Ciklus se sastoji od karika pamćenja i promišljanja o idealiziranom ambijentu, sanjanja i čežnji
Akademski slikar iz Dubrovnika, Lukša Peko, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik iznimnog renomea. Autor je složenog ciklusa u kojem prevladavaju ulja na platnu (različitih formata,od manjih i srednjih do velikih), izlagao je na brojnim zapaženim i sa snažnim odjekom samostalnim izložbama.
Čest motiv u njegovom nadahnutom stvaralaštvu svakako je prizor stvarno nestvarnoga krajobraza, mediteranskoga ishodišta, lijepa, zavodljiva obala koja čeka svog tajanstvenog moreplovca, uzdignuti visovi, goli i uspravni, teško dohvatljivi, drveće izrazitog zelenila, tanko i visoko, ovalno, pomalo nakošeno, blage i privlačne uvale, more posve mirno, umireno, zaspalo, sačuvane građevine davnih crkvica savršeno uklopljene u prostor, još žive i otporne, uz ponegdje označen put za neodgodivo putovanje. Istodobno pojavljuju se i misteriozni otoci, izronili iz mora s ponešto drveća, moćni i siloviti, otoci od kamena koji plove, uzburkano i narogušeno more ih zanosi, no oni svejedno plove prema svome određenom cilju u najranijim vremenima.
Svako drvo, svaki kamen, trag nazočnosti čovjeka, jedinstvene je simbolike, nositelj je poruke umotane u vrijeme i pripovijeda svoju priču, nisku događaja od iskona. U ciklusima promiču krajolici koji nam se za trenutak čine poznatim, a ponegdje toliko bliskima jer smo često boravili tamo, katkada ne prepoznajemo prostor, katkada mu se divimo i želimo krenuti tom jedva vidljivom stazom.
Ciklus se sastoji od karika pamćenja i promišljanja o idealiziranom ambijentu, sanjanja i čežnji o nepregledno udaljenoj arkadijskoj zemlji, odakle je čovjek i krenuo, u sam osvit svoga postojanja. I valja mu se vratiti. Je li povratak moguć? Ili nije? Isto tako, utjecaj stvarnoga mediteranskog prostora, vidljiv je i opipljiv, no slikar ga je vješto i suvereno transformirao u probuđeno sjećanje na početak, na čovjeka između neba i mora, na zemlji i kamenu.
