeniologija, nazvana po njegovom latiniziranom imenu Comenius, kako ćemo ga i mi uglavnom zvati. Taj istraživački pothvat predvodi Klaus Schaller odnosno njegovi nasljednici. Comenius je svoja djela pisao na češkom i latinskom jeziku.

 

Za bolje razumijevanje samo nekoliko rečenica o tadašnjem duhovno-političkom ozračju. Comenius je izvorno kao Čeh bio husit. Jan Hus je  1415. godine na koncilu u Konstanzu  spaljen na lomači, uslijed čega je došlo do husitskih ratova i odvajanja evangeličkih zajednica od Katoličke Crkve. Jedna od njih je bila Böhmische-Brüder-Unität. Sto godina kasnije Luthersa svojom reformacijom razbija potpuno jedinstvo kršćanstva, te pokušava husite privući k sebi, što oni odbijaju, jer su isto kao i katolici priznavali svih sedam sakramenata i Euharistiju. Strah od germanizacije je pri tom igrao također jednu veliku ulogu. Comenius je bio posljednji biskup te gore spomenute evangeličko-husitske Crkve.

 

U Tridesetogodišnjem ratu, ratu između katolika i protestanata, katolička protureformacija izvojevala je 1620. jednu pobjedu  na Bijelom Brdu kod Praga i time potpuno razbila husite. Dolazi do progona te vjerničke zajednice, a Comenius sam je tražio utočište u raznim gradovima i državama, te je tako do kraja svoga života 1670. godine bio u stalnom  egzilu. Najčešća boravišta su bila u Poljskoj i Amsterdamu. Potrebno je isto istaknuti da je u mladosti prije rata imao jako dobru naobrazbu na tada vodećim sveučilištima na kontinentu, a to su bili Herborn i Heidelberg. Herborn, danas jedan mali gradić (Bundesland Hessen) je bio vodeće calvinističko sveučilište, koje je bilo otvoreno prema svim ostalim pravcima, a jedan od razloga za to je i sljedeći: Poznato je da je Luther bio jako antiintelektualno nastrojen, za njega je razum bio „kurva“ (Hure), a isto tako filozofija i logika. O tome sam već jedanput pisao. Međutim njegov suborac i najglavniji promicatelj reformacije Philipp Melanchthon (1497.-1560.), kao filozof i filolog, cijenio je prije svega Aristotelovu filozofiju, a posljedica toga je bila ta, da je lutheranski protestantizam, koji je nastao pod utjecajem Melanchthona i u slijedećim stoljećima njegovao filozofsku kulturu.

 

Nakon smrti Melanchthona 1560. godine lutherovci su protjerali sljedbenike Melanchthona iz Lutherova grada Wittenberga, a ovi su našli svoje sjedište u Herbornu te su to sveučilište podigli na najvišu intelektualnu razinu. Comenius je tamo počeo svoj studij 1611. godine. Veličina genijalnih i karizmatičkih ljudi ne sastoji se u tome, da oni imaju neku posebnu neurofiziološku strukturu mozga i živčanog sustava, nego u tome da su „pozvani“ uočiti moć djelovanja kod jedne jedine stvari, pojave ili događaja, što kod ostalih ljudi na prvi pogled ne predstavlja nikakav problem. Comenius kaže o sebi da je imao jedno „inicijalno iskustvo“, koje ga je nosilo cijeli život i pomoglo mu da u Tridesetogodišnjem ratu podnese sve nepravde i poniženja a isto tako osobne udarce sudbine. Njemu su naime umrla njegova prva žena i dvoje male djece od kuge. Boraveći u egzilu u Poljskoj došao je u kontakt sa jednim jakim intelektualnim pokretom, koji je zastupao neoarijanizam. To znači da su nijekali Trojstvo i Kristovo božanstvo. Taj antitrinitarni, racionalistički pokret nazvan je socinijanizam po njegovim tvorcima Lelio i Fausto Sozzini.

Jules Michelet

 

Što na prvi pogled izgleda kao stvar vjere i teološke spekulacije, Comenius vidi u tome dublji kozmološki, društveno-politički i uopće egzistencijalni problem cijelog čovječanstva. On energično zastupa gledište da se je Bog kao Trojedini objavio kako u prirodi tako i u Svetom Pismu („tam in natura quam in scriptura“), te da se svako biće sastoji od trojstva („omne ens e tribus constat“) pa to onda pobliže pojašnjava time da se naime bitnost svake stvari sastoji od trojstva („quia essentia cujusque rei completa trinitate quadam constat“). Nadalje u istom kontekstu piše da „tko poznaje harmoniju svetog broja tri i tko razumije ternar moć-mudrost-dobrota taj razumije sve stvari“. A posebno čovjekov duh kao „imago Trinitatis“ (to preuzima od Tome Akvinskog) reprezentira svoj izvor kroz triade kao ona od Augustina „memoria-razum-volja“ ili ona od talijanskog dominikanca Tomasso Campanella „moć-mudrost-ljubav“.

 

To je  današnjem čovjeku potpuno neshvatljivo, ali se nadam da će u daljnjem tekstu doći barem do neke jasnoće. Kao što će Charles S. Peirce (1839.-1914.), tvorac moderne semiotike, više stoljeća kasnije reći da je „tri“ najveći broj, tako i Comenius tvrdi da je „tri“ savršen broj („Ternarius…est primus numerus perfectus“). Ovdje se radi očito o tome da je trojstvo jedan općevažeći arhetip, te da se bitak manifestira u dinamičnim trinitarno-triadičkim odnosima. Comenius navodi bezbroj triada, također i iz realnog života, on piše u doba baroka, njegov stil je okićen sa metaforama, alegorijama i smbolima, te prije nego što prijeđem na razumljivija objašnjenje, želio bih čitateljima pružiti još neke informacije.

Socinijanci tvrde da postoji samo jedan, u sebi monolitni Bog, a vjera u Trojedinstvo je zabluda, koja potječe iz poganstva. Oni su rabili izrazito racionalne argumente, uveli su i pojam deizma, tj. vjeru da je taj monolitni Bog stvorio ovaj svijet, te ga onda prepustio samom sebi. Danas je poznato da su tu postavljeni temelji kasnijeg prosvjetiteljstva. Comenius nasuprot tome naglašava da je deizam predhodnik ateizma, koji vodi do destrukcije socijalnog i duhovnog života. Jer taj jedan Bog je savršen kao jedna bezlična kugla, on je „deus ab aeterno solitarius“, vječno osamljen, bez međubožanske komunikacije. Komensky slijedi tu Tomu Akvinskog, koji u Summa theologiae naglašava, da ako nema više Osoba u Bogu, onda je on sam i osamljen („si non esset pluritas personarum in divinis,sequeretur quod deus esset solus et solitarius“), te tim socinijancima propovijeda jednog Boga, koji je „deus summe bonus et communicativus“. Ta unutarbožanska perihoreza, tj.dinamična komunikacija triju Osoba je izraz slobodne volje, a iz slobodne volje proizlazi ona sloboda, koja svoje izvršenje dostiže u ljubavi. Iz slobodne volje i ljubavi je Bog stvorio ovaj svijet, a pošto je u njemu sve odslik i odsjaj Trojedinog Boga, onda i u tome svijetu vlada i treba vladati ta komunikacija zajedništva iz slobodne volje i ljubavi. „Kao što sunce sve obasjava, a samo pritom  ostaje čisto svjetlo, tako i Bog daruje svoje svjetlosne zrake svim stvarima bez gubitka samoga sebe“ piše Comenius svome protivniku Danielu Zwickeru.

 

Kada Bog stvara čovjeka onda i njemu daje slobodu, unatoč opasnosti da se čovijek i krivo odluči. A taj osamljeni deistički Bog, nastavlja Comenius, funkcionira kao jedna savršena mašina bez unutarbožanske komunikacije, slobode i ljubavi, te stvara isto tako jedan u sebe zatvoren i osamljen svijet, podložan samo krutim determinističkim zakonitostima, kao jedan savršen sat, bez otvorenosti prema drugim mogućnostima. Takva struktura se neminovno prenosi i na socijalno-političke odose, što u konačnici vodi u diktaturu. Bog, koji je sam i osamljen a k tome svemoćan postaje jedan samovoljni bog i despot. To je mnogo kasnije zapazio i Nietzsche. On nije poznavao nauku o Trojedinom Bogu, nego je ovog deističkog smatrao izvornim kršćanskim, te je ironično konstatirao da je kršćanski monoteizam monotoni teizam jednog monarhističkog boga-despota.

 

Gore spomenute analize Comenius rasprostire na tisuće stranica latinskoga teksta svojim protivnicima Danielu Zwickeru, baronu Wolzogenu i mnogim drugima. On povrh svega tvrdi da su i stari Židovi vjerovali u Trojedinog Jahvu te to objašnjava na slijedeći način: „ Bog…je rekao Mojsiju, da je Njegovo ime  Ja sam, koji jesam (Ex. 13,14); s time je on htio reći, da je Njegov bitak iz Njega, kroz Njega i u Njemu. Jer iz Njega, kroz Njega i u Njemu su sve stvari (Rim. 11,36). On je dakle iz Sebe, prije nego je što drugo postalo iz Njega; On je kroz Sebe, prije nego je što drugo postalo kroz Njega; On je u Sebi, prije nego što je drugo u Njemu. Kao Prvi-Bitak On je naravno bio prije svih stvari. Sve stvari imaju svoj početak, svoju sredinu i svoj cilj; On posjeduje u Sebi početak bez početka, sredinu bez sredine, cilj bez cilja“.

Wilhelm Dilthey

 

Comenius dijagnosticira skoru propast kršćanstva, kojega on želi u potpunosti reformirati. Katolička Crkva je po njemu zaglibila u vlastohleplju i materijalizmu, Luther je srušio krov kršćanstva, Calvin njegove zidove, a Socinus je uništio cijeli njegov fundament. On se zato vraća izvornoj trinitarnoj metafizici i teologiji. Premda je sa katoličke strane doživio neopisive nepravde, on nalazi potvrdu svojih spoznaja upravo u katoličkoj „trinitarnoj metafizici“ te prevodi djelo katoličkog filozofa iz početka petnaestog stoljeća Raymundusa de Sabunde „Liber creaturarum“ i izdaje ga pod imenom „Oculus fidei“ odnosno „ Theologia naturalis“. Kao ovaj tako i Comenius zastupa koncept stvarnosti, koji se nalazi u tri Božjim knjigama: priroda, razum, Biblija. De Sabunde se koristi centralnim motivima trinitarno-triadičke metafizike, koju su kultivirali Marius Victorinus, Augustinus, Anselm iz Canterburya, Toma Akvinski, Richard de Saint-Victor, a posebno Bonaventura, te to on isto koristi u svojim polemikama protiv socinijanizma, naglašavajući da je to „antiqua catholica fides“.

 

Metafizika je izgubila svoju trodimenzionalnost nakon što je pala u ruke skolastičara-nominalista, koji su se fokusirali samo na unutar-duhovne procese, a zanemarili strukture stvarnosti. Iz toga razloga Comenius izbjegava taj naziv metafizika te naziva svoju filozofiju Pansophia christiana, a principi spoznaje u njoj su trias: sensus, ratio, fides, a to znači trojstvo: čulna spoznaja, razum, vjera.

 

Valja napomenuti da je trinitarno-triadički koncept metafizike bitno oblikovan kroz grčku filozofiju, koja je od Pitagore neprekidno kultivirala harmonikalnu tradiciju. Aristotel piše u De coelo 1,1, da je kod pitagorejaca osnovni ternarius bio principium-medium-fines (početak-sredina-kraj) gdje je izražena savršena „sloboda kretanja“ kozmičke i zemaljske procesualnosti. Platon u svom posljednjem dijalogu „Zakoni“ tvrdi da je Bog trojedini, pri čemu Početak-Sredina-Kraj  reprezentiraju slobodne entitete jednog istobitnog Duha. Nekako to zvuči kao ono kod apostola Pavla: „ex ipso“-„per ipsum“-„in ipso“ (Rim. 11,36), što smo već citirali kod Comeniusa.

 

Ta dinamično- cirkularna koncepcija stvarnosti, simbolizirana krugom i trokutom, nastavlja se neprekinuto u srednjem platonizmu, stoicizmu, u neoplatonizmu posebno sa triadom „fons-effluxus-refluxus“. Plotin, Proklos, Jamblichos kao i njihov latinski interpret Chalcidus i ostali ostavili su toliko filozofskog „oružja“, kako to kaže poznati istraživač na tome području Heinrich Dörrie, da bi se s tim oružjem mogli i danas voditi filozofski „ratovi“. Werner Beierwaltes je napisao jednu vrijednu knjigu o triadama neoplatoničara Proklosa (V. stoljeće poslije Krista), koji je ujedno bio i poznati matematičar. Kršćanski neoplatonisti, kao npr. Pseudodionizije Areopag također su slijedili taj koncept, što je i razumljivo, jer se uklapa u kršćansku nauku o Trojedinom Bogu. Naravno da su to radili i svi patristički autori kao Hilarius, Hieronimus, Cassianus, Athanasius i drugi. Comenius navodi bezbrojnu kombinaciju triada demonstrirajući da taj životni ritam nije samo elementarno čovjekovo iskustvo na svim područjima, – u prirodi, u glazbi ( trozvuk u baroku je nazvan „Trias harmonica“), u arhitekturi, politici, –  nego da je to i podloga elementarne filozofije.

 

Na stalne prigovore svojih protivnika da su to samo spekulacije i umotvorine, jer svatko može svojevoljno kombinirati takve triade, on odgovara da se prave triade mogu odnositi samo na jednu identičnu stvar, triade su dinamično-ritmički aspekti istobitnog bića. Kada netko, moderno rečeno, pravi pogreške u kategorijama, te neprirodno dijeli iste i povezuje različite stvari, onda iz toga mogu nastati šuplje umotvorine. U nekoliko posljednjih članaka sam naglasio da je Kantova triada uma, naime čisti um, praktični um i Urteilskraft obična umotvorina, upravo zbog toga jer je Kant neprirodno napravio razliku između razuma i uma. To sve spada u krive triade!

 

Kada smo kod tih prigovora, koje su iznosili antitrinitarci protiv Comeniusa, a tih protivnika je bilo i davno prije kao npr. Michael Servet, kojega je  Calvin 1553. godine dao spaliti na lomači, osvrnuo bi se na jedan moderni sličan slučaj kada je Bertrand Russell prigovorio gorespomenutom Peirceu, da njegova trialna struktura stvarnosti i ljudske svijesti nema tu općevažeću težinu, jer postoje također i dualni, quadrigalni i supraquadrigalni sustavi, koji su istovrijedni trialnom.

 

Dualni sustavi se najočitije manifestiraju u kontradikcijama, tj. u pojavama i stvarima, koji se međusobno isključuju, kao npr. život-smrt, pozitivno-negativno itd. Isto tako u kontrarnostima, gdje je moguće nešto između tih dvaju ekstrema, npr. div-patuljak, crno-bijelo… Dualnost je nazočna i u komplementarnim pojavama i pojmovima, kao npr. brdo-dolina itd. Međutim kod svih tih kao i mnogo drugih dualnosti, a posebno kod kontradikcije, vlada jedna napetost i zategnutost, koja teži izjednačenju i harmoniji.

Jan Hus

 

Što se tiče quadrigalnih pojava, kao npr. četiri godišnja doba, ili supraquadrgalne klasifikacije u biologiji, one imaju provizorni karakter, te kako je logičar Peirce dokazao, savršena harmonija, kojoj sve teži i na koju se sve to može reducirati je trinitarno- triadički sustav. Fundamentalnu triadu Peirce naziva „Firstness-Secondness-Thirdness“, ali  njegova univerzalna fenomenologija nije tema ovoga članka. Napomenuo bih samo da taj treći element (Thirdness) ima funkciju premošćivanja onog ponora, koji vlada između prva dva elementa. Kada Comenius navodi kao primjer da je svaka rečenica , da bi uopće označila jedan smisao , trojedina, naime mora se sastojati od subjekta, predikata i kopule, te kada Peirce kaže da je svaki savršeni znak trojedan, npr. riječ stol, predmet stol i pojam stol, onda se vidi u čemu se sastoji ta ujednačenost i harmonija. Kopula je u prvom slučaju ta „Thirdness“, koja stvara taj most preko ponora između subjekta i predikata, a u drugom slučaju je to pojam stola. Bez njega su uzaludne i riječ stol i predmet stol, ako čovjek nema pojma o tome.

 

Comeniusovo traženje univerzalnog bitka u njegovom Božjem troknjižju, a to su: priroda, Sveto Pismo, razum, rezultira jednom univerzalnom filozofijom, koja sustavno obrađuje sva tri područja. U „Janua linguarum“ (Vrata jezika) on akcentuira sam čisti bitak, u „Janua rerum“ (Vrata stvari) obrađuje stupanje bitka u čovjekovu svijest, a u „triertium catholicum“ razrađuje dobrotu toga bitka. Ta tri djela čine opet jednu triadu, a jedan citat iz „Janua rerum“ karakterizira njegovu filozofiju: „Spoznaja, što je bitak, su vrata, koja omogućuju pristup svemu“. A to znači stvarnost je prije naše svijesti o njoj, jer što znače naše misli, ako nisu misli o nečemu? Što znači spoznaja, ako ona nije jedna inteligibilna reprezentacija jednog sadržaja, koji je stupio u našu svijest? Spoznaji znači predhodi jedan subzistirani sadržaj, kojega ona ne producira, nego njega već postojećeg, u sebi i kroz sebe pretvara u pojmovnost. I zato tu dolaze do izražaja triade: „subsistere“, „intelligere“, „velle“ (stvarnost-spoznaja-volja) ili malo drugačije rečeno „esse“, „intelligere“, „velle“.

 

Ne ulazeći iz prostornih razloga dublje u duhom bogatu analizu trinitarno-triadičkih odnosa njegove panzofije, izdvojio bih jednu vrlo važnu konstantu kod Comeniusa, koja i u njegovoj pedagogiji igra ključnu ulogu. Sunce je kod njega u platonsko-neoplatonskoj spekulaciji svjetla simbol bitka. Slično kao sv. Bonaventura, koji u suncu dijagnosticira tri aspekta: „supstancija“, „sjaj“, „toplina“ (substatia-splendor-calor) ili „snaga“, „svjetiljka“, „toplina“ (vigor, fulgor,calor) ili Platon ,koji za sunce kaže da svemu omogućuje tri stvari, naime vidnost, postanak i rast, bez da je samo podvrgnuto postajanju i nestajanju (Politeia 509 b), tako i Comenius naglašava da je „…sunce jedno, ali se sastoji od tri različita elementa, naime iz samog svjetla, sunčanih zraka i snage, koja iz toga proizlazi i koja omogućava život“, nadalje „ u jednom suncu su isto svjetlo, sjaj i toplina“.

 

Comenius naučava da je zastupnik sunca kod čovjeka – čovjekovo srce („cor…est solis vicarius“), ono je njegovo unutrašnje sunce. Srce je ono što „najprije živi i posljednje umire“ („primum vivens et ultimus moriens“), ono je „radionica misli“ (cogitationum officina). „ Sve što razum zamisli, to on predaje u palaču srca, gdje vlada kraljevska volja, koja bira i odlučuje…“. Zato i Bog gleda „najprije na srce, formira ga i poboljšava…“.

Philipp Melanchthon

 

Kod racionalističkih socinijanaca i u kasnijem prosvjetiteljstvu srce ne igra nikakovu ulogu. Kada Comenius svome već spomenutom protivniku Zwickeru piše: „Zašto , umjesto sunca, upaljuješ tisuću svijeća“?, ili kada kasnije Adorno u svojim zapisima „Minima moralia, refleksije iz oštećenog života“ (Minima moralia, Reflexionen aus dem beschädigten Leben, Frankfurt/M. 1985., s. 334.) piše: „Što se strastvenije misao izolira od svoje uvjetovanosti, da bi postigla bezuvjetno, to sve nesvjesnije i kobnije pogađa svijet“ , onda to izlazi na isto: bez dimenzije srca ljudska zajednica završava u diktaturi i racionalističkom determinizmu. Uzgred napominjem da su čak i lijevo orijentirani filozofi kao Horkheimer i Adorno i u drugim djelima vršili oštru kritiku prosvjetiteljstva (Horkheimer/Adorno, Dialektik der Aufklärung, Frankf./M., 1998.).

 

Centralno mjesto u filozofiji Comeniusa zauzima Isus Krist. On je inkarnacija vječnog Logosa, on je Bog-Čovjek. Ta logoskristologija prožima sva njegova djela, a u svome djelu „Panorthosia“ utisnuo je na barokni način jedan emblem naroda. Na prijestolju sjedi Isus Krist okružen vijencem sunčanih zraka, koje predstavljaju koreve anđela, koji stvaraju nebesku glazbu kao simbol praharmonije kozmosa. Ispod prijestolja nacrtani su narodi sa svih strana svijeta, a pojedinačno je nabrojio slijedeće skupine i njima pripadajuće narode: „Orientales (Hungari, Turcae, Persae, Tartari, Indi..) ; Occidentales (Americani, Galli, Hollandi, Angli, Hispani..); Meridionales (Graeci, Croatae, Itali, Africani..); i Aquilonares (Dani, Sveci, Poloni, Moscovitae..)“.

 

Ti narodi su predstavljeni u svom tipičnom držanju tijela sa pogledom uperenim na prijestolje, a ispod toga stoji citat iz psalma 86,9: „Svi narodi, koje si stvorio, doći će k Tebi, o Gospodine, da te slave u Tvojoj nazočnosti“. A u istoj Panorthosia u 16. poglavlju napisao je slijedeće: „Savršenstvo svih (naroda, op.m.) dolazi od tuda, da oni sa svih strana služe Kristu, koji je svjetlo svih duša i naroda (lux mentium et gentium), da svi narodi hode u njegovom svjetlu…da bi se zemlja napunila sa svjetlom spoznaje kao more s vodom“. Ovdje su znači anticipirani „anonimni kršćani“, mnogo prije i ljepše nego kod Karla Rahnera.

 

Napadi na Comeniusa sa protestanske strane nisu izostali. Najpoznatiji protestanski teolozi toga vremena, kao njegov bivši učenik Nikolaus Arnold (1618.-1680.) predbacivali su mu sa najoštrijim kletvama izdaju protestanske vjere, a jedan  drugi protestanski teolog Samuel Maresius (1599.-1673.) zgražava se nad tim da Comenius traži pomirenje svih kršćana, što „ u svakom kršćaninu stvara stravu (horrorem incutit omni christiano)“, te dapače on, Comenius, pruža ruku i onima, koji su vjerni papi. To je u ono doba vjerskog rata između protestanata i katolika, bilo ravno pozivu na njegovu fizičku likvidaciju. Comenius se nije dao zastrašiti, niti se je upuštao u crkveno-političko dilanje i muljanje. On je na to odgovorio slijedeće: „ Istina je uvijek pobijedila, ona pobjeđuje i ona će pobijediti, iako je trenutno na ljudskom tržištu na gubitničkoj strani… Kada neprijetelji istine nisu klicali kao pobjednici? Ali istina uvijek opstaje i vječno će ostati nepobjediva“. Jedna vrlo važno poglavlje iz toga vremena je filozofsko i svjetonazorsko razračunavanje između Comeniusa i Descartesa, što predstavlja karakterstičnu razdjelnicu između premoderne i moderne. To ću obraditi u slijedećem članku.

Ovo je mali, vrlo mali isječak iz srednjoeuropskog duhovnog života i filozofije. Hrvatska, koja je uvijek pripadala toj kulturi, potpuno je otkačena od nje već sto godina. Ako se tome pridoda fizička likvidacija cijele jedne generacije na kraju i poslije Drugog svjetskog rata, uključivši i cijelu hrvatsku duhovnu elitu, te poslijeratna marxističko-lenjinistička indoktrinacija, onda nas ne treba čuditi, da se zapadni kulturnjaci „valjaju“ od smijeha, kada vide u kakvoj se balkanskoj žabokrečini nalazi hrvatska kultura… Da će se to uskoro promijenuti, to je naše duboko uvjerenje. Osvjetljavanje duhovnih vrednota je kvintesencija svake lustracije. U našem hrvatskom slučaju to znači da se treba stvoriti realna podloga za ponovni priključak na staru, dobro dokazanu srednjoeuropsku baštinu, kojoj i Hrvatska pripada. Radikalna promjena kulture se treba institucionalizirati u prvom redu u školama, sveučilištima, u kazalištu, filmu, a prije svega u medijima. To bi bio početak za vraćanje Hrvatske u njeno prirodno kulturološko okruženje.

 

Citati, ukoliko izvor nije naznačen, potječu iz slijedećih djela. Jan Amos Komensky, Antisozinianische Schriften. Hrsg. und eingel. von Erwin Schadel, Bde. IV, I/II, Hildesheim-Zürich-NewYork // De rerum humanorum emendatione Consultatio Catholica, Prag, 1966.

 

Dr. Anto Križić