Hrvatski Fokus
Religija

Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja

Prilozi prevladavanju nepomirenih pamćenja u hrvatskom društvu i narodu

 
 
Franjevački institut za kultura mira iz Splita organizirao je Međunarodnu znanstvenu konferenciju pod nazivom »Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja. Doprinos prevladavanju nepomirenih pamćenja hrvatskog naroda ad intra/ad extra«. Na konferenciji su sudjelovali: prof. dr. sc. Sanja Špoljar Vržina, dr. sc. Jasna Ćurković Nimac, dr. sc. Mariana Hnyp, izv. prof. dr. sc. Ivan Bošković, prof. dr. sc. Ive Šimat Banov, prof. dr. sc. Ivica Šarac, doc. dr. sc. Ante Nazor, doc. dr. sc. Marko Medved, prof. dr. sc. Ivo Rendić-Miočević, prof. dr. sc. Mladen Ančić, doc. dr. sc. Zlatko Begonja, prof. dr. sc. Nikola Bižaca, prof. dr. sc. fra Ante Vučković, prof. dr. sc. fra Božo Lujić i Davor Velnić.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/06/P1920580.jpg
Fra Miro Džolan
 
Franjevački institut za kultura mira organizirao je Međunarodnu znanstvenu konferenciju „Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja. Doprinos prevladavanju nepomirenih pamćenja hrvatskog naroda ad intra/ad extra“. Konferencija je održana od 26. do 28. svibnja u Oazi sv. Marije Krucifikse – samostanu sestara službenica Milosrđa na Kamenu u Splitu.
 
Prigodom otvaranja okupljene goste pozdravio je ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira fra Mijo Džolan, istaknuvši da ideja Konferencije počiva na pretpostavki da postoji izravna poveznica između sveukupnoga gospodarskog, političkog, demografskog i duhovnog stanja hrvatskog društva, hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dijaspori i njegove kulture pamćenja/sjećanja. „Cilj Konferencije je dovesti u pitanje sve totalitarne ideologije koje se agresivno bore za prevlast nad dušom, pamćenjem, identitetom hrvatskog naroda, za kontrolu nad društvom i državom. Želimo ne samo predložiti i znanstveno utemeljiti potrebu nedvojbenog odmaka od dviju totalitarnih ideologija fašizma i komunizma, koje su duhovno, politički i demografski opustošile hrvatski narod, već i pokazati da su svi naši hrvatski anti-pokreti (antifašizam u obliku komunističkog projekta i anti-komunizam/anti-velikosrpski jugoslavizam u obliku ustaškog projekta) ostali zarobljeni u totalitarnim matricama. Izlazak iz tih realnih ili fantomskih matrica pokazuje se kao preduvjet prosperiteta hrvatskog društva i naroda“, rekao je Džolan.

 

„Umorni od ovih anakronih, ali još uvijek mobilizirajućih ili mi ili oni podjela, Hrvati postaju sve skloniji naći duhovno utočište u neoliberalnoj ideologiji napuštanja svake brige za prošlost, činjenice, pamćenje, identitet, ili bijeg u 'civilizacijski nadmoćnu' damnatio memoriae žrtava. Konferencija će nastojati pokazati da izvan ovih totalitarnih matrica postoji put za pomirbeno suočavanje s prošlošću: preoblikovanje pamćenja obraćenjem. Taj put je i najzahtjevniji, najhumaniji, najizvornije kršćanski. On je na tragu 'ekumene patnika', koja žrtvu svih nasilja prepoznaje kao nezaobilazni moralni autoritet, a odnos prema žrtvi kao mjeru osobne čestitosti i društvenog zdravlja. Dodatnu potvrdu brige za kulturu pamćenja dala je najavljenom politikom pomirenja hrvatskog društva, kao sine qua non svakog napretka, i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Zahvalni smo Predsjednici za ovakav stav kao i za visoko pokroviteljstvo nad našom Konferencijom. Osobitu zahvalnost dugujemo našim predavačima. Očekujemo da će njihovi multidisciplinarni prilozi obogatiti i ozdraviti naš diskurs o pitanjima pamćenja i pomirenja“, zaključio je Džolan.
 
Tijekom tri dana Konferencije mogla su se čuti  promišljanja o kompleksnosti pamćenja, te osobito integriranja pamćenja počinjenih i pretrpljenih zlodjela u neki širi smisleni interpretativni okvir. Ovo pitanje je otvorilo predavačima prostor za kritičku provjeru uloge društva, politike, kulture, historiografije, povijesne antropologije, književnosti, spomeničke-memorijalne kulture, umjetnosti, simbola, mitova, ideologija glede oblikovanja sadržaja našeg pamćenja. Konferencijom se željelo upravo zbog načela 'pamti istinito' ohrabriti otvaranje svih jama, arhiva, znanstvenu reviziju svih totalitarno nametnutih istina.
 
Tko se upusti u ovu avanturu čišćenja pamćenja dolazi, kako pokazuju relevantna antropološka istraživanja, do spoznaje granica ispravnog pamćenja i to iz dva razloga, koji su zapravo conditio humana: Prvi razlog autori izriču metaforom da se ispravno pamćenje iz štita žrtve od ponavljanja zlodjela, tako lako preobražava u mač odmazde, postajući tako, mimo izvorne nakane, klicom novih sukoba i zlodjela. Što je tek s neispravnim pamćenjem, koje je po sebi već zlodjelo? Drugi problem s pamćenjem zlodjela poput Holokausta, Jasenovca, Bleiburga – Križnog puta ukazuje na ljudske granice integriranja pamćenja u neki širi smisao. Vjernici ta stanja i mjesta susreću kao mjesta Božje šutnje i odsutnosti. Prema formuli Mauricea Blanchota integracija pamćenja u ovim i sličnim slučajevima svodi se na 'bdijenje nad odsutnim smislom'. Ova pamćenja nikada ne mogu prestati uznemiravati. Konferencijom se željelo bar postaviti pitanje: je li moguće naći put ispravnog pamćenja u duhu evanđeoske 'ekumene patnika'? Tako, da nam pamćenja ne pustoše živote i ne dovode u pitanje humano funkcioniranje društva i države, ad intra i ad extra.
 
Prof. dr. sc. Sanja Špoljar Vržina  – ANTROPOLOGIJA TEMPORALNOSTI: NEOLIBERALNE POMIRDBE, UTRŽIVA MIRENJA I KOLONIJALNA POIMANJA DOBRA
Ovaj je rad usmjeren na prezentaciju života, rada i otpora sa margina dozvoljenog pamćenja, usred onog što je sociolog Ivan Rogić tako precizno definirao kao prakse protudruštva (2004), a psiholog i sociolog Meštrović, uzevši u obzir današnji naboj terora hinjene emocionalnosti, smjestio u neologizam – postemocionalnog društva – (1998). Oba su autora svoje koncepte izgradili sa naglaskom na činjenicu da koncepti nisu utemeljeni na razdiobama. Naprotiv, oba koncepta obuhvaćaju duboku ljudsku dimenziju uključive zabrinutosti nad činjenicom da su populacije, bez obzira na njihove različitosti od davnina utržive. Na temeljima ovih dvaju koncepata u radu se uspostavlja kronologija zaboravljenog stradavanja tijekom Hrvatskog obrambenog rata; utvrđuje funkcionalnost (neoliberalno utrživog) zaborava i pozicioniraju tri pitanja, šireg značaja od postavljenih okvira – Što ako, kao ljudi, uopće nismo bitni na planu geostrateških igara? Što ako se uopće ne zna koji smo to MI, koji žele mir, a preživjeli smo u nedavnoj prošlosti jedan od mnogobrojnih prešućenih svjetskih pogroma? Što ako i među nama samima postoje svjesni utržitelji prodaje vlastitog, vlastitih i sebe? (a potvrđeno, postoje i svakodnevno su rehabilitirani). Je li i tada pamćenje, pamćenje za povijest, pravdu i (po)mir(dbu) ili pamćenje za održanje na životu usred shizoidne amoralnosti?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/06/P1920611.jpg
Postavljena pitanja izlaze iz konteksta nacionalnog, etničkog i/ili religijskog osvještavanja i ulaze u pitanja (već stoljećima postavljanih) kolonijalnog stanja mnogih podjarmljenih naroda. Ustvari robova pamtitelja usred ostrašćenog svijeta distrakcijskih ‘evenata’, estradizacija humanitarizama koja slave kratkotrajno pamćenje, sporadično i skokovito prisjećanje ili pak nostalgičnomemoriranje. Kategorije s kojima se danonoćno premoštavaju tjelesa, kolone, genocidi, masakri i patnje, kao kakvi historijski artefakti i proizvode trenutno hipnotička kratkotrajna pamćenja beznačajnih utrživih otisaka liberalizirajućeg žiga. Nasuprot tome, pamćenje oporavka, baš kao i kod amnezija i cerebralnih lezija, zahtijevaju napor. Naime, potrebno je više od zagovora memorije da se pokrene otpor opisanim procesima neoliberalnih pokušaja utrnuća Duha.
 
Dr. sc. Jasna Ćurković Nimac – PREMA ETICI PAMĆENJA: PAMĆENJE ZA BUDUĆNOST
Uz kognitivnu i epistemološku dimenziju pamćenja, autorica posebnu pozornost pridaje normativnoj i formativnoj dimenziji pamćenja, odnosno pedagoško-praktičnom aspektu. Polazeći od teze da je povezanost pamćenja i identiteta ključni izvor normativnosti (u smislu da se identitet shvaća kao temelj za formiranje vrijednosti koje potom upućuju na dužnosti), autorica nastoji pokazati da društvena i politička stabilnost u Europi i Hrvatskoj ovisi o tome kako se mi odnosimo prema pamćenju. S obzirom da je naše hrvatsko društvo karakterizirano s jedne strane “manjkom“, a s druge „viškom“ pamćenja, autorica ukazuje na nužnost iznalaženja prave mjere između dva ekstrema. Rad se sastoji od tri dijela. Nakon uvodnog dijela u kojem autorica ukazuje na neke fenomenološke pretpostavke koje je nužno uzeti u obzir kada se raspravlja o etici pamćenja, u drugom dijelu autorica analizira povezanost pamćenja s moralnim vrijednostima i odgovornostima. Tvrdeći da je pamćenje po sebi nešto dobro, i stoga vrijedan i sastavni dio dobrog života, autorica nastoji ukazati na određene etičke kriterije pamćenja koji bi trebali jamčiti budućnost pamćenja. Konkretno, rad će pokušati odgovoriti na pitanje da li ima imamo ikakvu etičku obavezu pamćenja, što bi se to mi nužno trebali sjećati, i najvažnije, kako ispravno to činiti. I na koncu, suprotstavljajući moralnu dvosmislenost pamćenja i prethodni normativni iskaz o pamćenju, rad se zaključuje prijedlogom načina na koje svako pa čak i bolno pamćenje, ukoliko se „obuzda“, može doprinositi toleranciji u našem društvu i štiti ga od daljnjih konflikata i nerazumijevanja.
 
Dr. sc. Mariana Hnyp –  KRŠĆANSKA ETIKA I PONOVNO STEČENI MIR: IZMEĐU BANALNOSTI ZLA I KRŠĆANSKOG POMIRENJA. BOLNE LEKCIJE IZ POVIJESTI DOMOVINSKOG RATA U HRVATSKOJI UKRAJINSKE REVOLUCIJE DOSTOJANSTVA
Čini se da se suvremena kršćanska etika rata i mira često predstavlja između dva pretjerano pojednostavljena ekstrema: s jedne strane, krutost moraliziranja i religiozni fanatizam; a s druge strane, koncept jednostavnog praštanja i jeftinog pomirenja. Posljednjih desetljeća, teološka etička znanost je zaključila da dok moraliziranje zla vodi ili u apologiju ili u demonizaciju i personifikaciju zla; promicanje jeftinog pomirenja može generirati prilično otpora, pa čak izazvati i kontraproduktivne procese. Na temelju komparativne analize Domovinskog rata u Hrvatskoj i Ukrajinske revolucije dostojanstva, ovaj rad ima za cilj suočiti se s izazovom kako prenijeti kršćansku poruku pravde, mira i pomirenja bez upadanja u navedene ekstreme. Posebna pažnja posvećena je kompleksnoj međuigri između dva prividno beskompromisna kršćanska apsoluta – mira i istine. Kao što studija slučaja otkriva, istina postaje cijenom za brz i svezadovoljavajući (politički) mir. Strukturne nepravde sprječavaju proces ozdravljenja. Rad pokazuje kako sjećanje prošlosti nikada nije autentična reprodukcija povijesnih činjenica već uvijek rekonstrukcija tih činjenica uveličanih pretpostavkama onih koji ih rekonstruiraju. Takva 'opasna pamćenja' su često pod utjecajem događaja koji su nastupili u međuvremenu, od izvornog povijesnog momenta pa sve do sadašnjeg trenutka. Stoga se pitanje razvija u razmišljanje o tome kako inkorporirati, a ipak nadići kazivanja žrtava i počinitelja, kako ponovno otkriti zaboravljena sjećanja bez demoniziranja prošlosti, s ciljem stvaranja prostora za pomirenje sa zajedničkom nadom u mirnu budućnost.
 
Izv. prof. dr. sc. Ivan Bošković – ŠTO JE PREŠUTJELA HRVATSKA KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA?
Pamćenje, memorija, sjećanje i zaborav imaju osobito značenje u čovjekovoj kulturi. Izvorište im je u potrebi da se vlastitoj (povijesnoj) egzistenciji podari smisao pa su stoga – kompleksima svojih sadržaja i značenja – podjednako zanimljivi filozofiji, sociologiji, antropologiji, književnosti te nizu drugih znanstvenih disciplina. Dok se pod pamćenjem predmnijeva proces usvajanja određenih sadržaja, a pod pojmom memorije svijest o njihovoj ulozi u životima pojedinaca ili cijelih zajednica te ih se drži uspomenskim kapitalom, zaborav se definira procesom u kojem su određeni sadržaji izgubili smisao pa tako i značenje u čovjekovom životu ili životu zajednice. Uz prirodni zaborav, kao proces uvjetovan postupnim odumiranjem ili slabljenjem čovjekovih mentalnih funkcija, najčešće se spominje kulturalni zaborav koji, u svojemu svjesnom obliku, predstavlja namjerno prešućivanje određenih sadržaja i činjenica sa svrhom njihova brisanja iz svijesti pojedinca ili sredine. Ulogu brisanja i namjernog prešućivanja na sebe često preuzima ideologija. Ona nerijetko odlučuje tko može ili tko ne može biti predmetom interesa, što se smije a što ne smije, što je za određenu sredinu bitno i poželjno, a što nije, ili što je s aspekta društvene svrhe ili smisla ispravno, a što nije. Tako se određenim sadržajima daje prednost, dok se druge svjesno i namjerno isključuje iz procesa pamćenja, čime se nerijetko i presudno utječe na oblikovanje društvene svijesti. Kompleksnoj problematici pamćenja, sjećanja i zaborava posljednjih je godina posvećeno mnogo prostora. Pa tako i u književnoj znanosti. Renate Lachmann tako ističe da je 'književnost čin pamćenja'; ona se, navodi autorica, 'upisuje u čin pamćenja koji se sastoji od tekstova'; ona kreira 'prostor pamćenja u kojem se tekstovi-prethodnici preuzimaju preko stupnjeva transformacije'. Tekstovi 'predstavljaju iskladišteno materijalizirano pamćenje', što znači 'pamćenje koje se materijalizira u manifestnim znakovima', 'vanjskom pisanju' (prema: Renate Lachmann, Phantasia, Memoria, Rhetorica, MH, Zagreb, 2002.).Tradicija je neodvojiva od čina pamćenja. Bilo da je riječ o vjerovanjima, običajima, kulturi, ideologiji ili pak vrijednostima, ona svoj izraz nalazi i u književnim povijestima. Kao svojevrsna zrcala samosvijesti sredine, književne povijesti pohranjuju ono što određena zajednica u činu pisanja smatra najvrjednijim ili pak vrijednim pamćenja. Uz ono što je u njoj po književnim kriterijima značajno, bilo da je riječ o imenima ili djelima, hrvatska književna povijest – a ona je predmet našeg interesa zaboravila je i prešutjela mnoge teme, sadržaje i imena svoje stoljetne tradicije i tako ih, dijelom svjesno a dijelom iz drugih, često nerazumljivih razloga, ostavila i izvan prostora pamćenja. Taj je zaborav utoliko teži ako se zna da su neki od tih književnih sadržaja i imena relevantni ne samo svojom povijesnom nego i estetskom dimenzijom. Stoga se može govoriti o književnim povijestima kao mjeri nerealiziranog identiteta. Jedan od čimbenika koji je bitno, nerijetko i presudno utjecao na zaborav pojedinih imena u hrvatskoj književnoj historiji je ideologija. Ona ne samo da je određivala tko ili što može ući u pamćenje što ga književna povijest pohranjuje, nego je bila i kriterij estetske vrijednosti i značenja. Ideološki diskurs nerijetko je bio njezino dominantno pismo; zahvaljujući njome neka su imena postajala književnim veličinama, a neka pak velika, po mišljenju književne znanosti, svjesno prešućivana, zabranjivana, njihova su djela namjerno stavljana postrance pa su s vremenom i nestala iz vidokruga čitatelja i njihove svijesti. U radu će biti riječi o nekim imenima i temama što ih je prešutjela i 'zaboravila' naša književna historiografija.
 
Prof. dr. sc. IVE ŠIMAT BANOV – SPOMENICI ŽRTVAMA ILI ŽRTVE SPOMENIKA – od osvete do milosti
U svojemu prilogu, dr. Ive Šimat Banov problematizira odnos spomenika i ideologije te naglašava značenje spomenika: od znaka poštovanja-samopoštovanja, zahvalnosti, do opomene i prijetnje onima 'drugima' (mi-oni). Autor tvrdi da je često riječ o spomeniku kao točci osvete i obračuna neistomišljenika, znakovima nadmoći ili pobjedničkoga euforizma, a ne zahvalnosti i poštovanja, točci pijeteta kontemplativnosti i općeljudske i civilizacijske pouke, u smislu da se neželjeno iskustvo nikada ne ponovi. Autor tvrdi da je u svekolikoj ispolitiziranoj svakodnevnici i posvemašnjoj kontaminaciji ne samo kulturnoga nego i društvenoga prostora, vidljiva gola moć politike i nemoć umjetnosti. Za autora dr. sc. Ive Šimata Banova za starije i novije spomeničko iskustvo u Hrvatskoj znakovita je 1947. godina u kojoj se nakon povijesno-ideološkoga forenzičarenja dovršava projekt uklanjanja 'nepoćudnoga' Spomenika Banu Josipu Jelačiću, te velike fontane u Splitu (Bajamontuše) poradi njezina nenarodnoga 'autonomaškoga' koncepta i političkih silnica. S druge se strane, iste godine (1947) podiže Spomenik Kralju Tomislavuu Zagrebu koji je prošao na 'poligrafu' povijesne ideološke ispravnosti. Autor naglašava da su te ideološke autopsije i revizije bile a dijelom i ostale dominantne, te da je tako u brzom stečaju tolerancije Herostrat 'kod kuće'. Jednako tako, autor se bavi i morfologijom i sintaksom spomenika te zaključuje da je riječ je o podilaženju populističkom kiču, lagahnom razmetanju s najvećim simbolima i svetinjama, te o pretvaranja oblika u temu, a ne teme u oblik ili kroz oblik. Naglašavajući utjecaj svojevrsnoga vandalizma odozgo (politika) koji računa na neukost odozdo(tzv. 'obični ljudi', razumljivost, prosječni ukus, kriterij fizičke sličnosti itd.), autor zamjećuje i težnju k 'osuvremenjivanju', odnosno elitističkoj nerazumljivost spomenika, kojemu (valjda!?) potom, treba učeniji i upućeniji tumač. To je po autoru jednako groteskno kao i primjeri 'retardiranoga akademizma' i siromaštva morfološke strukture. Uz to, autor i na spomeničkim primjerima ističe oblike gole političke moći u bivšoj državi, ali i u današnjoj Hrvatskoj u kojoj se zagovara vraćanje epistolarnoj gestici, doslovnosti i razumljivosti 'od prve' i koja istodobno može uništiti spomenički i autentično najvrjednije djelo – primjerice tobože 'preseljenoga' Zida boli što je po autoru najveći spomenički kulturocid i memoricid u Hrvatskoj.
 
Prof. dr. sc. Ivica Šarac – SELEKTIVNA SJEĆANJA I NEPOMIRENA PAMĆENJA: HRVATI I DRUGI SVJETSKI RAT
Zahvaćeni vrtlozima 'totalnoga' svjetskog rata, izloženi sirenskom zovu totalitarnih ideologija, rastrgani ideološkim i vojno-političkim podjelama u brutalnom građanskom ratu s oprečnim društveno-političkim i državotvornim ciljevima, suočeni s materijalnim i duhovnim razaranjima i brojnim ljudskim gubicima, obilježeni traumatičnim iskustvima nanesenih i podnesenih boli i poniženja, Hrvati su (jednako kao i pripadnici drugih naroda koji su se našli u sličnim okolnostima ideološki determiniranih i politički dirigiranih tumačenja povijesti) odmah po svršetku rata započeli razvijati kulturu selektivnoga sjećanja na razdoblje od 1941. do 1945. godine, što je rezultiralo čvrstim oblikovanjem dviju oštro suprotstavljenih i krajnje pojednostavljenih 'verzija' o Drugom svjetskom ratu, iz kojega se 'pamte' samo 'naše žrtve' i 'njihovi zločini'. Budući da historiografija ne može pomirivat 'nepomirena pamćenja' (jer povijest nije samo pamćenje!), u radu se na nekim primjerima nastoji pokazati u kojoj mjeri konstruirana kolektivna 'pamćenja' mogu biti varljiva.
 
Doc. dr. sc. Ante Nazor – VREDNOVANJE DOMOVINSKOG RATA – ČINJENICE I MEDIJI
U svom izlaganju osvrnuo se na pojedine činjenice, koje su u medijskom prostoru prikazane na temelju neprovjerenih informacija ili poluinformacija. Spomenuo je nekoliko primjera, odnosno historiografskih problema o kojima se govorilo u medijima u Hrvatskoj, te usporedbom podataka koji su o toj historiografskoj problematici navedeni u dijelu medija s podacima iz povijesnih izvora, pokazao da namjera onih koji su pisali ili govorili o tim događajima nije bilo objektivno prenošenje informacija ili znanstveni prikaz spomenutih događaja. Senzacionalističkim pristupom problemu, izostavljajući dijelove rečenica ili govora, javnosti se nastojala plasirati kriva informacija, s ciljem pogrešnoga oblikovanja javnoga mišljenja, kao i nametanja odgovornosti/krivnje Hrvata ili hrvatske politike za određene događaje.
 
Doc. dr. sc. Marko Medved – KATOLICI I SJEĆANJE NA ŽIVOT U VIŠENACIONALNOJ SREDINI: SLUČAJ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE
Središnji događaj crkvene povijesti Rijeke između Prvog i Drugog svjetskog rata, odnosno tijekom talijanske uprave, jest osnivanje samostalne biskupije 1925. godine. Ona je obuhvaćala pripadnike triju naroda: Hrvate, Slovence i Talijane. Iako se radi o relativno kratkom vremenu koje nas dijeli od toga razdoblja, današnja hrvatska crkvena i društvena javnost ne poznaje imena, datume i činjenice vezane za život riječke Crkve toga vremena. Kako se prema tome razdoblju danas odnose pripadnici tih triju naroda? Kakav je stav svjetovne, a kakav crkvene historiografije? Zbog državno-političkog razvoja prilika nakon Drugog svjetskog rata ta je stranica naše recentne Međunarodna znanstvena konferencija: povijesti još uvijek nedovoljno poznata. Tijekom jugoslavenskoga komunizma, u nedemokratskom okružju i pod neprijateljskim pritiscima državnih vlasti nad Crkvom, hrvatska i slovenska crkvena historiografija zazirale su od suočavanja sa složenim pitanjem odnosa talijanske katoličke hijerarhije s talijanskim fašizmom. No činjenica da se i nakon pada komunizma nastavlja raspravljati o ulozi nekih talijanskih biskupa Rijeke te da se elementi te kritike i danas javljaju kod nekih hrvatskih, slovenskih i talijanskih povjesničara, unutar i izvan Crkve, govori o tome da se ocjene koje su povjesničari prema njemu upućivali tijekom komunizma ne mogu posvema pripisati ideološkoj isključivosti. Pamćenje ovoga dijela riječke crkvene povijesti kod Hrvata, Slovenaca i Talijana ostalo je do danas selektivno. Objektivna historiografska prosudba riječke crkvene povijesti morala bi poštivati neke preduvjete i obveze, među kojima osobito ulaženje u međusobni dijalog svjetovnih i crkvenih historiografija srednjeeuropskih naroda. Samo na taj način povjesničar može koristiti sve dostupne izvore, objavljene i neobjavljene. Crkvena povijest Rijeke i njezina historiografija otvaraju razna pitanja. Koji je odnos Crkve i nacionalnog identiteta? Kako se postaviti prema jezičnom pitanju unutar Crkve koja djeluje u višenacionalnim sredinama, odnosno kakva je bila inkulturacija u višenacionalnim prostorima Srednje Europe? Kakav je bio stav Crkve u totalitarnim sustavima? U konačnici, osjećamo li danas potrebu za čišćenjem memorije?
 
Prof. dr. sc. Ivo Rendić-Miočević – SLOŽENOST HRVATSKE NACIONALNE MEMORIJE U SVJETLU POVIJESNE ANTROPOLOGIJE
Složenu problematiku društveno uvjetovanoga nacionalnoga pamćenja treba istraživati u okviru interdisciplinarne povijesne antropologije. Proučavajući ekohistoriju i interakciju kulture i prirode moguće je uz pomoć biološke psihologije pobiti mišljenje o nepromjenljivosti nasilničkoga 'ognjištarskoga' mentaliteta. Uz iskazivanje nasilja u tome ponašanju uvijek su u hrvatskoj povijesti postojali pokušaji da se ono ublaži te da se organizira društvo suradnje. Tragove takvih pokušaja nalazimo u hrvatskom običajnom pravu, hrvatskim glagoljaškim zakonima, statutima priobalnih komuna, zakonima i urbarima od XIII. do XVIII. stoljeća. Zbog održavanja stabilnosti eko sustava Ilirika način života gotovo se ni nije mijenjao do 'modernizacijskog šoka' i 'ekološke revolucije' (uništavanje prirode). Na temelju 'dinarske' ideologije patrijarhalnoga društva izražene jasno u epskoj poeziji otkriva se sindromom Kraljevića Marka koji se iskazuje u nasilju, a glavni su mu simptomi projekcije, kastracijski strah, paranoja, narcizam, eksternalizacija agresije i negativne emocije poput mržnje koje se prenose s generacije na generaciju. U 'dinarskoj' plemenskoj ideologiji utemeljeni su četnički, ustaški i komunistički pokret. Posebno su indikativne razlike u vrijednosnome sustavu mladih Primorsko goranske i Dubrovačko neretvanske županije. Te su razlike kao dio nacionalne memorije uvjetovane dugotrajnim povijesnim, gospodarskim i društvenim razvojem dvaju područja. Važna je analiza sinkretizma poganstva i kršćanstva i otkrivanje tragova te pojave u nacionalnoj memoriji (vjerovanje u nadnaravna bića, mitološka svijest, karizma vođa i dr.). Održavanje poganskih vjerovanja jače je održano u gorskoj Dalmaciji nego na Kvarneru što je kao i u razlikama u vrijednosnome sustavu ovisilo o povijesnim okolnostima te jačem ili slabijem djelovanju Crkve (Tridentski koncil). Hrvati su u procesu koji je započeo 1918. godine otrgnuti od svojih korijena. Oni su danas iz komunizma bezglavo uvedeni u okrutni neoliberalizam. Bivši komunistički kadrovi zamaskirali su se liberalizmom, ali pri tome žestoko brane komunistički antifašizam koji je Hrvatima donio totalitarizam. Vrijeme je da se hrvatski narod izvuče iz komunističkih okova i da pomiri razjedinjene memorije. Pri tome je velika uloga političkih elita koje bi trebale potaknuti slobodno traženje povijesne istine koja mora biti zastupljena u sustavu odgoja i obrazovanja. Crkva, pak, mora uznastojati a se demokracija razvija kao etokracija povijesne istine koja mora biti zastupljena u sustavu odgoja i obrazovanja. Crkva, pak, mora uznastojati da se demokracija razvija kao etokracija.
 
Prof. dr. sc. Mladen Ančić – NEUSPJELA EMANCIPACIJA: AKADEMSKA HISTORIOGRAFIJA I PARCIJALNA KOLEKTIVNA PAMĆENJA
Autor polazi od konstatacije kako je hrvatska akademska historiografija nastala djelovanjem Franje Račkoga, naglašavajući istodobno da je u njegovo vrijeme i u vrijeme djelovanja prvih generacija njegovih sljednika bila i ostala pupčanom vrpcom vezana uz politički projekt izgradnje moderne hrvatske nacije. Kako je međutim taj projekt od 60-ih godina 19. stoljeća implicirao različita državno-pravna, a potom i politička rješenja, unutar političke kulture koja je uvažavala koncept 'povijesnoga prava', tako su se u interpretaciji pojedinih povijesnih zbivanja pojavljivale razlike. One su se nadovezivale na razlike u organizacijskoj viziji ukupne nacionalne povijesti ('meta-narativ nacionalne povijesti') pa su slijedile logike različitoga vrjednovanja sukladno tim razlikama. Takve su razlike i napetosti unutar historiografije bile poticajne jer su vodile u rasprave koje su tražile sve preciznije argumente, što je u konačnici dizalo razinu akademske historiografije i otvaralo perspektivu emancipacije u odnosu na političko polje.
 
Preokret u tome smislu autor vidi od vremena nastanka Kraljevine SHS (Jugoslavije) te upozorava kako je nova država u prvo vrijeme nastojala proizvesti 'novu naciju'. To je vodilo uspostavljanju čvršće ideološke kontrole nad 'govorom o prošlosti', koja je olakšana činjenicom da je akademska historiografija u Hrvatskoj imala vrlo usku institucionalnu osnovicu. Država je također producirala, kroz obrazovni sustav ali i kroz (tada) siromašni medijski prostor, specifičnu verziju kolektivne memorije u kojoj je temeljna ideja bila ona po kojoj uspostava Kraljevine SHS (odnosno Jugoslavije) predstavlja konačno nacionalno oslobađanje ispod 'tuđinske vlasti'. Držeći se, pod snažnijim ili slabijim političkim pritiskom, odrednica takvoga 'meta narativa' akademska je historiografija gubila već stečeni prostor autonomije, a autor posebice naglašava kako je takav trend postao još izrazitiji nakon obnove Jugoslavije i uspostave komunističke vlasti 1945. godine.
 
Nova je vlast uspostavila izrazitu ideološku kontrolu nad 'govorom o prošlosti' te je čak jedan od ključnih ideologa novoga režima, Milovan Đilas, jednim programskim člankom iz 1949. otvoreno i jasno postavio povjesničarima 'zadatke' i definirao putove njihova ostvarenja. Akademska je historiografija, sada kao dio novoga 'znanstvenoga dijalektičko materijalističkog' pogleda na svijet, dobila izrazito vidljivu ulogu u objašnjavanju razvojne putanje koja je dovela do aktualnoga stanja, a izvedeno iz toga i u projekciji ne samo političke budućnosti. Na taj je način prostor za slobodnu i argumentiranu raspravu izrazito sužen, ali je na drugoj strani proširena institucionalna osnovica akademske historiografije (instituti, arhivi, muzeji te od 1956. i novi studij povijesti u Zadru). U takvim je dakle okolnostima akademska historiografija postala 'podružnica' golemoga ideološkog aparata partijske države, a jedan od njezinih prioriteta je postala razgradnja 'buržoaskih nacionalnih mitova' i proizvodnja novoga 'znanja o prošlosti' fokusiranoga na 'mase radnoga naroda' i izrečenoga u aksiomatskoj formi. No, uza sav trud uložen u ideološku kontrolu, partijska država nikad nije uspjela posve dokinuti disonantne glasove, koji su najjači odjek imali u privatnoj sferi i alternativnim narativima kolektivne memorije širenim poglavito usmenom predajom, također u aksiomatskoj formi. Upravo u takvome stanju stvari autor vidi razloge današnjem ('postkomunističkom') stanju i aktualnim 'sukobima oko prošlosti', koje obilježavaju: autistična organizacijska vizija spoznaja i stajališta, aksiomatska narav tih spoznaja i stajališta te nedostatak argumentiranoga dijaloga.
 
Doc. dr. sc. Zlatko Begonja – RASTAKANJE POVIJESNOG PAMĆENJA – POSLJEDICA IDEOLOGIJA JUGOSLAVIZMA I KOMUNIZMA
Ideologije jugoslavizma i komunizma nametnutom su agresivnošću, napose u mirnodopskom razdoblju, dijelom obilježile okvire učvršćenja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Upravo stoga su u određenom razdoblju doktrinarna načela jugoslavizma utjecala na tijek pravaca razvoja društvenih procesa u Hrvatskoj, i u tom kontekstu to posebice ostaje prepoznatljivo kod zastupanja ideje uspostave regionalnih asocijacija kao adekvatne zamjene za prethodno nestalu jugoslavensku zajednicu. Miješanje te ideologije s postojećim naslijeđem komunističkog totalitarnog razumijevanja odnosa dijela javnosti prema ukupnosti društvenih vrijednosti, stvarali su programirano zamućenje odnosa prema novouspostavljenim demokratskim standardima u Republici Hrvatskoj. Sljedbenici i promicatelji navedenih ideologija koje su u prošlosti za posljedicu imale počinjenje brojnih zločinstava, terora, represije i drugih oblika nasilja nad hrvatskim narodom, zagovarali su u novom demokratskom ozračju načela selektivnog promatranja i ciljanog zaborava određenih dijelova hrvatske prošlosti što je rezultiralo ozbiljnim društvenim podjelama i poremećajima. Krivotvorenjem i zanemarivanjem povijesnih činjenica nametali su pojedine intencije unutar kojih se, između ostaloga, na neprimjeren način iskorištavao i kompleksan pojam antifašizma. S osnova potrebe zatajenja i opravdanja nečasnih postupanja i aktivnosti počinjenih pod okriljem spomenutih ideologija, koristeći se pritom pojednostavljeno univerzalnim pojmom antifašizma, pokušavali su metodom društvene amnezije stvoriti sliku prilagođenu vlastitim ideološkim obrascima. Stoga rasvjetljavanje i prokazivanje ovakvih nakana pomaže u procesu vraćanja povijesnog pamćenja zasnovanog na načelima činjenica, odvojenih od pokušaja nametanja pritisaka predrasuda.
 
Prof. dr. sc. Nikola Bižaca – PAMĆENJE (MEMORIJA) PATNJE I MEĐUSOBNI INKLUZIVIZAM U TEOLOGIJI RELIGIJA
Hrvatsko društvo je kao i sva moderna društva na Zapadu sve više religijski pluralno. Suživot različitih religijskih identiteta nužno zahtijeva od svake religijske zajednice takvu teologiju religija koja na razini civilnog društva sudjeluje zajedno s drugim religijama u trajnom i konstitutivnom dijaloškom procesu. Teologija religija koja bi druge religije i njihovu dosadašnju povijest vidjela više ili manje tek kao zbir zabluda, opasnih ili čak nedostojnih za čovjeka te ih samodostatno prezirala ili demonizirala, ugrožavala bi samu mogućnost društvenog dijaloga, a time i sam opstanak pluralnog društva. Katolička teologija religija je već više od 50-ak godina u intenzivnom traganju za jednom takvom teologijom koja omogućuje katolicima solidaran suživot s religijski drugačijima uz istovremeno očuvanje nosivih katoličkih vjerovanja. Dominantni katolički teološko-religijski model je danas kristocentrični odnosno trinitarni inkluzivizam. Ovim izlaganjem se želi posvijestiti u prvom redu važnu ulogu pamćenja (memorije) patnji unutar inkluzivnog modela. Nadovezujući se na razmišljanja J. B. Metza, memorija patnje se opisuje kao bitna dimenzija kršćanske vjere, ali i drugih religija, posebno monoteističkih. U religijama se teodicejsko iskustvo pamti, ali o njemu i trajno razmišlja. Stoga se u ovom izlaganju pokušava uz pomoć analoške imaginacije pokazati kako je kršćanski inkluzivizam osjetljiv za povijesno pamćenje patnje, ne samo kršćanskih generacija, već da on uvažava na razini teološke refleksije i dijaloške prakse povijesno iskustvo patnje na prostorima drugih religija. Takav kršćanski inkluzivizam omogućava i promiče u konačnici oblikovanje jednog međusobnog inkluzivizma među religijama.
 
Izlaganjem smjera pokazati kako bez prihvaćanja međusobnog teološkog inkluzivizma, dijelom utemeljenog na vrednovanju osobne i kolektivne memorije, patnja generacija pripadnika drugih religijskih zajednica, suživot u jednom pluralnom društvu teško može funkcionirati. Stoga se religijske zajednice, koje na temelju osnovne logike vlastitog vjerskog poklada, ne uspijevaju doprinositi prepoznavanju i priznavanju ljudskog i duhovnog (religioznog) dostojanstva patnika, ne samo vlastite religije, već i drugih religija, zapravo isključuju iz temeljnog dijaloškog procesa različitih religijskih (pa i svjetonazorskih) opcija na razini civilnog društva bez kojeg dijaloga, nema humanog pluralnog društva. Traganje, dakle, za recipročno teološki utemeljenom i duhovno metaboliziranom ekumenom patnje je zacijelo jedan od važnih preduvjeta društvenog suživota.
 
Prof. dr. sc. fra Ante Vučković – OBRAĆENJE KAO FENOMEN REKONSTRUKCIJE PAMĆENJA
Veliki događaji na globalnoj razini, kao što su svjetski ratovi, završavaju potrebom rekonstrukcije prošlosti. Čovjek ima potrebu razumjeti kako se zbio rat i koje su posljedice za novi ustroj međunarodnih odnosa. Slično se događa i na nacionalnoj razini. Velike društvene promjene kao što su stvaranje nove države zahtijevaju i rekonstrukciju zajedničkog pamćenja. Nije dovoljno registrirati proces. Valja ga i razumjeti. Na osobnoj se razini taj zahtjev pojavljuje nakon što se dogode velike životne promjene. Obraćenje je jedan takav događaj. Budući da obraćenje zahvaća najdublje slojeve ljudskoga života i odnosa, ono se nudi kao mjerodavni fenomen na kojem je moguće istraživati preoblikovanje pamćenja. Rad istražuje proces obraćenja, njegovu ulogu u oblikovanju pamćenja kao i posljedice koje iz toga proizlaze.
 
Prof. dr. sc. fra Božo Lujić – PROROČKO PROČIŠĆAVANJE MEMORIJE KROZ POGLED IZ BUDUĆNOSTI
Biblijska misao stvorila je linearno poimanje povijesti kao crte koja ima svoje ishodište i svoj završetak. U starini su još jedino Grci imali izgrađenu koncepciju povijesti, ali je ona, za razliku od one hebrejske, bila utemeljena na prirodnom ritmu kao stalnome ponavljanju istoga, odnosno grčko poimanje povijesti bilo je cikličko. Značajnu ulogu u stvaranju takve linearne koncepcije povijesti odigrali su nedvojbeno biblijski proroci. Kako su to mogli učiniti i kojim sredstvima? U svom nastojanju oko priopćavanja određene poruke u Božje ime i iz Božje perspektive proroci su ishodili od prošlosti, koju su svojim kritikama temeljito pročišćavali. U toj katarzi oslobađali su prošlost od nje same i na taj je način Božjom riječi kao radikalnom kritikom otvarali prema sadašnjosti. Potom su proroci tako pročišćenu povijest od onoga negativnoga opet otvarali prema budućnosti koja se temeljila na Božjim obećanjima danim narodu. Ta su obećanja bila umotana u mesijanski kontekst. Iz njega su proroci crpli snagu i otvarali sadašnjost budućnosti. Samo ona sadašnjost koja je mogla opstati iz perspektive budućnosti bila je zdrava i održiva. Budućnost bi, prema tomu, sačinjavale pročišćena prošlost i sadašnjost kao kontinuitet prošlosti okrenutu budućnosti. Tako je stvorena koncepcija povijesti kao trodimenzionalne stvarnosti koja se sastojala od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
 
Ključ za stvaranje takvoga poimanja povijesti nalazio se u proročkom uvjerenju u mogućnost promjene kako u povijesnome tako i u antropološkom pogledu. To se uvjerenje temeljilo na hebrejskom glagolu šûb u značenju vratiti se, obratiti se, promijeniti se. U semantičko polje tog važnoga glagola proročke teologije ulazilo bi nastojanje oko pročišćavanja povijesti od svega negativnoga (rā‘āh). Pročišćavanje se sastojalo od nužnoga oslobađanja od osobnoga zla kao i od kolektivnoga zla koje je opterećivalo i antropološki i povijesno život u cjelini. Kako su proroci vidjeli proces oslobađanja od zla koje je zatvaralo čovjeka pojedinca i cijelu povijest? Proroci oslobađanje od zla vide na osobnoj ili antropološkoj razini i na kolektivnoj ili povijesnoj. Oslobađanje od osobnoga zla događalo se obraćenjem ili odvraćanjem od zla, uzimanjem odmaka od onoga što se dogodilo vlastitim pogreškama i osobnim postupcima. Oslobađanje pak od kolektivnoga ili povijesnoga zla, koje je u određenim povijesnim trenucima prelazilo u eksploziju zla u obliku raznih povijesnih kataklizmi, proroci su gledali u prihvaćanju tog negativnoga zla kao određene datosti i pokušavali ga prevladati u patnji ljubavi i opraštanja. To se zlo jednostavno nije dalo ispraviti nego ga se moralo prepatiti u kreativnoj patnji oslobođenoj mržnje i osvete. U svemu tomu bila je važna Božja riječ kao povijesni katalizator događanja i kao istinska vertikala života. Božja riječ činila je prošlost prohodnom, sadašnjost održivom i budućnost izglednom. Istinsko pročišćavanje memorije pojedinaca na antropološkom planu događalo se, dakle, odvraćanjem od zla kao stvaranje slobode odi patnjom u slobodi ljubavi kao istinskom slobodom za (E. Fromm) na povijesno razini. Na antropološkom planu takvo pročišćavanje omogućuje otvorenu i oslobođenu antropologiju, a na povijesnom planu stvara temelje otvorene i zdrave budućnosti.
 
Davor Velnić – VRIJEME MAHNITA ČOVJEKA (između milosrđa i dužnosti)
Autor u svojem filozofsko-etičkom eseju promišlja o našem času europske civilizacije, po mnogočemu duboko obilježenom katastrofičnim nihilizmom. Autor polazi od Nietzscheova poznata izričaja, prema njemu proročkog: „Kamo je nestao Bog?, povika. Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice“ (Friedrich Nietzsche, Der tolle Mensch).

 

U sveopćoj civilizacijskoj pomutnji odvija se velebna i zastrašujuća demonstracija globalizacije, njene moći, ali i prave nemoći čovječanstva koje potajno računa na Božji plan, kako god se Bog zvao i kako god mu se ljudi obraćali i zazivali. Europa je samu sebe savladala, prepustila umoru i napustila Boga. Bog je otišao iz Europe i nema dobrog svršetka i povoljnog rješenja. Ugazili smo u novi početak očekujući Božji dolazak. Europa danas, s velikim smokvinim listom u ustima (briselski birokrati), pala je na ispitu povijesne dužnosti i kršćanskog milosrđa. Precijenila je svoju civilizacijsku uljuđenost i suosjećajnost pretvorivši ih u brendirano oklijevanje na svim razinama: od manekenskih europskih vlada do agresivnih ljevičarsko-boljševičkih udruga koje se bore za sva moguća prava i niječu bilo kakve dužnosti. Pri tome ni Hrvati nisu pošteđeni. S jedne strane oprostiti nam je našoj kršćanskoj braći Srbima i Srbijancima; dužnost nam je iskopati milosrđe u gnjevu pamćenja, naraštaju koji je odživio propalu zajedničku državu i doživio njihovu agresiju na Hrvatsku i masovna zlodjela, a potom se pripremiti za suživot s braćom po Abrahamovoj vjeri. Valja nam se suočiti s dužnostima domoljublja, svjetonazora i uskladiti ih s kršćanskim milosrđem i praštanjem. Nije to zaradi prijetnji u našem susjedstvu – u kolonama izbjeglica što već mjesecima prolaze Hrvatskom – ili zbog skladnosti sa sekularnom i pomodnom Europom, nego zbog nas samih; da se znamo ravnati i shvatimo mjeru, da opet u svojoj nespretnosti, više nego velikodušnosti, ne pogriješimo. Nije li i Crkva (katolička) u tome griješila? Katoličanstvo je dobra podloga, okvir je hrvatska država, međutim nacija je hrvatska, a ne katolička. Može li mahniti čovjek u zastrašujućoj demonstraciji globalizacije – i onaj u Hrvatskoj – naći sebe ako se prepusti silama koje su ‘smrću Boga’ napustile samu Istinu i samog čovjeka?
 

Nives Matijević

Povezani članci

Križ nade

HF

Zapadni pasdarani protiv razuma

HF

Obiteljski križni put, 3. postaja

HF

Novi “osječkopoljski i baranjski vladika”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...