Bošnjačka politika uljepšavanja turskih zločina

NEOOSMANIZAM – Primi našu djecu u janjičarske redove!

Dvadeset i pet godina nazočnosti međunarodne zajednice, jednako onog političkog i vojnog dijela, u Bosni i Hercegovini je uspjelo  jedino povećati nepravdu, još gušće posijati mržnju, izgraditi stotine i stotine novih zidova i džamija, i na svaku izgrađenu džamiju opustošiti na razne načine crkvu, te zaustavljeni vatreni međunacionalni i međuvjerski rat pretvoriti u slobodnu bošnjačku medijsku agresiju na beha prošlost, sadašnjost a time i na budućnost.

Zastrašujuća je radikalna bošnjačka agresija na istinu beha prošlosti  pod turskom okupacijom. Iz temelja mijenjaju i krivotvore tu tragičnu petstogodišnju porobljenost domicilno autohtonog hrvatsko katoličkog naroda, koji je stotinama tisuća žrtava, i raznim drugim poniženjima i stradanjima uspio ostati u svom nacionalnom i vjerskom identitetu. Nigdje u svijetu toliko snažnog iskrivljavanja istine prošlosti zemlje koju zovu domovinom, kao što to čine Bošnjaci u Bosni i Hercegovini. Zar je moguće da su se toliko stavili u obranu turskog zločina genocida i konfesiocida u Bosni i Hercegovini, i u isto vrijeme govoriti o nekoj svojoj autohtonosti na tom europskom teritoriju. Takva politika uljepšavanja prošlosti najkrvavijeg beha okupatora, te u isto vrijeme i  govor o obrani zemlje uistinu isključuje jedno drugo.

Ne može se veličati turskog okupatora i voliti Bosnu i Hercegovinu. Svako veličanje, uljepšavanje i branjenje osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine, a naravno time i strašnih zločina što su ih okupatori  počinili na tim prostorima i nad okupiranom narodu, samo je svrstavanje sa okupatorom i zazivanje da se ponovno vrati, sa svim strahotama koje je počinio. Bošnjačka politika uljepšavanja turskih zločina, napose onog dijela prisilne islamizacije, još više opravdava i postojanje Republike srpske i ponovno oživljavanje i uspostavljanje Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Ono što je u bošnjačkoj veleizdaji Bosne i Hercegovine Turcima i znak opasne agresije na beha kršćane je činjenica što oni, Bošnjaci, priznaju osmanlijski zločin, ali ga ne nazivaju pravim imenom, već mu daju ime kakvo im se pošalje iz Turske. Ponavlja se ono isto što se desetljeća događalo sa istinom turskog genocida na Armencima, nije se smjelo nazvati pravim imenom. Isto tako Bošnjaci se ponašaju u Bosni i Hercegovini i brane turski genocid i konfesiocid nad kršćanima nazvati imenom kakvo jest, genocid i konfesiocid.

Na jednom bošnjačkom portalu, koji je vlasništvo jednog od 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu, koji turskim zločinima u Bosni i Hercegovini pjeva pjesme i hvalospjeve, i koji nastoji nastaviti tamo gdje su Osmanlije zaustavljene, pozivajući ih na povratak, između ostalog piše za turski konfesiocid prisilne islamizacije: „Tijekom osvajanja Bosne 1463. godine, kada su Bošnjaci kod Jajca sa sudjelovanjem od 30.000 ljudi prihvatili Islam, Fatih Sultan Mehmed je bio vrlo zadovoljan i pitao da li ima bilo kakvih želja. Bošnjaci su tražili:

1. Otvori nam mektebe kako bi naučili našu vjeru;

2. Želimo da zadržimo naš narodni poredak kao što je Beg, Aga i narod, te da sami upravljamo našim područjem;

3. Primi našu djecu u Janičarske redove".

Eto samopriznanja da su današnji Bošnjaci muslimani uistinu poturice gore od Turčina, janjičari i vojnici suvremene Turske u Bosni i Hercegovini. No, još uvijek ne smiju javno priznati da su islam prihvatili pod prisilom, da su im Turci djecu silom otimali iz majčinih ruku, trpali ih u sepete i na konjima odvodili u janjičare. Kako to crno i tragično vrijeme nazvati osim genocida i konfesiocida, zločina koji ne zastarijeva. No u ovoj bošnjačkoj laži krivotvorenja i nepriznavanja prave istine osmanlijske prisilne islamizacije, vidljiv je i razlog njihove sadašnje  agresija na grad Jajce, crkve u tom gradu i hrvatsko katoličku djecu. Pokušavaju zločinom laži i danas prevesti 30.000 Hrvata katolika, u prvom redu djece sa kojima manipuliraju, na islam kako bi zadovoljili sultan Erdoganu u Istanbulu. Pitanje je samo dana kada će, ne samo trideset tisuća, već svi jajački katolici prihvatiti  islam, i zamoliti sultan Erdogana da im izgradi mektebe kako bi naučili svoju, valjda katoličku vjeru, koja je stoljeća prije turskog prisilnog islamiziranja bila i živjela u Bosni i Hercegovini. Eto odgovora zašto muslimani Bošnjaci nasilno upadaju u crkvu Svete Marije u Jajcu. Malo im je mekteba izgradio sultan Erdogan i babo Alija u tom gradu u kojem je, u ono vrijeme cijeli taj kršćanski narod prihvatio islam, vjeru okupatora, kao gladan kruha, i porobljen slobodu.

Zasigurno očekuju, milom ili silom, a udarili su na kršćansku djecu toga kraja, da će i sada svi katolici pod dankom u krvi suvremenih Osmanlija, prihvatiti  "dobrovoljno" islam kao i njihovi pradjedovi, i gdje onda toliki da uče vjeru, već opet treba crkve pretvarati u džamije. Pišu okupatori jajačkih crkava pisma sultanu Erdoganu da uzme kršćansku djecu u janjičare, jer ovdje nema mjesta u obučnim centrima askera, a i askeri i kršćani ne mogu biti zajedno, sve dok pojanjičarena djeca ne nauče vjeru Sultan Erdoganovu i Babinu Alijinu. Vojnici Osmanlija ostali su u Bosni i Hercegovini  u brutalnostima agresije na katoličku prošlost u vrijeme turskog zuluma, i na djecu kršćansku od kojih ponovo nastoje izgraditi krščanofobiste janjičare, i gotovo da nadmašuju i same turske genocidiste i konfesiocidiste toga, strašnog ali nažalost, od svijeta još uvijek nekažnjenog, otomanskog vremena u Europi.

Relativizirati istinu prošlosti znači rad na njenom povratku. Krivotvoreći stradalničku prošlost kršćana katolika u Bosni i Hercegovini  pod turskom okupacijom, koja se pokazala najbrutalnijom okupacijom u ljudskoj povijesti, nesvjesno Bošnjaci lažu i o svom identitetu, o svom korijenu na tim prostorima. Bošnjaštvo vezano bilo kakvom svezom sa turskim osvajačem i zločincem, nije bošnjaštvo već turcizam. Ne  može se u isto vrijeme biti i Bošnjak i Turčin, jer jedno drugo na beha područjima isključuje. Stoga, po svemu sudeći, no najviše po bošnjačkom veličanju turskog zuluma i danka u krvi, i današnji Bošnjaci nemaju nikakve poveznice sa Bosnom i Hercegovinom, osim možda one što su „slobodno“ prihvatili islam, i što im se Sultan Mehmed tako snažno obeselio.

Bošnjačka veleizdajnička nostalgija za turskim zloglasnim periodom okupacije Bosne i Hercegovine, neoborivi je dokaz kako svaki beha narod ima svoju maticu izvan daytonskih beha prostora, zbog čega se i jest vodio tako brutalan vjerski sukob za teritorij. Stoga je bošnjačko negiranje turskog zločina genocida i konfesiocida nad porobljenim katolicima  poziv na zločin. Takav odnos prema, prvom takvom u svijetu počinjenom zločinu, zapravo je bošnjačko prihvaćanje istog. Po toj lažnoj bošnjačkoj definiciji prisilnog islamiziranja porobljenih kršćana od strane Osmanlija, onda su i Hrvati katolici spaljenog sela Miletići u muslimanskoj agresiji, poubijani zbog toga što nisu htjeli dobrovoljno prihvatiti islam. Oni nisu bili kao jajački katolici pa odmah objeručke svi prešli na islam, i prije negoli su i čuli za tu, na tim prostorima do tad apsolutno nepoznatu, vjeru, zbog čega su molili sultana Aliju i Halida Genjca da im naprave mektebe na temeljima crkava i da im djecu odvedu u Tursku u janjičare, koje su kasnije slali da ubijaju i roditelje i sve druge kršćane po beha vilajetu.

O takvoj beha prošlosti ne pišu Bošnjaci, jer pisanje te istine otkrilo bi da su i oni kao poturice, gore od Turčina, sudjelovanjem u tim zločinima pisali i suispisali  tako krvavu beha prošlost kršćana u porobljenoj Bosni i Hercegovini. To iskustvo zločina koristili su nad Hrvatima katolicima u Miletićima, Bugojnu, Travniku, Fojnici, Zenici, Kaknju, Gučoj Gori, Križančevu Čelu, Buhinim Kućama i cijeloj Lašvanskoj dolini. U spaljenoj Lašvanskoj dolini protjeranih i poubijanih, silovanih i u konclogoru u Gluhoj Bukovici zatvorenih Hrvata katolika planer tih zločina Alija Izetbegović planirao je Travnik opet napraviti vezirskim gradom i glavnim gradom turske 81. pokrajine. Pred očima svjetskog protektora Bošnjaci su sve bliže cilja da od Travnika opet naprave vezirski grad.

Vinko Đotlo