Oskar Tartaglia – čovjek koji je cijeloga života lutao i mijenjao uvjerenja
Oskar Tartaglia (1887.-1950.) je jedan od vođa omladinskog nacionalističkog pokreta u razdoblju 1910.-1914., koji je svoju mladenačku zanesenost vizijom sretne zajedničke države južnih Slavena zadržao uporno i tvrdoglavo do kraja života. U obitelji Mihovila Tartaglie i Marije, rođene Vanmiler, Oskar je bio četvrti sin od njihovo desetero djece.
Oskar je od malena volio čitati sve osim gradiva u udžbenicima. Odrastao u patricijskoj obitelji liberalnog i narodnjačkog duha Oskar se već u srednjoj školi priklonio naprednjacima, koji su mu bili daleko bliži od frankovaca i klerikalaca. Ne mareći za materijalna dobra Oskar je suosjećao sa splitskim pukom i bio naklonjen socijaldemokratima i nije mu smetalo što su anacionalni, odnosno internacionalni kako je sam rekao. Hrvatska pučka napredna stranka, nastala 1906. spajanjem zagrebačke Hrvatske napredne stranke i splitske Hrvatske demokratske stranke, u kojoj je njegov brat Ivo vršio dužnost tajnika i urednika stranačkog lista Sloboda, podržavala je naprednu omladinu. Oskar je u srednjoškolskim danima počeo surađivati u novinama. Njegov prijevod djela Petra Krapotkina O omladini, koji je tiskan u listu socijaldemokrata Glas malog puka i 1909. kao posebna brošura s njegovim predgovorom, upozorava na Oskarovo prihvaćanje misli tog revolucionara-socijalista kneževskog podrijetla. Nakon položene mature 1908. Oskar slijedi put svoje starije braće, Petra i Ive, te upisuje studij prava na sveučilištu u Grazu, a već u drugom semestru prebacuje se na zagrebačko sveučilište. Kako je od 1904. priznata diploma zagrebačkog sveučilišta i za austrijske pokrajine, sve više mladih iz Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine dolazilo je na studij u Zagreb.
U mladih tog doba postojao je živ interes za društveno-politička i gospodarska pitanja. Željeli su da se što prije promijeni postojeće stanje, smanji utjecaj klera na politički i društveni život i uvedu demokratske osnove. U Dalmaciji je raslo nezadovoljstvo proaustrijskim oportunističkim stajalištem Hrvatske narodne stranke i nedjelotvornim parlamentarnim radom starijih političara. Nestrpljiva omladina podržava Koaliciju i u skladu s idejama politike novog kursa zalaže se za suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Dalmatinski omladinci su 1910. i 1911. „ustalasali sve što je mlado i slobode željno u jednom presudnom času i to bez sredstava, budno motreni od političkih organa u malim sredinama gdje se sve zna”. Na sastanku 29. prosinca 1910. u Splitu postavljeni su temelji zajedničkoj organizaciji naprednih hrvatsko-srpskih učenika i osnovan je Centralni odbor za Dalmaciju.
Odlučnošću i borbenošću članova iz Dalmacije Split postaje središte cjelokupnog omladinskog pokreta, što je bilo neočekivano i zato što Split tada nije bio sveučilišno središte. Oskar Tartaglia svojom prirođenom buntovnošću i revolucionarnošću postaje jedan od vođa pokreta uz Vladimira Čerinu, Milostislava Bartulicu i Mateja Košćinu koji su činili jezgro dalmatinske grupe.
Prvi broj Vala (časopis, 1. X. 1911.) primljen je s oduševljenjem, posebno u Dalmaciji. Tiskano je 2.000 primjeraka i svi su razgrabljeni u Zagrebu i Splitu. Vlasnik i izdavač lista bio je Milan Marjanović, urednik Mijo Radošević, a članke je prikupljao Vladimir Čerina. Već prilikom izlaženja drugog broja Vala policija plijeni novine po kavanama i trafikama, a profesorski zbor kažnjava napredne učenike koji čitaju Val. Listu se protive konzervativci i klerikalci nazivajući grupu oko Vala anarhističnom, bogohuljiteljicom, framasunskom, a protivi se i poneka omladinska grupa. (Marjanović jest bio mason i jedan od stupova Hrvatskosrpske koalicije, T.T.)
Nakon studentskih nemira i povratka iz Beograda (svibanj, 1912.) Tartagli, a vjerojatno ne samo njemu, bilo je onemogućeno daljnje studiranje u Zagrebu jer mu je za sljedeće dvije godine zabranjen boravak u banskoj Hrvatskoj. Oskar nastavlja studij u poljskom gradu Lavovu koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske, gdje su već studirali i njegovi prijatelji Grga Anđelinović (braća Anđelinovići, krvoproliće 5. prosinca 1918. u Zagrebu!), Kruno Kolumbatović i drugi. Sudeći po Oskarovoj aktivnosti mnogo vremena provodio je u Splitu, gdje je postao urednik Slobode. Pod njegovim vodstvom 1912. prvi put je Sloboda zanemarila carev rođendan, što su vlasti, dakako, primijetile.
Mlade, naivne i neupućene je rukovodio nacionalizam „koji ne pozna granice između raskomadanih “jugoslavenskih državica”, koja nam veli da od Ljubljane do Sofije, od Trsta i Rijeke do Varne i Bugarske stanuje jedan narod “jugoslavenski”, ali koji nažalost toga nije svjestan”.
Kako bi što bolje izvještavao s bojišta Tartaglia se početkom 1913. nalazio u Beogradu, a za to vrijeme uredništvo Slobode preuzeo je ponovno njegov brat Ivo. U Splitu je i dalje napeto. Dana 30. ožujka 1913. demonstrira se u čast pobjednika na balkanskom bojištu. Dva dana uoči objave rata Srbiji, 26. srpnja Tartaglia je uhićen. Kada je vraćen civilnoj vlasti, prebačen je s većom grupom sunarodnjaka u mariborsku kaznionicu. Nakon sudske istrage koja je trajala deset mjeseci i osmodnevne rasprave 4. listopada 1915. osuđen je u Grazu na pet godina teške tamnice, gdje je jako smršavio i onemoćao. Sudili su mu kao veleizdajniku, koji je djelovao na rušenju Austro-Ugarske, pozivao na neposluh i bunt, te vršio propagandu u korist Kraljevine Srbije.
Po “oslobođenju” ženi učiteljicu iz Zagreba i bavi se novinarstvom (list Zastava), o čemu kaže “novinar je kao alkoholičar i kao što se ovaj ne može da kani alkohola, tako ni novinar ne može da se kani novinarstva”.
U trenutku izbornog natjecanja za prevlast u Narodnoj skupštini Tartaglini otvoreni članci, posebno o Radikalnoj i Demokratskoj stranci bili su vladajućoj grupi nepoćudni. U dopisivanju s I. Politeom i I. Ribarom (Politeo blizak masonima ali častan čovjek, branitelj Stepinca, Ribar mason kojemu su sinovi na čudan način poginuli) razjašnjene su neke dvojbe i Oskar Tartaglia je postao član Narodne socijalističke stranke koja mu se činila jedina čestita i nekompromitirana stranka u Jugoslaviji. Stranka je i osnovana 7. prosinca 1919. u Ljubljani. Oni su zahtijevali povratak Koruške, Trsta, Gorice, Slovenskog primorja matici zemlji i bili su protiv centralizma i diktature, boljševizma i komunizma. Kada je 16. travnja 1922. osnovana organizacija Narodne socijalističke stranke u Splitu, Tartaglia je postao njezin predsjednik, a Mate Jankov potpredsjednik. Zbog duga od 300.000 kruna obustavljeno je 1922. tiskanje Novog lista.
Od osamdesetog broja Zastava redovito tiska kolumnu „Šetajuć po Splitu” u kojoj Tartaglia piše u domaćem žargonu i vedrom tonu o nevažnim dogodovštinama koje su s obzirom na mediteranski mentalitet sigurno rado čitane; nije uspio okupiti suradnike posljednji broj Zastave je izašao 4. travnja 1931. godine; bio je to 99. broj. Oskar je neuspjeh teško primio što je izrazio riječima: „Razočaran i nezadovoljan povukoh se sa političkog i novinarskog polja i postadoh činovnik”.
Tartaglia je svjestan da je bio idealist i nacionalist i na samom početku knjige (auobiografije “Veleizdajnik”) iznosi genezu svoga stajališta prema Srbima. Danas djeluje gotovo šokantno njegova rečenica: „Od kad sam počeo da politički mislim bio sam uvijek antiklerikalan i srbofil – još više Srbin, jer nikada nisam pravio razlike izmedju Srbina i Hrvata.”
Prilikom izbornog natjecanja za Narodnu skupštinu 1920. Oskar Tartaglia otvoreno napada radikale i o njima piše: „Oni hoće samo veliku Srbiju! Oni hoće da se uguši i hrvatstvo i slovenstvo, a pogotovo jugoslavenstvo”. Po njemu glavni krivci za postojeće stanje su: Nikola Pašić, Stojan Protić i Ljuba Jovanović koje optužuje i za iniciranje Solunskog procesa kojim su žrtvovani Dragutin Dimitrijević Apis i srpski oficiri iz osobnih političkih pobuda. Od odgovornih Tartaglia traži da se s okrivljenika spere ljaga i vrati im čast. Tim inzistiranjem Tartaglia je na sebe navukao negodovanje radikala i kralja Aleksandra, te mu nisu dodijelili predloženo odlikovanje za proživljene patnje, već su tražili obustavu Novog lista i njegovo uhićenje. Oskar postaje još oštriji, što ne začuđuje s obzirom na njegovu narav.
Tartaglia više nema razloga (1929.) da se susteže i da šuti o kralju Aleksandru; o njemu donosi svoje mišljenje. Kralj Aleksandar „nije imao ništa od Karađorđevića, sem tvrdoglavosti i nije ništa naučio od svog oca Petra I, kralja liberalnog duha i slobodnjaka”. Otvoreno napada Aleksandra što je: oteo prijestolje bratu, maknuo s prijestolja svoga oca, potjerao s crnogorskog prijestolja strica Nikolu, potvrdio smrtnu presudu Apisu, osudio na višegodišnju robiju i umirovljenje cvijet srpske vojske, 1929. ukinuo ustav i uveo kruti apsolutizam oslanjajući se na stare političare i stranke; i na kraju zaključuje: „Njegova vladavina bila (je) krvava vladavina sile i terora, pendreka i kundaka, tamnice i glavnjače, protiv naroda, a za i u korist radikalne stranke i Bele ruke, tih petokolonaša drugog svjetskog rata!” Umjesto narodne stvorena je policijska država, „a u toj i takvoj državi svu su vlast imali Srbijanci i srpske stranke”. Tartaglia napominje da u četrdeset pet kraljevskih vlada nikad Hrvat nije dobio mandat za sastav vlade, te nije bio predsjednik vlade, ako se izuzme Ivana Šubašića, koji je 1944. postao predsjednik vlade i to u Londonu „daleko od zemlje i naroda, dapače bez zemlje i bez naroda”, koji je tako bio prvi Hrvat i zadnji predsjednik kraljevske vlade. U analizi političkih stranaka i njihovih vođa u Hrvatskoj Oskar Tartaglia priznaje da je Stjepan Radić najjači hrvatski političar, a njegova Hrvatska seljačka stranka je najznačajnija u Hrvatskoj.
Nažalost dolaskom 1935. godine Milana Stojadinovića na dužnost predsjednika vlade država srlja, ističe Tartaglia, u još veću propast, naime razbija se Mala antanta, (savez Jugoslavije, Rumunjske i Čehoslovačke), a država se priklanja Njemačkoj i Italiji. Tartaglia ne pokazuje simpatije prema Vladku Mačeku, već mu zamjera što se stvarajući Banovinu Hrvatsku udaljuje se od jedinstvene Jugoslavije. Polazeći od takovog stajališta ne začuđuje što Tartaglia prihvaća komunističko tumačenje Mačekova djelovanja početkom rata.
Oskar Tartaglia odlučio se 1937. preseliti u Novi Sad, ogorčen na svoje sugrađane koji su na barbarski način jedne noći razbili njegov odvjetnički ured – spise i porazbijani namještaj pobacali su na Marmontovu ulicu. Bio je to dokaz više da hrvatski Split ne trpi one koji podržavaju jugoslavenstvo. U Novom Sadu Tartaglia je otvorio odvjetnički ured, ali nije imao uspjeha. Sugrađani nisu prihvatili tog neznanca iz Hrvatske, tako da je Tartaglia već 29. veljače 1938. prestao voditi odvjetnički ured, ispisao se iz knjige odvjetnika, i vratio u Split. Ubrzo odlazi u mirovinu, naravno s vrlo malom mirovinom.
Napad na Jugoslaviju uslijedio je 6. travnja 1941. godine, država je raskomadana, a Talijani su zagospodarili Dalmacijom. Oskar Tartaglia je 11. studenog odveden na ispitivanje. Iako vrlo slabog zdravlja, sa stalnim želučanim tegobama, bolovima u nogama i ostalim dijelovima tijela, sa slabim vidom tako da je noću gotovo bio slijep, upućen je s ostalih pedesetak sugrađana u logor na daleke Lipare, otočje na jugu Italije. Među zatočenicima nalazio se i njegov brat Ivo. (nekad popularni gradonačelnik Splita i žrtva Titovog režima, T.T.)
Po novome “oslobođenju” Tartaglia opet donkihotovski luduje pljuvajući po četnicima i ustašama i imajući simpatija za komuniste – partizane. Doživljavao ih je ih kao vjesnike nove Jugoslavije; cijeni Tita „kralja jedne nove Jugoslavije”. Split je oslobođen, približava se završetak rata. Tartaglia, stari idealist, duboko je vjerovao da će se ovaj put ostvariti “bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije, najvažnije ostvarenje borbe”.
Sa zadovoljstvom je Oskar Tartaglia primio vijest o strijeljanju Draže Mihailovića i njegovih suradnika, jer je tako: „Pravdi udovoljeno“!
Oskar Tartaglia nije u ratu ni i u poratnom vremenu izgubio nikakva materijalna dobra, jer ih uopće nije ni imao. U srcu bohem – proleter, borac za socijalnu pravdu, idealist, vjerovao je u sve velike komunističke parole. Gotovo ništa mu nije ostalo nego da se nada u bolje sutra. O sebi je napisao: „Danas sam tek invalid, hvala Austro-Ugarskoj monarhiji i Franji Josipu I., Italiji, Vittoriu Emanuelu i Mussoliniju. Ali ipak sam sretan da sam doživio i dočekao njihov slom, pa slom Hitlera i Pavelića. Iako bolestan, iako okovan, sretan sam i zadovoljan u uvjerenju da sam i ja za izgradnju Titove Federativne narodne republike Jugoslavije, položio jedan kamenčić: svoje zdravlje”.
Godine 1948. Tartaglia je iznenada odveden u zatvor starog suda, gdje je proveo 21 dan te je radi lošeg zdravstvenog stanja prebačen u bolnicu gdje je odležao još 48 dana. Razlog je bio taj što je branio maturante koji su uhićeni zbog toga što su uništili Titovu sliku. Oskar Tartaglia je bez suđenja pušten na slobodu, isključen iz Narodne fronte i preseljen iz stana na Marjanu u manji vlažan i mračan stan što je za njega invalida bilo kobno. Na taj drastičan način dano mu je do znanja da nova vlast ne dopušta mišljenje koje joj ne ide u prilog. Pogodila ga je nepravedna sudbina brata Ive, koji je u prosincu 1947. bio zatvoren, njegov deseterosobni stan s umjetničkom zbirkom najvećom u Dalmaciji, impozantnom bibliotekom i cjelokupnim inventarom bio je razbijen, a on je 1948. osuđen na sedam godina te je ubrzo umro u Lepoglavi.
Nakon oslobođenja Oskar Tartaglia nastavio je s novinarskim radom, postaje dopisnik iz Dalmacije u beogradskom republikansko – demokratskom listu Republika. U dvadesetak članaka Tartaglia je opisao prometne teškoće, neposredne događaje, umjetnička dostignuća, podsjeća na bogate kulturne spomenike i turističku mogućnost ovog kraja, a prisjeća se i prošlosti.
Tko zna je li išta naučio od prošlosti dobri Oskar i oslobodio se hrvatskoga somnabulizma (snohodstva), ali po meni bi Tito trebao dobiti posthumno Oskara za glumačka dostignuća.
(Skraćeni tekst Norke Machiedo Mladinić uz pokoji komentar)
