Prema zadnjim podatcima nadležnih službi i institucija u Hrvatskoj, zajedno s dijasporom ima oko 3.800.000 birača koji sljedeće nedjelje mogu izaći na parlamentarne izbore. Valjda su nas ovaj put dobro prebrojili. Razne ankete pokazuju kako se 70 – 80 posto građana izjasnilo kako će sigurno izaći na ove izbore i glasovati.
Puno mladih će prvi puta biti u mogućnosti da nekome daju svoj glas. Nažalost mnogi od njih, pojma nemaju što su izbori, što je njihovo biračko pravo i koga odabrati na ponuđenim izbornim listama. Međutim, to nije samo problem mladima. Mnogi od nas starijih o tome jako malo ili gotovo ništa ne znaju. To je rezultat slabog ili gotovo nikakvog građanskog odgoja u školama, kao i nedovoljna aktivnost društveno-političkih organizacija u edukaciji građana, u tom području i pojedinim njegovim segmentima.
Svaki punoljetni državljanin Republike Hrvatske posjeduje aktivno i pasivno biračko pravo, što znači da može birati i može biti biran. Od 1990. godine biračko pravo se ostvaruje i u našoj dijaspori, što je još uvijek nedorečeno, neravnopravno i diskutabilno, po mnogo čemu. Biračko pravo je subjektivno pravo građana određene države da na izborima dâ glas odabranom kandidatu. To pravo je propisano Ustavom i posebnim zakonima i predstavlja jedno od temeljnih političkih ustavnih prava svakog čovjeka, u suvremenim demokracijama. Biračko pravo može biti aktivno, pasivno, opće jednako, a ostvaruje se na neposrednim i posrednim izborima, gdje se biraju predstavnici vlasti.
Skup svih državljana s biračkim pravom čini nacionalno biračko tijelo koje na izborima, kroz izborni sustav, odlučuje slobodnim izborom, koji pojedinci i ponuđena politička opcija, će u idućem, zakonom predviđenom periodu, biti u formalnoj mogućnosti obnašati vlast, upravljati državom, donositi zakone i voditi brigu o boljem životu građana, kroz svoje programe. Biračko pravo svakog građanina obvezuju na dužnost i odgovornost izlaska na izbore i racionalno zdravorazumsko biranje. Bez obzira jesu li birači stalni, promjenjivi, ili povremeni, svi moraju biti politički obaviješteni, educirani i osvješteni. U nekikim državama je izlazak na izbore obvezatan. Kod nas je to prepušteno slobodnoj volji i odgovornosti svakog birača. Veća izlaznost na birališta znači razmjernu izbornu participaciju, veću inkluzivnost i legitimnost vlasti. Ukoliko mnogi birači iz samo sebi znanih razloga, zbog trenutne društvene situacije, glasuju neracionalno, nepromišljeno, neodgovorno, nesocijalno, kapriciozno, zlonamjerno, ksenofobično, diskriminatorno, familijarno, nasljedno, zaplotnjački… ne “za” već “protiv”, imat ćemo što smo već više puta imali, naročito prošle godine: atomističko, nesuradničko, neinteraktivno i partikularno političko djelovanje vlasti.
Rezultati izbora, odnosno dobiveni mandati, ne ovise samo o slobodnoj volji birača, nego i o izbornom sustavu, odnosno modelu unutar kojeg birači izražavaju svoje političke preferencije i daju glasove pojedincima ili izbornim listama. Jako je važna zakonska podjela cijele države na izborne jedinice, koji su negdje tako napravljeni da se lako i jednostavno vrši utjecaj i manipulacija rezultatima glasovanja, bilo da su u pitanju razna politička mjerila i prekrajanja prirodnih granica (gerrymandering) ili načela jednakih vrijednosti glasova (malapportionment), što proizvodi izborni inženjering po potrebi određene političke stranke ili političke koalicije, koja “posjeduje” izbornu administraciju, što bi konačno trebalo javno raskrinkati, ukoliko se to uoči u samim začecima.
Birači su glavni akteri izbora. Njihovo ponašanje na izborima je na neki način određeno njihovim društveno-ekonomskim statusom,vjerom, obrazovanjem, odgojem kulturom, civilizacijskim dosegom, mjestom stanovanja, starosnom dobi, svjetonazorom, životnom filozofijom, znanjem (neznanjem), slobodnim odabirom, zdravorazumskim razmišljanjem, nepovođenjem ni za kim, nenagovorom, “trgovanjem”, ičijim utjecajem, pogotovo ne preporukama s oltara od čega ne prezaju ni najveći crkveni velikodostojnici, dok je kod običnog klera normalno s oltara davatu upute o glasovanju, pogotovo u ruralnim sredinama. Ponekad se puk plaši Sotonom, svim mogućim jadima, patnjama i zlom, ukoliko skrenu ulijevo.
Ima nas 3.800.000, ako izađe 70 posto to je oko 2.600.000 glasova, to je respektabilno izborno biračko tijelo, o kojemu ovisi buduća vlast, odnosno naša sadašnjost i budućnost. To biračko tijelo ne bi smjelo biti amorfna masa podložna pritiscima, utjecajima, nagovorima, pregovorima i dogovorima. Imamo sva osjetila, vidimo, čujemo, osjećamo, pamtimo i dobro znamo što se sve događalo u ovih četvrt stoljeća samostalne, suverene, demokratske države. Obećanja, obećanja, obećanja… obećanja do neba. Svakom normalnom čovjeku je jasno da je to nemoguće. Moraš nekome uzeti da bi drugome dao, ukoliko se ne dogodi čudo. Čuda se baš i ne događaju. Ne treba nama nikakva Švicarska, Finska, Danska, Norveška… treba nam Hrvatska sa svim svojim potencijalima, prvenstveno ljudskim i prirodnim. Trebaju nam obrazovani, pošteni, sposobni i kompetentni ljudi, koji će u ovim kompetitivnim izborima dobiti razmjeran broj glasova svojim kompetencijama, koji će razmjerno broju osvojenih glasova, pretvorenih u mandate sudjelovati u vlasti.
Pretvaranje glasova u mandate, po kod nas važećoj i usvojenoj D’Hondtovoj metodi, iziskuje niz složenih matematičkih postupaka i uvijek pogoduje najvećima. Ne mogu se osloboditi sumnje kod tih matematičkih postupaka, spoznaje o našoj opće poznatoj matematičkoj nepismenosti, ne poznavanju složenih algoritama, nesposobnosti logičkog zaključivanja, nejasnom poimanju i tumačenju relativnih i apsolutnih veličina, kao i našem petrificiranom i inkorporiranom mentalitetu sklonom muljaži, po kojem je nemoguće moguće. Za sve naše uspjehe i neuspjehe smo zaslužni, odgovorni i krivi svi, a ne samo oni na vlasti.
Ovih se dana cijelim državnim teritorijem, uzduž i poprijeko vodi nemilosrdna borba izbornih aktera za glasove, kako pojedinaca, tako i stranačkih lidera, odnosno vodstva političkih stranaka i koalicija.
Ponuda je velika, šarolika, poznata, nepoznata, stara, nova, stručna, nestručna, politički iskusna, neiskusna, otvorena, prikrivena, prirodna, izvještačena… puna nadmudrivanja, obečanja, brojki, programa (verbalnih), planova, strategije, taktike, pljuvanja, sramoćenja, udaraca ispod pojasa, junačenja, glumatanja, ucjena, pogađanja, trgovanja, podilaženja, sigurnosti, nesigurnosti, pozivanja na vjerodostojnost na temelju nevjerodostojnosti, neprincipijelnog koaliranja, svak sa svakim, pa svi skupa, pa svaki sam, mnoštvo varijacija, kombinacija… sve za vlast.
U tom rašamonu, kontroliranom i nekontroliranom kaosu svega i svačega, jasno se ne vide glavni ciljevi, jedinstveni ciljevi i zadaci specifični i karakteristični za pojedinu stranku (koaliciju). Sve je nekako općenito. U mnogo čemu se preklapaju, u mnogo čemu su slični, negdje čak i sukladni, pogotovo oni najveći.
Na kraju ostaje pitanje s početka: Kome vjerovati? Kome dati svoj glas? Kome pokloniti svoje povjerenje? Kome dati u ruke upravljanje državom, mogućnost stvaranja života dostojnog čovjeka u sadašnjosti i budućnosti, stvaranje uvjeta za demografski rast, sprovođenje kurikularne reforme, usklađivanje potreba društva i gospodarstva s obrazovnom politikom, poticaj izvrsnosti, zaustavljenje trenda obrazovanih mladih ljudi koji naprosto bježe iz zemlje, tražeći bolji i sretniji život, rasta i razvoja demokratskog društva, jačanja gospodarstva, uspostave jednakopravnosti naše države u EU-u, razvoj različitosti kulture, zaštitu prirode i okoliša, očuvanje tradicije, jednakost spolova, zaštitu prirodnih bogatstvava, poštovanje različitosti, izražavanje domoljublja u svakodnevnom radu i življenju, briga za branitelje, socijalna osjetljivost i pomoć ugroženima, ravnomjeran razvoj svih područja domovine, “uskrsnuće” poljoprivrede, privođenje pravdi lopova, suzbijanje i kažnjavanje sukoba interesa, micanje politike iz sporta, netransparentno bogaćenje, javno prokazivanje i sankcioniranje utajivača poreza, oduzimanje imovine stečene u ratu i poraću na nezakonit način, raskrinkavanje lažnih branitelja i invalida Domovinskog rata… ukidanje uhljebarstva, zapošljavanje i napredovanje sposobnih, a ne podobnih…
O tome bi trebalo dobro, racionalno i mudro promišljati i zdravorazumski se odlučiti koga u iduću nedjelju zaokružiti. Postoje stranačke, kaolicijske i nezavisne liste, na kojima su kandidati pod rednim brojem. Omogućeno je preferencijsko glasovanje, pa nema veze pod kojim je rednim brojem vaš kandidat. Ne morate razmišljati da će njegov glas otići nekom drugom, ukoliko dobije 10 posto glasova od ukupnog broja glasova koje je usvojila njegova lista, osigurao je mandat bez obzira na kojem se mjestu nalazi.To obećava i u neku ruku sprjećava šefofe političkih stranaka (koalicija) da svoje pulene s lista uvode u Parlament, po osobnoj odluci. Sve je to lijepo i jasno napisano i obrazloženo. Međutim, meni još uvijek nije jasno pretvaranje glasova u mandate, kao i dobivanje mandata sa smiješno malim brojem glasova, što je bio slučaj u zadnjem sazivu Sabora.
Kako bilo da bilo, svoje biračko pravo bi trebali dobro iskoristiti. Odabrati onoga kojeg poznajemo, kojemu vjerujemo, u čije pozitivne osobine, sposobnosti smo se dosad uvjerili, tko ne gmiže pred stranim velikanima moći, tko narodu govori istinu, često na svoju štetu, tko je otvoren, odlučan, pravičan, odgovoran, vjerodostojan, domoljuban, kome je Hrvatska u srcu, a ne samo ruka na srcu. S državom se ne smije igrati. Budimo aktivni građani, iskoristimo svoje biračko pravo, odaberimo prave ljude kojima vjerujemo, koji su se svojim radom i djelovanjem, u korist države i naroda pokazali i dokazali. Dosta je bilo igara, kruha nam treba!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više