Teror srpskih žandara nad Hrvatima (2)

Sinjska Alka 1935. bila je krvlju poprskana

O neredima koji su uslijedili po završetku sinjske Alke (1935.) državna cenzura zapriječila je svako novinsko objavljivanje osim izvještaja  beogradske agencije AVALA. Splitske novine Novo Doba i Jadranski dnevnik morali su prenijeti taj izvještaj bez ikakva komentara:

"Neredi poslije svečanosti u Sinju. BEOGRAD, 20. VIII. Agencija  »Avala« javlja: »U nedjelju 18 ovog mjeseca održane su u Sinju alkarske igre. Na završetku priredbe, kojoj je prisustvovalo oko 5 hiljada duša iz Sinja i okoline uzeo je riječ sa naročito postavljene tribine alkarski vojvoda Grabovac. Čim je Grabovac progovorio, masa svijeta je počela da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila u pravcu tribine. Žandarmi koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira prepriječili su pristup demonstrantima ka tribini, držeći se za ruke. Ali kako je pritisak mase postao neizdrživ, prijetila je opasnost da masa, u kojoj je bilo i djece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da uslijed toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starješine po propisima svoje službe nataknuli noževe na puške i odbili masu za čitavih 20 metara, bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa svog otstojanja sasula je kamenice na žandarme i povrijedila je nekoliko žandarma i građana, te i samog žandarmerijskog oficira.

Ova masa nastavila je sa još žešćim demonstracijama u samom gradu, pokušavajući da prodre na glavni trg. U spriječavanju ovog prilaza došlo je u jednoj sporednoj ulici do jačeg sukoba između demonstranata i organa žandarmerije, kojom prilikom su demonstranti kamenjem napali na žandarme i na njih ispalili nekoliko revolverskih hitaca. Jedan žandarm je ovdje teže povrijeđen kamenom u glavu, a drugi u prsa. Žandarmi su odgovorili vatrom iz pušaka, ispalivši pet hitaca, od kojih najprije tri u vazduh, a ostala dva u masu, od kojih je ostao na mjestu mrtav Nikola Šipić, radnik u fabrici boksita iz sela Radošiča, a lakše je ranjeno jedno lice koje je odmah pobjeglo i čiji identitet još nije utvrđen. Poslije ovog događaja masa se iz grada razbjegla i povratila svojim domovima. Red i mir je uspostavljen. U toku noći u gradu su krstarile patrole i nije bilo nikakvog incidenta. Na lice mjesta upućeni su odmah da ispitaju uzrok ovog događaja i ispitaju do koga je krivica izaslanici ministarstva unutrašnjih poslova : Kuzmanić Aleksandar, generalni inspektor unutrašnje uprave, izaslanik komande žandarmerije, komandant primorskog žandarmerijskog puka, žandarmerijski pukovnik Velizar Lazarin i izaslanik kraljevske banske uprave primorske banovine političko upravni sekretar Tecilazić-Ljubomir." 
 

Iz ovog  tendenciozno "friziranog" Avalina izvještaja javnost nije mogla saznati zbog čega je  prisutna "masa" demonstrirala. O pravim razlozima demonstriranja i ostalim tragičnim zbivanjima možemo saznati više iz izvornog znanstvenog članka Nikice Barića koji je na temelju arhivskih izvora obradio  nerede na Alci  1935. (vidi: Časopis za suvremenu povijest br. 3, 2007.)  Navodim kraći odlomak iz Barićeva članka:

"Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskognatjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovcai žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr.Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir ired”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakonovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj.Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene“tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice,a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tektada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”.Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. PredstavniciHSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego jestajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”.

Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da setako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želispriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavogrežima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju naduda će se ponovno vratiti vrijeme diktature…”

Napomena F. B.: Kao četverogodišnje dijete i osobno sam pribivao tim događanjima… Naime, boraveći tog ljeta kod rodbine u Sinju, poveli su i mene da "vidim Alku"… Događaj me toliko potresao da se još  i danas u nejasnoj magli fragmentarno sjećam strahovite strke i galame te nekakve tamne kućne veže u kojoj smo se bili zaklonili…

Frano Baras