Tito je jedva dočekao da se dočepa židovske imovine
Američki State Department analizirao je stanje u Hrvatskoj uz konstataciju, kako objavljuje Telegram u izvješću za svibanj, da Hrvatska veliča ustaštvo, da realativizira holokaust te stvara probleme s povratom židovske imovine. Naravno nije izostavljena ugroza srpske manjine, pa onda o Thompsonu i o pločama HOS-a u Jasenovcu.
Gradilište na mjestu sinagoge u Dorćolu u Beogradu, koju su Srbijanci
srušili 1945. godine
Da smo imalo normalna zemlja onda bi takvu vijest naša sredstva informiranja demantirala. Međutim, kako nismo normalna država onda Telegram, kao i drugi antirežimski izvjestitelji, zadovoljno objavljuju nedokumentiranu vijest o stanju duha u Hrvatskoj. Hrvatska je uistinu ugrožena ali ne od ustaša ili od fašizma nego od dijela građana koji su zauzeli medijski moćne i dio političkih pozicija iz kojih su nezadovoljni nacionalnom Hrvatskom u korist čuvanja privilegija stečenih u prethodnoj državi. Uz spomenute nebuloze i proizvoljne interpretacije nisam zabrinut što se to „tamo“ tako misli i piše jer kad to može kod nas zašto ne bi moglo i „tamo“. Zabrinut sam zbog činjenice da naše Ministarstvo, kao ni naše službe u SAD-u, ne demantira i ne objašnjava da je riječ o učestalim, konstantnim i osmišljenim provokacijama skupina i pojedinaca koji žele opravdati zločine partizanske gerile tijekom poraća Drugog svjetskog rata, a posebno zločine počinjene srpskom okupacijom zbog, poražene i neprežaljene, politike o snovima velike Srbije. Napokon, ako State Departmentu ne smeta divljanje osuđenog ratnog zločinca Šešelja koji sa svojim zastupničkim imunitetom i strankom na čijem je čelu nije alarmantna ugroza demokracije fašizmom na djelu, onda je uistinu smiješno što State Department nema suradnike vrijedne, toliko naglašenih, vrlina američke demokracije.
Kao prvo i neupitno je da Hrvatska nikada u svojoj povijesti nije imala bilo kakve fašističke pretenzije. Holokaust u Hrvatskoj je bespredmetna tema izvan onoga što se za Drugog svjetskog rata događalo jednako u Srbiji i u Hrvatskoj kao u provođenju rasnih zakona na putu od Berlina do Moskve. Koliko je ta propaganda moćna protiv hrvatskog, naravno izmišljenog, nacionalizma najbolje svjedoči osuđeni ratni zločinac Šešelj koji u Srbiji djeluje kao u najboljim danima fašizma. Da je ustašija u Hrvatskoj veliki problem činjenica je o kojoj svjedoče oni koji su anonimno uz blagoslov „službi“ na poljudskom stadionu iscrtali svastiku i onih koji uporno etiketiraju ustašama sve koji se protive praksi i posljedicama totalitarne Titove Jugoslavije.
Što se tiče povratka židovske imovine, valja to posebno naglasiti, pitanje se apsolutno ne odnosi na Hrvatsku, a najmanje na suvremenu Hrvatsku. Židovska je imovina otuđena praksom socijalističke revolucije i tretirana kao i svih koji su bilo što posjedovali; oni su bili označeni kao klasni neprijatelji čija je imovina konfiscirana uz podatak da je drug Tito jedva dočekao mogućnost da Židovi uz osobnu suglasnost odricanja od vlasništva nad imovinom imaju, kao rijetko tko u to vrijeme, mogućnost napustiti Jugoslviju da bi se naselili u Izraelu. Pokazalo se, što baš nije Židovima primjereno, da su samo naivni to pravo koristili i, naravno, pokajali se. Pokojni Slavko Goldstein se među prvima vratio jer je shvatio da će bolje biti u Hrvatskoj antifašist nego Židov u Izraelu. Sramotno je što se pokušava pitanje židovske imovine spočitavati suvremenoj Hrvatskoj u kojoj ni ratom razorena i opljačkana imovina od strane agresora se ne pokušava nadoknaditi.
Ako se zagovornici, i oni koji podržavaju Frljića, pozivaju na umjetničke slobode onda je uistinu komično osporavati Thompsonu koncerte s repertoarom izvedbi što su stvarane u vremenu oslobađanja od srpske agresije. Nije li smiješno biti mutav na pitanja srpske agresije i žestok u osudi njegovih pjesama što su motivirale smisao otpora srpskoj agresiji. Srbe u Hrvatskoj nitko ne progoni, a još ih i manje ugrožava. Za sad, pokazalo se, ugroženi su Hrvati koji napuštaju zemlju, a još nije ustanovljeno da su manjinski Srbi na putu ekonomske emigracije. Ploče poginulih pripadnika HOS-a nema smisla povezivati s Jasenovcem sve dok je Jasenovac veća politička pozornica nego li je simbol poštovanja nevinih. O tome svjedoče kolone prema Jasenovcu koje su političke i bez rodbine, za razliku od kolona rodbine što posjećuju pobijene na Bleiburgu. Oba su stratišta tragedija od koje samo zli ljudi čine politiku koja prijeti umjesto da svjedoči pijetetom.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više